Deset najboljih serija 2015. godine

Deset najboljih serija 2015. godine. Samo deset. Izdvojiti ovako malen broj serija u još jednoj bogatoj godini, kada svatko od nas ima svoje favorite i razloge zašto upravo ta serija mora biti spomenuta kao sam vrh televizijske ponude teže je nego podijeliti ministarstva, upravne odbore državnih firmi, fotelje, činovnička mjesta, natječaje i ostali plijen među interesnim skupinama goleme političke koalicije. Povrh trideset ostalih, vaše pažnje vrijednih serija, još hrpu toga bi svatko od nas izdvojio kao dobro, gledljivo, solidno, interesantno i preporučljivo. Ponavljamo kao papige, televizija danas ima više dobrih serija nego itko od nas stigne pogledati.

Ovom prilikom vam hvala na redovitom praćenju, komentarima, prijedlozima, kritikama, pohvalama i pokudama. Hvala na toleriranju naših blokova teksta, na svim pitanjima ‘kad će li’ i ‘hoće li biti recenzija’, na komentarima podrške i spuštanju na zemlju baš kada si pomislimo da ona recenzija čak ima smisla. Bez brige, čitamo se i u idućoj godini, novim pregledima, najavama, recenzijama i vijestima.

Najbolje serije 2015. godine — ostalih trideset

Van najboljih deset ostali su: Better Call Saul, BoJack Horseman, Broad City, Casual, Catastrophe, Daredevil, Deutchland 83, Doctor Who, Fortitude, Game of Thrones, Halt and Catch Fire, Jane the Virgin, Jessica Jones, Justified, Kingdom, Last Week Tonight, Louie, Master of None, Nathan For You, Orange Is the New Black, Parks and Recreation, Shameless, Silicon Valley, The Affair, The Jinx, The Knick, Togetherness, Unbreakable Kimmy Schmidt, Veep, You’re the Worst

Kao i uvijek, ovdje bi mogao ići beskonačan niz opaski. Da je ovo naša lista, ne jedina točna lista najboljih serija godine, određena kvalitet-o-metrom™. Da je ovo samo informativna lista čiji je poredak zabavnog, a ne akademskog karaktera. Da je sastavljena radi naše zabave, za preporuku vama. Da ništa nismo zaboravili, ali da neke serije stvarno nismo stigli pogledati. Jer bilo je onih koje su do zaključivanja liste stajale u ekselici u koloni “pogledati”. Nitko nije pogledao. Ali sedmi puta puta sve ovo radimo, valjda to sve već znate. Kroz koji dan ćete imati priliku vidjeti koje su naše osobne, pojedinačne top liste serija. Budite pristojni u komentarima, komentirajte što vam se najviše svidjelo ove godine, u čemu ste uživali i koji su vaši favoriti. Ovo su naši:

Kad bismo vam rekli da su se lomila koplja prilikom svrstavanja Mr. Robota u deset najboljih serija godine – ne bi vam ni počeli opisivati što se sve događalo iza kulisa. Lomila su se prijateljstva, čaše, flaše i mobilne aplikacije na kojima smo se svađali. Izbor za deseto mjesto imao je bar tri izgledna kandidata, a Mr. Robot je spretnom i sretnom pobjedom zaradio svoje mjesto na listi. Dio uredništva nije bio za uvrštavanje, dio je, a neki nažalost nisu ni stigli ove godine pogledati pa su ostali suzdržani. Nećemo sad o imenima, ali Marko nije pogledao.

Mr. Robot, serija koja može stati rame uz rame s najgore nazvanom serijom svih vremena (Battlestar Galactica), nije nam bila na radaru do prije samog početka emitiranja. Budimo iskreni, nešto što se zove Mr. Robot nema mnogo šanse za uspjeh. No, prva sezona ove netipične serije za kanal USA ponudila je gledateljima deset epizoda punih odličnih glumačkih izvedbi, ponajprije sjajni Rami Malek koji očima izražava sve što mentalno nestabilni Elliot nije u stanju, potom napetost i naposlijetku zabavu. Ova neobična serija toliko je izvan norme svoje mreže da je pomalo zastrašujuće kako se uopće i našlo na programu mreže koje je postala poznata po kamilicama kao što su White Collar, Suits ili Royal Pains.

