Killing Eve — magnetski privlačna igra mačke i miša u fantastičnoj seriji

Sad će već zvučati otrcano, ali ekranizacija serijala™ romana “Codename Villanelle” Lukea Jenningsa, Killing Eve, nešto je sasvim novo, svježe te sa sigurnošću mogu reći da dosad nije ničega sličnog bilo na televiziji. Koliko god se brojke serija koje se godišnje proizvode vrtoglavo penju do nemogućih visina, u najvećem broju se radi o serijama koje se drže nekih odavno ustanovljenih pravila, pravila žanrova, epizodne strukture, pa čak i neke grube crte karakterizacija likova u detektivskim, liječničkim, odvjetničkim ii drugim “profesionalnim” proceduralima, koja postoje radi brige o ugodi gledatelja da se može uključiti ili isključiti iz epizode po želji, bez da previše propusti. Takve serije godinama rade više ili manje isti ljudi, nekad se zna zalomiti neka eksperimentalna epizoda koja odstupa od ustaljenog kalupa, ali uglavnom svi znaju što od neke serije mogu očekivati. Formule postoje s razlogom, ali one serije koje se istih uopće ne drže su uvijek zanimljivije. Na moju sreću, takvih je sve ih više, a samim time ih je i sve više apsolutno izvrsnih. Među te fantastične se svakako ubraja i Killing Eve. Od njene autorice, Phoebe Waller-Bridge sam imala visoka očekivanja nakon jedne od najboljih serija 2016. godine, Fleabag, koja je bila intimna, kompleksna tragedija ispod slojeva komedije, cinizma i probijanja četvrtog zida. Poput Fleabag, ni Killing Eve se ne može smjestiti u samo jedan žanr.

Istovremeno je špijunski triler, međunarodna akcijska avantura i psihološka drama o sociopatiji s elementima komedije. Ali Waller-Bridge nije samo uspješno prožela elemente svih tih žanrova, već je subverzivno izvrnula već toliko puta viđene klišeje tih žanrova. Glavne junakinje su dvije žene, prva, Eve Polastri (Sandra Oh), je brilijantna analitičarka koja radi za britansku tajnu službu, a druga, Villanelle (Jodie Comer), elitna plaćena ubojica koja je hladnokrvna do mjere sociopatije, a društveno očekivano pokazivanje osjećaja vježba samo radi manipulacije. U prvoj sceni u seriji se to najsjajnije vidi, dok sjedi u slastičarnici i gleda djevojčicu kako jede sladoled, koja joj ne uzvraća pristojni smješak sve dok ne vidi način na koji se konobar smiješi djevojčici, doslovno kopira njegov osmijeh, na što se djevojčica nasmije i njoj. Odlazeći iz slastičarnice, hladno sruši cijeli sladoled djevojčici u krilo ni okrenuvši se.

Sandra Oh brilijantno utjelovljava ulogu inače namjenjenu muškarcima, šašavog genija kojemu ne nedostaje mana – za što je i bila kao prva glumica azijskog porijekla ikad nominirana za Emmyja za glavnu žensku ulogu. Pritom je Eve puno zanimljivija od tipiziranih muških detektiva, ona je osoba koja ima unaprijed isplaniran način na koji bi ubila i riješila se tijela svog muža kojeg voli, kad čuje opis kako je Villanelle ubila ruskog političara izleti joj komentar istinske impresioniranosti njenom vještinom (“Cool!”), a istovremeno je prvi put vidimo kako se poluraspadnuta vuče hodnicima MI5-a jer je prethodnu večer pretjerala s alkoholom i karaokama. Odmah instinktivno zna da je ubojica koju traže žena, što kaže punih ustiju poluprožvakanog kroasana, na što njeni muški nadređeni odmahuju rukom.

Jodie Comer čini Villanelle neodovljivom za gledati, iako smo istovremeno vrlo uznemireni time što vidimo. Mada najviše na svijetu voli gledati kako se gasi svijetlo u očima onih koje ubija, a ima i preferencije oko toga koga bi najradije ubijala (astmatičare, jer tako lijepo hropću prije no izdahnu), a sama serija ne glorificira njena ubijanja, Vilanelle u sebi drži neku čudnu radost življenja (i ubijanja) i energiju kojoj je teško odolijeti. Prije no ubije, metu će pitati gdje su kupljene prekrasne kvalitetne svilene plahte, a tek onda mu zabiti oštricu u oko. Sama Waller-Bridge seriju opisuje kao meditaciju o ubojstvu, usamljenosti i mogućnosti svijeta bez savjesti – pritom sigurno misleći na Villanelle. Pritom subvertira i figuru femme fatale i ženskih ubojica koje se služe seksualnošću kako bi razoružali metu; ona je zavodljiva samo kad to traži zadatak, a može biti istovremeno i vrlo ženstvena i muževna. Waller-Bridge je u adaptaciji promijenila spol nekih likova te se tako povećao broj ženskih likova u seriji, dok su žene tradicionalno u špijunskim trilerima ili mamac ili ljubavni interes (kakve su na primjer Bondove djevojke, ovdje izvrnuta figura u jednom francuskom mladiću koji je bio te nesreće da padne na Villanelle).

Najintenzivniju seksualnu kemiju zato osjećamo između Eve i Villanelle, a ne muškaraca koje Villanelle zavodi kako bi obavila svoj zadatak. Eve poveže naizgled potpuno nepovezanu seriju ubojstava, instinktivno znajući da ih je počinila jedna žena, a nakon vlastite neautorizirane istrage dobije otkaz, zajedno sa svojim šefom – nakon čega je zaposli Carolyn Martens (Fiona Shaw) u samostalnom odjelu, intrigirana njenim instinktom. Što više istražuje o Villanelle, to je više fascinirana načinom na koji ubija – pritom ne ostavljajući nikakav trag i nadmudrujući sve obavještajne službe, a dijelom joj i zavidi na slobodi. Isto se dogodi i sa suprotne strane, kad Villanelle vidi kako je Eve istražuje – i nju Eve sve više zanima; divi se njenoj fokusiranosti i intelektu te nadolazeća ubojstva prilagođuje ostavljajući joj sve više tragova kao da želi da ju nađe. Što radnja dalje odmiče, međusobna opsesivnost i fascinacija se produbljuju i sve se više čini kao da se istovremeno žele međusobno i poubijati i biti zajedno.

Uz britku katakterizaciju glavnih i sporednih likova, trenutaka koji su balansiranje između tragedije i komedije i tipično Waller-Bridgeovskog smijeha i u najcrnijim trenucima, Killing Eve je jednostavno brilijantna zabava koju se ne propušta. Izvrsni komentari kritike daju naslutiti da će biti još ovakvih ostvarenja koja će razbijati žanrove i klišeje, ali zasad samo jedva čekam drugu sezonu.

Killing Eve (“Ubijanje Eve”) možete gledati na HBO GO-u.