Finale The Americansa — Nevjernost partiji, nevjernost domovini

Posljednjih 100 godina gotovo da nije bilo dužeg vremenskog razdoblja bez tenzija između velikih svjetskih sila istoka i zapada – Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Čak i danas, napetost koja je odavno trebala nestati, i koju su svi s oduševljenjem i olakšanjem dočekali, kao da se ponovno vraća u svakodnevicu.

Za neke od nas koji nisu živjeli u periodu najvećeg neprijateljstva dviju nuklearnih supersila, tzv. Hladnog rata, ova izvrsna FX-ova špijunska drama je poslužila kao prozor u jedno drugačije vrijeme od današnjice, no i dalje tematski dovoljno blisko. Nema moderne tehnologije, kamera na svakom uglu, mobilnih telefona koji nas čine lako dostupnima i društvenih mreža kojima odajemo svaki svoj korak. Glavne zvijezde tog vremena su bile govornice i kućni telefoni, stalna zvonjava, blaga anksioznost neznanja tko te očekuje na drugom kraju slušalice i prisluškivanje koje je bilo ograničeno i mukotrpno. I upravo zato fenomenalno uklopljeno u seriju.

The Americansi su kao povijesna i obiteljska drama cijeli svoj vijek balansirali između dvije glavne teme – špijunaže i braka – te ih vješto ispreplitali svake sezone do zajedničkog vrhunca. Kada je krenula 2013. godine, priča o dvoje KGB-ovih špijuna, Phillipu i Elizabeth Jennings, infiltriranih u američko društvo nam je odmah zapela za oko i iz godine u godinu postajala sve bolja, napetija i jasnija u svom naumu dok je jurila prema završnici. Iako je smještena u 1980-te i razdoblje Hladnog rata te smo već od samog početka znali budućnost Sovjetskog Saveza i ilegalaca iz Direktorata S koji su mu neupitno služili, ništa nas nije sprečavalo da se iznova vraćamo seriji s užitkom, i sa strepnjom pratimo ovaj jedinstveni isječak iz vremena.

U finalnoj sezoni vidimo koliko su Phillip i Elizabeth daleko dogurali, ne samo u jednom desetljeću kako ih pratimo u seriji, već tijekom četvrtine stoljeća otkako se znaju. Kao siromašnim tinejdžerima iz Smolenska i Tobolska, KGB im je ponudio da budu dio nečeg većeg, a budući da ih život nikad nije mazio, Mihail i Nadežda (znani međusobno po svojim starim ruskim imenima) su se upustili u špijuniranje za Partiju i boljitak svog naroda. Od tog trenutka kreće njihova priča, kao dogovoreni brak i lažni život s lažnim američkim imenima pripremljenima za njih u dalekom stranom Washingtonu. No, iako u nepoznatom svijetu, nisu mogli ni naslutiti koliko će se vezati jedno za drugo te od osobe koja ti je bila samo posao doći do trenutka kad bi učinio apsolutno sve za nju, makar doveo sebe u opasnost.

Tu nastupa šesta sezona koja je napravila zanimljivu usporedbu trenutnog stanja braka centralnog para i njihove domovine Sovjetskog Saveza u 1987. godini, pred povijesni Washingtonski samit Reagana i Gorbačova. Phillip je odustao od špijunaže i posvetio se vođenju turističke agencije, dok Elizabeth već tri godine sama rješava misije. Jedna od prvih montaža sezone je fantastično oslikala tu novu zbilju vjerno prikazujući kontrast njihovih svakodnevica – sjaj u Phillipovom oku i osmjeh na licu dok sjeda u novi auto s novim satom na ruci, nasuprot neispavanoj oronuloj Elizabeth u bespućima zapuštenih ulica, gutajući cigarete u odrpanoj odjeći. I to sve uz predivne pomno birane stihove Crowded Housea “Don’t Dream It’s Over”.

Za razumijevanje Elizabeth bitno je znati da je za nju lojalnost svetinja. Ni pod kakvih pritiskom nije ni pomišljala o izdavanju svojih kolega, nikad sumnjala u vlastitu ideologiju, niti posustajala u svojoj odanosti Sovjetskom Savezu i komunističkom cilju. Jednog trenutka je u razgovoru s Paige rekla da je spremna umrijeti za svoje ideale i ne boji se smrti ako je za nešto veličanstveno poput njene domovine. Nadežda je odrasla sa strogom majkom u velikom siromaštvu i upravo zato je bila i ostala idealist koji je slijepo pratio svaku naredbu Centra sve do samog kraja.