Mr. Robot napeti je triler kojeg uspoređuju s Fincherovim Fight Clubom i o kojem je internet zasluženo brujao cijelo ljeto. Serija je čak i na trenutak nadišla fikciju kada je epizoda prebačena na drugi termin zbog sličnosti događaja u stvarnom svijetu kada su pred kamerama ubijeni novinarka i njen kamerman. Robot je izvlačenjem brojeva izborio mjesto na listi ove godine, ali druge godine mora se dokazati kako prva sezona nije bila slučajna. (Dario Španović)

U prvoj sezoni, Transparent je bio centriran oko Maurinog samootkrivanja i reakcija njezine djece na njen novi rodni identitet. U drugoj, Jill Soloway širi fokus na trenutačne i prošle napore i muku svih onih koji se ne uspijevaju konformirati društvenim normama, ali kroz priču o jednoj obitelji, kroz više generacija. Dok je u suštini Transparent serija o preispitivanju roda i seksualnosti, također je i serija o obitelji. Bilo je dosta djela koji pokušavaju svoje radnje smjestiti u neki povijesni kontekst, postaviti ih zasebno i u okviru veće, sire i dugotrajnije slike, a Transparent je to ove godine uspio izvesti gotovo besprijekorno.

Od prve epizode se srećemo s rezovima iz prošlosti, točnije Berlina 1933. godine, koji tijekom sezone bivaju sve dulji i tematski relevantniji, dok se ne ispostavi da je to zapravo dio iste priče o Pfeffermanovima, njihovoj borbi za opstanak, dolasku u Ameriku i rođenju središnjeg lika Morta/Maure (Jeffrey Tambor). Tako je sjajno uklopljena i izvedena ideja kako odjeke prošlosti možemo vidjeti svaki dan, ako znamo gdje treba gledati. Središnja ideja sezone dolazi potpuno do izražaja pred njen sam kraj – ako si bio u poziciji privilegija, to ne umanjuje vašu osobnu patnju, iako si taj privilegij možda zloupotrebljavao. Transparent nas poziva na empatiju u svakom slučaju. Uz Mauru, sezonski fokus je bio i na kćeri Alie (Gaby Hoffman), koja također traži svoj identitet dok njena priča povezuje sve ostale.

Provokativna, empatična, transformacijska serija koja se u svakoj epizodi izlijeva u bujici osjećaja, istovremeno bivajući dramatična, tjerajući na promišljanje, a sekundu nakon i na smijeh – uspjela je biti i bolja od prve sezone, a zadnje dvije epizode emotivni su vrhunac ovogodišnje televizije. (djevojka)

Ljepota Velikog Crvenog Zmaja i uvijek odlična Gillian Anderson su samo neki od dijelova koji su krasili ovogodišnju sezonu koja je krenula malo sporije od očekivanog, nakon onog fantastičnog finala druge sezone. Hannibal nikad nije imao budućnost na broadcast televiziji jer kanal poput NBC-a ne može uklopiti nešto tako mračno i ozbiljno, a istovremeno tako napeto i krvavo u svoj uobičajeni program. Koplja su se lomila oko prodavanja serijala nekoj drugoj mreži poput Netflixa ili Amazona, no bez uspjeha, pa smo bili primorani oprostiti se s ovako neponovljivom serijom, prekrasno napisanom i još bolje režiranom i osmišljenom.

Iako je počeo kao procedural, Hannibal se s vremenom transformirao u puno više od obične adaptacije kultnih knjiga i filmova te poslužio kao svijet za sebe u čijim smo večerama imali čast uživati. Serija će nam zauvijek ostati u sjećanju zbog odnosa Madsa Mikkelsena i Hugha Dancyja, koji su nas završnom scenom nagradili vrhuncem dugo iščekivane prisnosti njihovih likova i sudbinom koju su zajedno podijelili. Odnos dr. Lectera i Willa Grahama je nadilazio granice tradicionalnog odnosa psihijatra i pacijenta te se tijekom serije uvijek gradio u nešto veće i osjećajnije praćen neprestanom igrom mačke i miša gdje nekad nismo znali tko je tu zapravo miš, a tko mačka. Bryan Fuller nam je tako pružio zadovoljstvo gledanja jedne od najljepših serija televizije čiji su nezaobilazan dio neprocjenjivi slow motioni koji oduzimaju dah i upečatljiv vizualni dojam koji čini seriju posebnom i izuzetnom te pravim draguljem televizije. (Mihailo Valjetić)

