Downton Abbey: Priča o opadanju (i propasti?)

Tema zemljoposjedničke aristokracije i njihove posluge u britanskoj kulturi nije nikakvo novo otkriće. Potrebno je samo spomenuti, a starijima da se prisjete romana Evelyn Waugh iz 1945. godine Brideshead Revisited, The Sacred & Profane Memories of Captain Charles Ryder, po kojemu je kasnije snimljena jednako uspješna serija (1981.). A upravo je televizija medij koji je temu najčešće “otkrivao”. Spomenuti se mogu humoristične serije Upstairs, Downstairs (1971.-1975., kao i manje uspješan remake iz 2010.), You Rang M’Lord? (1988., 1990.-1993.) ili filmovi The Shooting Party (1985.) i Gosford Park (2001.). Baš je scenarist zadnje spomenutog filma Roberta Altmana, Julian Fellowes, napisao i scenarij za seriju Downton Abbey, koja je svoje emitiranje započela 26. listopada 2010. godine na britanskom ITV-ju, osvojivši vrlo brzo, kako bi se reklo, i publiku i kritiku.

Downton Abbey je, naočigled, serija koja nema ništa spektakularno u sebi, poput velikih produkcija koje su pokrenute sa serijom Rim (2005.-2007.), zatim Tudori (2007.-2010.), Spartak (2010.-) ili najnovije The Borgias (2011.-). Više (Rim, op. a.) ili manje kvalitetne, glavni aduti navedenih serija ipak su raskošni kostimi i lokacije te uzbudljiva povijesna razdoblja prikazana kao da su lišena svakog oblika čednosti ili morala, s izrazitom dozom nasilja. Downton Abbey se odlučio za mnogo suptilnije elemente, a često tople priče i duhovite primjedbe (u čemu svakako prednjači lik udovice grofice Violet, Maggie Smith) našli su put do brojnih gledatelja. Radnja je smještena u postedvardijansko vrijeme britanske povijesti, a započinje viješću o potonuću Titanika. U središtu je aristokratska obitelj Crawley, na čijem je čelu lord Grantham, te njihova posluga. Dakle, naočigled ništa novo: još jedna britanska TV serija koja u fokusu ima aristokraciju i njezinu poslugu, a okolnosti joj čine dobro poznata opća mjesta iz povijesti – u ovom slučaju – početak 20. stoljeća.

Kako je već napisano, britanski filmski i televizijski svijet dotaknuo se ovih tema, no one su najčešće bile bazirane na isključivo jednoj društvenoj skupini – ili aristokraciji ili njezinoj posluzi. Iako se u Upstairs, Downstairs prikazuju oba svijeta, dopustite mi da napravim distinkciju, riječ je ipak o humorističnoj seriji. Zamisli Juliana Fellowesa najavio je oskarovski film Gosford Park, što se očito dovoljno svidjelo Garethu Neamenu iz britanske produkcijske kompanije Carnival Films, koji je želio snimiti TV seriju smještenu u postedvardijansko vrijeme, a smatrao je kako je upravo Fellowes idealna osoba za taj projekt. On ga je u početku odbio, ne želeći reciklirati ideje iz Gosford Parka, ali je na kraju ipak prihvatio projekt.

Sam povijesni kontekst, kao i odnosi među prisutnim društvenim slojevima, Fellowesu nisu predstavljali velik problem. Ovaj barun (titulu je dobio 2011.) rođen je 1949. godine u Kairu u Egiptu u obitelji diplomata. Oženjen je Emmom Joy Kitchener, čiji je pedak slavni Herbert Kitchener, slavni britanski feldmaršal iz razdoblja kolonijalnih ratova (kraj 19. stoljeća) i Prvog svjetskog rata. Stoga je mnoge elemente i detalje znao sam postaviti. Zanimljiva je tako anegdota sa seta kada je Fellowes uočio da u nadolazećoj sceni u kojoj ukućani piju čaj, na stolu stoje i čaše s vodom. Odmah je tražio da ih se makne sa stola jer je, kako sam kaže, voda dio suvremenog svijeta. Možda je riječ tek o detalju, no sam je Fellowes rekao kako su male stvari te koje su bitne i pomoću kojih on priča svoju priču. I upravo kada su film i televizija došli do točke kada su dali sve one epske dijelove povijesti, detalj je dobio na važnosti. Povijest na televiziji i na filmu se povremeno oslobađa i modernističkog uvjerenja u konstantni napredak, prikazujući prvenstveno isječak jednog vremena koje je samo za sebe i koje sa svim svojim karakteristikama, mentalitetima i posebnostima kroči u nepoznato. Bez ikakve dublje povezanosti, moglo bi se čak reći kako povijesnim televizijskim serijama i filmovima danas vlada jedno neobična potraga za što točnijim prikazom prošlosti kakva je doista bila.