S druge strane, Phillip nikad nije bio u potpunosti posvećen ideologiji, što se vidjelo od prve epizode serije kad je predložio Elizabeth dezertiranju Amerikancima. Očekivano, ona je to bez razmišljanja srezala u korijenu, unatoč novom susjedu FBI agentu Stanu Beemanu, nepredvidljivoj opasnosti na njihovom kućnom pragu. Mihail je kao Phillip dugo godina prešutno vjerovao crno-bijeloj karakterizaciji svijeta i neprijateljskim Amerikancima koji žele uništiti sovjetski način života, no problem se pojavio kad se previše uklopio u novu sredinu. Tijekom sezona, Phillipova vjernost postaje jedno od glavnih pitanja, no ne vjernost u smislu izdaje domovine jer se za takav čin nikako ne bi usudio bez Elizabeth, već je problematična Phillipova očaranost konzumerizmom i “američkim snom”.

S vremenom se počinje razilaziti s Elizabeth oko puta kojim želi odvesti djecu, ali i preispitivati vlastite životne odluke. Ubijanje po naredbi nije posao za svakoga, te je potrebna velika snaga volje i snažno vjerovanje u svoj cilj kako bi besprijekorno izvršio zadatak bez grižnje savjesti. Elizabeth je to mogla, ali takvi trenutci postaju sve rjeđi za Phillipa čije se sjeme sumnje u ispravnost vlastitog djelovanja počinje rapidno širiti i tjerati ga da odustane od špijunaže te se opije šarenilom kapitalizma. Sve teže stanje njihovog braka dodatno potpaljuje raspad real-socijalističkih sustava u Europi, te samog SSSR-a u čijem slučaju Phillip podržava otvorenije i liberalnije društvo, a Elizabeth tradicionalne vrijednosti.

Scenaristi su tu izvrsno iskoristili priliku da podignu udaljavanje Phillipa i Elizabeth na razinu ideološkog udaljavanja Partije predvođene Gorbačovom i Centra, odnosno KGB-a. Po Claudijinoj naredbi, Elizabeth u Meksiku upoznaje sovjetskog generala koji planira svrgnuti Gorbačova, ako se ispostavi da će razmijeniti sistem kontroliranja nuklearnog oružja Perimiter (Dead Hand) za američki Star Wars program. Dok joj general pažljivo predaje ogrlicu s tabletom za najgori ishod, Elizabeth se utapa u vlastitim mislima shvaćajući stvarnu težinu svog zadatka uz savršen cover Petera Gabriela “We Do What We’re Told”. S druge strane, i Phillip doznaje za puč u domovini, no sa suparničke strane. Oleg Burov odlaskom u Washington riskira svoj život s obitelji i djecom u Moskvi, samo za spas glavnog sekretara partije, vrbujući Phillipa protiv svoje supruge, ali i samog vrha KGB-a.

Tajna s kojom je opterećena rastura i izjeda Elizabeth iznutra. Njena rastresenost se najbolje uočava u sve neopreznijem izvršavanju misija i ubijanju svjedoka iz epizode u epizodu da prikrije svoje traljave pogreške. Elizabeth polako gubi kontrolu i tone sve dublje u vlastiti nered ne dozvoljavajući nikome da dopre do nje, a Phillipove riječi “it is finally getting to you, after all these years” samo u njenim očima pretvore Phillipa u još jednu prijetnju koja nema osjećaj za svoje porijeklo.

No, zapravo, samo je Elizabeth ta koja može, a ne želi vidjeti širu sliku, uporno si odbijajući priznati da joj Centar prodaje laži za svoje sebične interese. Slobodno vrijeme provodi s Paige i Claudijom prisjećajući se života u Sovjetskom Savezu, kuhajući tradicionalna jela, gledajući domaće filmove i shvaćajući koliko joj nedostaje rodni kraj. A tad, izađe iz stana u kapitalističku Ameriku i zgadi joj se život. Amerikanci su za nju okruženi lažima, pod pritiskom medija i s povezima preko očiju plješću pred perestrojkom i glasnosti, dok su zapravo opijeni političkim obećanjima i vlastitom superiornosti: “The Americans eat it up. They want us to be just like them. I don’t want to be like them!“