Koji god univerzum, paralelni svemir ili vremenski pravac promatrali, Rick and Morty je uvijek jedna od najambicioznijih, najzabavnijih, najčudnijih serija. Rijetko koja serija, animirana ili ne, kombinira toliko čistog smijeha, apsurda, pop-kulturalnih referencim, ali istovremeno srca i emocija. Urnebesna i bizarna, istovremeno šarena, a tonom dračna. Dizajnirana za sve vas koji gutate pop kulturu na kile, a kasnije s frendovima i frendicama prepričavate “e, jesi skužio ono”.

Rick and Morty se daleko odmakao od inicijalne premise parodije Povratka u budućnost i onog prostog i jednostavnog skeča gdje Morty i Rick… Eh. Ne dajte da vas zavara što ima likove koji se ponekad zovu, primjerice, Mr. Poopybutthole – nije to samo priprosta animirana komedija koja svoj animirani svemir koristi čisto kao izliku da bude što bizarnija, vulgarnija i napadnija.

Naravno, animacija je prednost – ovoliko krasnog bizarluka i čudnosti Justin Roiland i Dan Harmon ne bi mogli ugurati u klasičnu komediju, makar je Harmon u Communityju format pogurao do svojih granica. Format i svemir bez granica znače da nas Rick i Morty iz epizode u epizodu vode u nezamislive paralelne svemire, planete i poremećene kulture.

Nemamo pojma kad će treća sezona – bit će je sigurno, ali između prve i druge sezone prošla je godina i pol, a Mr. Poopybutthole nas je već pripremio na dugo iščekivanje u post-credits sceni finala – “See you in, like, a year and a half. Or longer.” (Krešimir Vinšćak)

U nekim trenucima trebamo biti zaista zahvalni što se nalazimo u “PeakTV“ periodu, kad serija ima koliko i napuštenih životinja u azilima, jer u suprotnom ne bismo imali priliku gledati već treću sezonu jedne od najboljih serija na televiziji. Sa svojih mizernih 160.000 gledatelja u prosjeku po epizodi, od čega je bar polovica televizijskih kritičara i blogera, Rectify u normalnim uvjetima nikad ne bi mogao opstati. Ovako, možemo i dalje uživati u sporim trenucima preispitivanja ljudske prirode i traženja odgovora na pitanje – može li čovjek koji je proveo gotovo 20 godina u kutiji postati dio onoga što smatramo normalnim svijetom? Možemo li uopće u potpunosti razumijeti njegove razloge za neke odluke?

I u trećoj sezoni, Daniel Holden ostaje djelomično misterij, a dijelom ga drugi likovi pokušavaju shvatiti, istovremeno projicirajući svoju sliku kakav bi trebao biti na njega. To se odnosi podjednako na osobe koje ga ne vole kao što je Teddy i one koje ga vole, poput Amanthe i Janet. Sporost radnje već je karakteristična — iako su već prošle tri godine u stvarnom vremenu, u svijetu Rectifyja je prošlo samo nekoliko tjedana.

Ova sezona donijela je ipak nešto bržu radnju, bar koliko je to moguće za seriju poput Rectifyja; ali nikad nije brzala kroz one dijelove koji su bili najvažniji za seriju, neprekidne emotivne posljedice Danielovog izlaska iz zatvora, njegove odluke za ponovno priznanje zločina koji (ni)je počinio i valovi kojima njegove odluke utječu na sve ostale likove. U ovom trenu, Rectify se pomaknuo dalje od svoje početne premise, no ono što je nevjerojatno je kako uspijeva balansirati i sve ostale radnje i likove imajući je i dalje u vidu. Ne znamo koliko će  dugo Ray McKinnon moći pričati Danielovu priču, no s obzirom na to koliko još ima života u svim likovima, nadamo se što dulje. (djevojka)