Već prve scene serije Downton Abbey otkrivaju ono najvažnije: svijet posluge i svijet aristokracije. Buđenje u 6 sati, prilikom kojeg se Anna, sluškinja, poželi barem jednom prirodno probuditi. Užurbana i dinamična atmosfera počinje odmah jer je potrebno napraviti doručak, rastvoriti zastore i pripremiti salone, kao i vatru u svim kaminima, pripremiti novine, tj. ispeglati ih da bi se sasušila tinta kako ne bi ostavljale crne tragove po prstima. Na kuhinjskom se zidu zatim oglašavaju zvonca. Osobne sluge (valet) i sluškinje se odazivaju na pozive, a ubrzo su članovi obitelji Crawley spremni započeti svoj dan. Već u prvih sedam minuta prve epizode Downton Abbeyja nudi se kratak uvid u kompleksnu sliku društvenog poretka, koja nas je ubrzo odučila od pojednostavljenog shvaćanja podijeljenih uloga aristokracije s jedne strane i posluge s druge strane. Downton Abbey nudi naime nijansiranu paletu likova koji nipošto nisu šablonski – u određenim slučajevima posluga je konzervativnija od aristokracije, a lordovi i njihove obitelji spremnije prihvatiti promjenu od onih kojima bi ona možda i više značila. Na taj način tvorci serije pokušavaju nas upoznati s različitim aspektima jednog razdoblja, suočiti nas s dilemama i tragedijama vremena, provlačeći sve teme sukobljavanja starog i novog kroz zaplete.

Upravo takav pristup likovima zanimljivim čini i najklasičnije zaplete skoro svih povijesnih drama od samih početaka – potraga za nasljednikom, osiguravanje nasljeđa, brak, očuvanje obiteljskih tradicija, itd. Unutar takvog kompleksnog konteksta ti se uobičajeni zapleti čine potpuno svježim, gotovo netematiziranim jer pomažu gledateljima u otkrivanju razina funkcioniranja jednog sustava. Dobar primjer daje jedan od glavnih likova, lord Grantham. On je kao predstavnik tradicionalne zemljoposjedničke aristokracije oženio Amerikanku, koja je svojim novcem spasila imanje od propasti kada ga je preuzimao. Tako je gledateljima predstavljen i novi oblik britanske aristokracije, tzv. buccaneers – Amerikanci koji su svojim novcem spašavali britanske plemićke obitelji brakom, a zauzvrat dobivali titulu. Radi se o tek jednom od brojnih primjera čija je glavna uloga prikazati što raznolikijim društveno stanje – dakle društvenu povijest.

Već iz ovih kratkih opisa, vidljiv je razvoj dramskih situacija, sukoba i interakcije. Pitanje nasljedstva imanja i titula u britanskom pravu, odnos aristokracije prema građanstvu, odnos i sukobi među poslugom, ali ponajviše interakcija između ovih društvenih slojeva, zajamčila je uspjeh serije Downton Abbey. Humor, u ovom slučaju mnogo suptilniji od ranije navedenih primjera, najčešće proizlazi iz situacija kada se likove suoči s kontrastom staro-novo. Primjerice, strah od struje ili telefona te retoričko pitanje kome uopće treba struja u kuhinji – najavljujući pritom novo doba u kućanstvima koje je povezivalo modernizaciju sa smanjenjem osoblja. Sličan je primjer kada udovica, grofica od Granthama, Violet (Maggie Smith) pita: “Što je to vikend?”