Tek pred kraj sezone, Elizabeth se otvaraju oči jer ju bolesna slikarica tjera da spasi svoju dušu. Slušajući snimku tajnog sastanka pred samit Reagana i Gorbačova, shvaća da je odabrala krivu stranu pogrešno vjerujući u neprekidno jedinstvo Komiteta i Partije. Odbija likvidirati po zapovijedi i ubija drugaricu Tatjanu koja je poslana da dovrši posao koji Elizabeth nije bila u stanju počiniti. Suočavajući se s Claudijom, doznaje da je za vodstvo KGB-a Partija zastranila jer ju vodi čovjek koji nema osjećaja za sovjetsku povijest, ideale i cijenu koju su platili Revolucijom, građanskim ratom i Velikim patriotskim ratom. Pred Elizabeth tad dolaze sjećanja svih ljudi koje je izdala, svi strahota koje je počinila za Partiju, za Centar, za ideju, da bi došla do trenutka kad odabire prikloniti se Gorbačovovim pristašama i osuditi puč na propast.

U svom tom rasulu, Elizabeth se uzda u Paige. Nekima najiritantniji lik, zapravo je tipična američka tinejdžerica kojoj je život zauvijek promijenjen saznanjem o stvarnosti u kojoj žive njeni roditelji. Paige možda ne shvaća ideju za koju joj se roditelji bore i kako je to živjeti u postratnoj sovjetskoj Rusiji, no uvjerila se kakav su posao KGB-ovi špijuni dužni raditi te kao pacifist već nekoliko godina stvara moralnu protutežu svojim roditeljima. Elizabeth je od samog početka shvaćala da njenoj kćeri treba svrha u ovome svijetu, cilj za koji će živjeti i put na koji će ju njena majka moći jasno usmjeriti, no Phillip nije siguran da je ona dovoljno snažna da bude poput njih.

Paige je taj cilj našla u crkvenom volontiranju, no izrazila je i snažnu želju za aktiviranosti u izvidnice i asistiranje u misijama kako ne bi razočarala svoje roditelje. Zajedno sa svojom majkom je odlazila Claudiji gledati ruske filmove i učiti o ruskoj kulturi kako bi shvatila da povijest Sovjetskog Saveza nije toliko neprijateljska prema američkom načinu života kako su joj to ocrtavali zadnjih dvadeset godina. Razumijevajući žrtvu ruskog naroda u borbi protiv fašizma, počinje razumijevati i žrtvu svojih roditelja, no i dalje ne dovoljno dobro.

Dobar primjer je i primjetan kulturni i generacijski jaz između Elizabeth i Paige koje ulaze u svađu oko korištenja seksa za prikupljanje informacija. Paige čak odlazi toliko daleko nazivajući majku kurvom zbog svih prevara koje je priuštila Phillipu, što Elizabeth dovodi do ruba zbog Paigeinog bezbrižnog američkog života. “People died all around me. We were proud to do whatever we could.”, dodatno joj potvrđujući da nikad nije, niti će ikad biti spremna i sposobna za žrtvu koja se tim poslom traži od nje.

Sva ta sumnja se lagano kuhala u njoj do trenutka kad su joj roditelji utrčali u stan s kratkom i jasnom uputom – “We have to leave. For good. It’s over. This is how it works.“. Tad je sumnja počela da ključa. Kako će živjeti u Rusiji? Je li već previše iznevjerila svoje roditelje? Što će biti s njom kad njih više ne bude? Bit će sama, izgubljena i bez orijentira u stranoj nepoznatoj zemlji čije je djeliće tek počela upoznavati. I onda, na granici s Kanadom, već na pola puta daleko od sigurnog zatvora, sumnja je eksplodirala. Njena odluka da izađe iz vlaka i napusti svoje roditelje je možda jedna od najvažnijih odluka koje je donijela u svom životu i najiskrenijih prema sebi.

Emotivna snaga te scene je savršeno zaokružila svih šest sezona The Americansa, zauvijek povezujući U2 – “With Or Without You” s rastankom gledatelja od jedne od najboljih serija desetljeća, i njenih likova od svojih starih života. Vrhunac pjesme dolazi s kretanjem vlaka i osjećajem olakšanja u Phillipu i Elizabeth kada shvate da su korak bliže svojoj domovini za koju su se jako dugo borili, no samo nekoliko sekundi kasnije, gledajući u Paige samu na peronu, sva sreća se uruši u njima te razbija čak i tvrd orah poput Elizabeth.

Tu konačno dolazimo do izvanrednosti glavnih glumaca – Matthewa Rhysa i Keri Russel – koji se za ovu jedinstvenu seriju nisu samo obvezali na ulogu dvoje špijuna pod neshvatljivim pritiskom, već i na sve njihove lažne osjećaje, odglumljene osmijehe, podvojene ličnosti i čitavu paletu izmišljenih persona različitih kombinacija osobnosti. Svaki trenutak je besprijekorno odglumljen u skladu s napisanim likom, za što je Rhys ove godine konačno dobio zasluženo i dugoočekivano priznanje na Emmyjima. Keri Russel nije bila te sreće, no to ne umanjuje njezine nezaboravne performanse ljutnje, bijesa, emotivne snage i boli kad se konačno susrela sa svojim osjećajima i gubitkom oba djeteta.

Na kraju, serija nije završila nikako drugačije nego što se moglo očekivati još od prve sezone. Glavni likovi su ilegalci, špijuni za stranu državu s lažnim imenima i lažnim životima, a takve priče završavaju ili bijegom ili deportacijom ili dugogodišnjim zatvorom. Nitko nije umro u finalu, što je najveća kazna za sve. Svi moraju nastaviti živjeti sa svojim odlukama, a Phillip i Elizabeth su za sve prevare, ubojstva, laži i obmane koje su počinili tijekom svog života, platili najveću cijenu koja se ne može mjeriti ni sa kakvim doživotnim zatvorom. Možda za nekoliko godina nakon pada SSSR-a, budu u mogućnosti posjetiti svoju djecu, no emotivna šteta koja je načinjena toj obitelji nikad neće biti popravljena. Henry, koji do samog kraja nije znao ništa o tajnom životu svoje obitelji, je uništen, a Phillip i Elizabeth zauvijek moraju živjeti sa znanjem da će ih njihovo dijete mrziti do kraja života.

Iako je Phillip znao da će svemu doći kraj jednog trenutka, njegov snažan pogled ispunjen nostalgijom prema sretnoj savršenoj američkoj obitelji u posljednjem posjetu McDonaldsu zaokružuje svu tugu za kapitalističkom Amerikom u njegovim očima. Sve scene Phillipovog sretnog zapadnjačkog života, čak i u vrijeme najveće krize, dovodile su do tog trenutka konačnog oproštaja s dijelom sebe kojeg je teško pustiti, pogotovo kad ga sreća Amerikanaca podsjeti na njegovu savršenu obitelj Jennings i momente s njima za koje je htio da traju vječno.

The Americansi nikad nisu bili glasna serija. Naglasak je bio na dijalogu, kvalitetnoj priči, a ne toliko na akciji. Da se razumijemo, akcije nije manjkalo, no nikad se nije činilo da je ona vrhunac epizode niti da zauzima jako veliki opseg već se ograničavala na tihe likvidacije, napete car chaseove i žustre svađe. Naposljetku, posljedice tih akcija su ono što je najviše ostavilo traga na seriji i njihovim likovima. Sukladno tome, jedna od najnapetijih scena finala, i zadnje sezone općenito, se odvijala u mračnoj garaži između četvero bliskih ljudi koji iz nje neće izaći isti.

Stan Beeman je bio najveća prijetnja obitelji Jennings i osoba zbog koje su Phillip i Elizabeth živjeti u stalnoj nesigurnosti i strahu od otkrivanja. Doselivši se u susjedstvo u prvoj sezoni, Jenningsi nisu imali izbora nego se pomiriti s novonastalom situacijom te nastaviti nepromijenjeno operirati pred nosom člana kontraobavještajnog dijela FBI-a fokusiranog upravo na osobe poput njegovih susjeda. Centar je čak izdao naredbu da se špijunski par približi obitelji Beeman i iskoristi naizgled katastrofalnu situaciju u svoju veliku korist.