I dok u prvoj sezoni povijesne okolnosti tek usmjeravaju radnju i oblikuju odnose između likova, one postaju vidljivije, učestalije i važnije u sljedećoj sezoni, koja radnju smješta u vrijeme Prvog svjetskog rata. I doista, sam rat i njegove posljedice neće zaobići ni Downton Abbey. Svi ukućani sposobni za vojsku su na bojištu, a samo imanje je pretvoreno u jednu veliku bolnicu za ranjenike. Neki će poginuti, neki sami sebe ozlijediti kako se ne bi morali vratiti na bojište, a neki će slijediti ideje Ruske revolucije i marksizma. Ovo posljednje preokupirat će vozača Toma, porijeklom Irca, koji će se boriti i za irsku državu. Upravo je nastanak Irske jedan od stalnih elemenata u Downtonu – kao što je to uostalom bila i jedna od glavnih poteškoća britanske diplomacije i politike toga vremena. Serija je tako ustvari jedan mali rezime europske povijesti, budući da se obitelj Crawley suočava s gotovo svim klasičnim problemima vremena: modernizacijom, pojavom ideologija, nacionalnim pitanjem u politici, ratom i ostavštinom rata, bolestima, položaju žena u novonastaloj društvenoj situaciji, ekonomskim nepodobnostima i sl. Za povjesničarevo oko možda je u ovom slučaju čak i previše toga stavljeno na “jedno mjesto” jer povijest ne može i nije uvijek zamjena za zaplet i priču. Baš su prve epizode serije prikazale kako je ustvari mnogo uspješnija kombinacija originalnog scenarija isprepletenog s pozadinskim povijesnim elementima. S druge strane, teško je ne naglasiti naglost promjena koje je potaknuo Prvi svjetski rat, izazvavši svojevrstan povijesni lom vidljiv u svim segmentima društva. Jasno je tako da je upravo u drugoj sezoni jedno kolektivno povijesno iskustvo moralo preuzeti primarnu ulogu, potiskujući individualno.

Treća se sezona opet suptilnije poigrava povijesnim okolnostima, ali otvara jednu veliku temu tog vremena, a to je gospodarski opstanak plemstva u 20. stoljeću, dakle privikavanje na nove društvene okolnosti i reorganizacija imanja i poslovanja. Zanimljivo je pritom primjetiti kako se u naglasku na ekonomske teme vrijeme nije posvetilo problemu poreza i britanskog poreznog sustava, koji je u historiografiji najčešće povezivan s propadanjem velikih imanja britanske aristokracije. Propituje se opet i uloga žene i njezine mogućnosti, a zatvoreni svijet britanske aristokracije upoznaje se s najavom “burnih” dvadesetih, kada u posjet dolazi mlada nećakinja, navikla na gradski život i provode. Amerikanka Martha Levinson (Shirley MacLaine), koja predstavlja protutežu britanskom visokom društvu, na neki način osobnom pojavom i stavovima najavljuje promjenu odnosa u svjetskoj politici i poretku, odnosima Velike Britanije i Sjedinjenih Država. U nizu dijaloga upravo se preko tog lika zatvoreni svijet aristokracije suočava s problemom prolaznosti i propadanja – dakle, ne samo aristokracije, već i britanske supremacije. Pod takvim uvjetima, starija generacija zemljoposjedničke aristokracije sve više gubi tlo pod nogama, a i smisao vlastitog identiteta, pa riječi povjesničara Davida Cannadinea ponovno itekako odjekuju upravo u liku lorda Granthama: “Njihovo je bogatstvo kopnilo, moć nestajala, sjaj blijedio, a njihov kolektivni identitet i smisao postojanja su postupno, ali nezaustavljivo slabili.”

S druge strane, ono što je u seriji naizgled razgranatije prikazano – svijet posluge, u stvari je sa strane povijesti slabije tematizirano. To djelomice može objasniti i pogled na britansku historiografiju – u posljednjem desetljeću objavljeno je nekoliko knjiga koje se bave transformacijom posluge velikih imanja, iako ukupno gledajući, taj sloj do sada nije dobio dovoljno pažnje: primjer je kapitalno djelo E. P. Thompsona The Making of the English Working Class (1963.), u kojem se posluga spominje tek usputno. Tako se gledatelj, nakon što se oslobodi prvotnog dojma kompleksnosti svijeta posluge, može zapitati nedostaje li seriji precizniji prikaz erozije tradicionalnog sustava kućanstva, fenomena usporednog s erozijom aristokratske moći. Dakako, velika draž serije je upravo uglavnom pozitivno prikazana i kvalitetna posluga, koja se u međusobno isprepletenim odnosima tematizira kroz individualne probleme (odnos s aristokracijom, dodiri s ideologijom, brak, homoseksualnost). Problemi jednog vremena mogu se tek naslutiti. Dok aristokracija Downton Abbeyja nepromjenjivo mijenja smjer nakon završetka Prvog svjetskog rata, teško je oteti se dojmu da je posluga jednostavno vraćena još neko vrijeme u predratno stanje – barem približno.