I tu se opet ponavlja prokletstvo špijunskog posla koje je Phillipa prvog dokrajčilo, a Elizabeth razbudilo u finalnoj sezoni. Kako se povezati s nekim samo radi informacije i posla, te mu čak postati najbolji prijatelj, i ostati ravnodušan? Nakon Marthe, Phillip više nije bio isti, a shvaćajući da će se slična situacija dogoditi sa Stanom ga je svakog trenutka zajedničkih večera, teniskih mečeva i ispijanja piva držala na rubu sjedala. Stan je tijekom sezona od različitih uhvaćenih sovjetskih agenata i doušnika dobivao komadiće informacija koje su upirale u savršenu obitelj preko puta njegove kuće, no nikad si nije mogao dati za pravo da ozbiljno promisli o tome, a kamoli optuži Phillipa i Elizabeth za ikakav teži zločin.

Tek u šestoj sezoni, dijelovi slagalice polako počinju sjedati na svoje mjesto, a obitelj s kojom se dosad povezao na intimnoj razini je počela sve više odgovarati profilu špijuna. Sumnjivi poslovi preko noći, manjak rodbine, kontradiktorne informacije i duga iznenadna “poslovna” putovanja u gradove gdje FBI sasvim slučajno obavlja veliku operaciju zasjede sovjetskih agenata – sve što se dosad činilo kao odvojen izolirani događaj i puka slučajnost je potaknulo Stana na razmišljanje koliko je puta zažmirio na jedno ili čak oba oka jer si nije htio priznati da su skoro deset godina to bili upravo Phillip i Elizabeth.

Izvrsno je kako Stan, sad u potpunosti uvjeren u svoje otkriće, odlučuje samostalno se suočiti u garaži sa svojim najboljim prijateljem za kojeg bi do jučer bio spreman učiniti sve. Povezanost koju je stvorio s Phillipom tijekom godina u najtežim trenucima gubitka supruge, potrage za novom ljubavi i EST seminara se ne može izbrisati i lako zaboraviti. Stojeći ispred njega, Stan odbija povjerovati da je sve dosad bila pusta laž, no Phillip, iako naizgled kroz vješt i pametno odigran potez, po prvi put u potpunoj iskrenosti staje pred Stanovim pištoljem i priznaje sve. Apsolutno sve. “We had a job to do.” postaje rečenica koja će Stanu godinama odzvanjati u ušima kao početak brzog kraja jednog dugog i iskrenog prijateljstva koje je bilo jednako potrebno i Phillipu, a možda čak i više nego Stanu.

U redu, rekli su mu da njihov posao ne uključuje ubijanje ljudi, no to je bila bijela laž i za Stanovo i za njihovo dobro. Elizabeth i Paige mudro šute puštajući da povjerenje koje je Phillip gradio sa Stanom kulminira u trenutku kad priznaje da mora zauvijek napustiti sina, što ogorčenog i bijesnog Stana pogađa kao metak iz vlastitog pištolja. U neku ruku se čini da su tad Phillip i Elizabeth razmijenili Henryja za vlastitu slobodu, no Stan shvaća da njegova osveta i doživotni zatvor ne može učiniti ni približno onoliku patnju koliko će im priuštiti život bez sina. I pušta ih. Stan se pomjera s puta i dozvoljava Jenningsima da prođu, a ta scena od deset minuta se tijekom prvog gledanja finala činila kao čitava vječnost i bez sumnje jedan od najnapetijih i najiščekivanijih trenutaka ovih šest sezona koji je ispunio apsolutno sva očekivanja i više od toga.

Ako ju niste gledali, propustili ste dragulj od serije. The Americansi su dostojni usporedbe s najvećim dramama zadnjih dvadeset godina te im zadnjom sezonom uspijevaju stajati rame uz rame. Američka televizija se ovime nastavila poigravati s idejom antiheroja, te tjerala američke građane da uđu u cipele sovjetskih agenata te shvate njihovu žrtvu i razmišljanja, unatoč snažnoj anti-komunističkoj propagandi iz druge polovice 20. stoljeća. Phillip i Elizabeth su domoljubi sa snažnom povezanošću s povijesnom borbom svog naroda, drugovi koji nikad ne ostavljaju ranjenog druga na ulici, roditelji koji su činili sve da njihova djeca ne moraju živjeti težak život poput njih i supružnici koji su među sobom otkrili što je istinska ljubav. Ali su se nakon punog kruga i avanture života vratili u državu koju će uskoro izgubiti, bez djece koja ih se ne žele sjećati, no gledajući kako jutro sviće nad voljenom Moskvom i dalje imaju jedno drugo kao oslonac u teškim godinama što dolaze.

До свидания, товарищи!