Međutim, u britanskom društvu upravo u tim trenucima, dakle nakon 1918., nastaju bitni problemi koji se odražavaju na tradicionalna kućanstva, budući da su svi slojevi proživjeli jedno kolektivno iskustvo rata, koje je mnogima onemogućilo povratak na staro – tradicionalne odnose posluge i aristokracije. Upravo je Prvi svjetski rat označio početak nestanka klasičnih kućanstava i njihove posluge. Od vremena nakon 1918., posluga se sve više smanjuje; česta fraza Downton Abbeyja: “Dobrog lakaja u današnje je vrijeme teško naći”, pravilno odražava obilježja vremena u kojem su gradski poslovi muškarcima uz veće novčane mogućnosti, nudili i bolji društveni status. Također, brojne žene su u raznim poslovima zamijenile muškarce koji su bili u ratu, ali su se kasnije otvarali i novi poslovi koji su možda također bili privlačniji i davali više slobode u raspolaganju vlastitim vremenom. Stoga bi se u četvrtoj sezoni mogla očekivati detaljnija analiza raspadanja i nestajanja sustava posluge u tradicionalnom smislu riječi, što je bilo uvjetovano ratom i napretkom sustava zdravstva i školstva, a u Downtonu je naprosto zanemareno.

Zanimljivo je kako je tema zdravstva često obrađivana u seriji, dok veći naglasak nije stavljen na školstvo, bitne promjene u tom sustavu koje su zahvatile sve slojeve te time donekle povezan intelektualni svijet. Dok su religijsko-političke prepirke diskretno prisutne na svim razinama, nedostatak kulturnog elementa ostaje primjetan. Pažljiviji će se gledatelji zapitati što to, ne samo posluga, već i aristokracija čita (osim dnevnog tiska), o čemu se raspravlja? S druge strane, povezivanje posluge velikih posjeda sa sve prisutnijom kulturom građanske srednje klase, moguće je primijetiti i kroz pojedine segmente serije, kao što je skupno odlaženje u kino. Neke dodatne odgovore na ova pitanja dala je doduše posljednja epizoda treće sezone, tzv. božićni specijal. Obitelj Crawley odlazi na rujanski ljetni odmor (da, u božićnom specijalu!) u posjet rođacima u Škotskoj. I dok gledamo kako se u tim trenucima u Škotskoj na imanju zabavlja aristokracija (lov, balovi), u Downtonu posluga, koja je ostala (jer osobne sluge idu s gospodarima), konačno raspolaže s više slobodnog vremena. U trenucima odmora od generalnog pospremanja i čišćenja, svi se upućuju na lokalni sajam, što je veliki događaj za cijelo mjesto.

S druge strane, u razgovoru između lorda Granthama i markiza od Flintshirea, vlasnika imanja u Škotskoj, saznajemo kako su reforme na imanju Downton Abbey spasile to imanje, dok markiz nije poduzeo potrebne mjere za koje je sada prekasno. Često idiličan odnos posluge i aristokracije u Downtonu (jer se ponekad zbilja zapitamo zar nije sve to previše idealno), pokušava vratiti u ravnotežu onaj na imanju u Škotskoj – odnosi ipak nisu toliko sjajni, a i sam režim među poslugom je mnogo stroži. Donekle, ta posebna epizoda smještena u Škotskoj kao da je imala ulogu komparirati dvije strane: onu uspješnu i onu manje uspješnu te vratiti cijelu priču, ali i gledatelje u ravnotežu.

Iz navedenih primjera vidljivo je kako Downton Abbey i nakon svoje treće sezone ima još mnogo tema koje bi se mogle obraditi te upravo to čini njegovo bogatstvo. A zajedništvo likova i dobar odnos posluge i njihovih gospodara osiguravaju daljnju gledanost seriji. Iako bismo svi voljeli da se serija vrati na tragove iz prve sezone, vrijeme i popularnost su učinili svoje. A čini se i određenim glumcima iz same serije, koji pokušavaju iskoristiti trenutnu slavu. (Oni koji su odgledali božićni specijal koji se, kako već naglasih, odvija u kasno ljeto, znaju o čemu govorim!) Stoga, s nadanjima u što manje sapuničarskih zapleta i okreta željno iščekujem novu, četvrtu, sezonu!

Ovaj je članak prvotno objavljen u novom broju (10-11) časopisa studenata povijesti Pro tempore (Filozofski fakultet, Zagreb). Ovdje se nalazi u nešto izmijenjenoj verziji.

Literatura:

• Cannadine, David. The Decline and Fall of the British Aristocracy. Vintage Books, 1999.
• Gritten, David. “Downton Abbey: Behind the Scenes”. The Telegraph.
• MacColl, Gail, Carol Wallace. To Marry an English Lord. Workman Publishing, 2012.
• Wikipedia