FX-ova slabo gledana hladnoratovska drama prošle godine svojom drugom sezonom prerasla je iz još jedne dobre drame u kreativni vrhunac televizije. U trećoj sezoni ostala je izvanredna, u svojoj srži, kada se maknu perike i špijunaža, intimna obiteljska priča. Keri Russell i Matthew Rhys nastavljaju oduševljavati svojim oživljavanjem kompleksnih, u jednu ruku toliko nam stranih osobnosti ruskih špijuna infiltriranih u Ameriku osamdesetih, s kojima nevjerojatno lako možemo suosjećati. Epizodu za epizodom The Americans održavaju konstantnu napetost i dok se Phillip i Elizabeth bave ratom u Afganistanu, anti-apartheidskim pokretom, žongliranjem kontaktima, doušnicima i dvostrukim agentima, i pogotovo dok se bore s odlukom hoće li otkriti svojoj kćeri da su puno više od običnih vlasnika turističke agencije.

The Americans čitavu godinu prolazi ispod radara, zasjenjena promoviranijim serijama, da bi se krajem godine našla na vrhu svih kritičarskih lista — pa tako i naše. Zbog toga je možda lakše nju staviti postrane jer svi pričaju o Fargu, Leftoversima, Better Call Saulu i Mr. Robotu, ali jednom kada ju krenete gledati, trenutno vas uvuče u svoj do najsitnijih detalja realiziran svijet tako da ste nakon nekoliko epizoda umjerenog tempa i laganog razvoja događaja od početka do kraja na rubu sjedala, jer i najtiši razgovor u Americansima obiluje tenzijom. I svakako je sam vrh televizijske produkcije. (Marko Đurđević)

Kako se oprostiti sa serijom koja je potaknula novi, mogli bi se reći i plimni, val kvalitetnih serija na kabelskim mrežama, ali i van televizije? Sada se 2007. godina se čini tako davnom — AMC još nije ni emitirao serije u HD-u, poznat je bio samo po onome što mu stoji u imenu (American Movie Channel), a originalni proizvodi na specijaliziranim kabelskim mrežama koje su pogurane tamo negdje duboko u dvoznamenkaste brojke na daljinskim upravljačima u američkim domovima bili su apsolutna fikcija.

Kroz 92 epizode, svijet Dona Drapera predstavljao nam je jednosatni bijeg u savršenstvo glume, režije i scenarija, a posljednjih sedam epizoda serije samo je potvrdilo njezin status velikana koji će zauzeti posebno mjesto u povijesti televizije. Zadovoljni smiješak Dona Drapera u posljednjim kadrovima serije, prije zaključivanja finalne epizode famoznom Coca-Colinom reklamom iz sedamdesetih godina, predstavljao je i naš stav o finalu, koje nije igralo na šok kartu, niti je prevelikom apstrakcijom iliti “otvorenim krajem” naljutilo publiku.

Mad Meni su završili upravo onako kakvi su i bili kroz svojih sedam sezona – suptilni ali grandiozni, tihi ali puni energije. Matthew Weiner odlučio je zaključiti priče glavnih junaka gotovo na način kojekakve teen drame na CW-u. Možda zvuči kao oštra kritika, no daleko je od toga. Peggy je napokon pronašla ljubav, Joan je odlučila usprotiviti se društvenim normama i posvetiti se onome što ju najviše ispunjava – poslu, Pete je uspio vratiti povjerenje svoje voljene Trudy – a mi smo se gledajući samo zadovoljno smješkali, baš kao i Don. (Marin Kuharić)

Fargo nije remake filma iz 1996., Fargo nije nastavak filma iz 1996., Fargo nije spinoff filma iz 1996… Toliko je nedoumica i pitanja bilo prije nego što je Fargo startao prošle godine na FX-u. A sada? S drugom sezonom, 10-epizodni spektakl koji je postavio novu ljestvicu na televiziji, Fargo Noahe Hawleya s lakoćom se distancirao od filmskog Farga braće Coen i diferencirao kao serija s vlastitim glasom i stasom.

Druga sezona, koja se vratila 30 godina u prošlost u odnosu na prvu, upoznala nas je s galerijom likova koje ćemo još dugo, dugo pamtiti — slabe karike u glumačkoj postavi nije bilo. Pojedinačne riječi hvale za svakog rezultirale bi tekstom od desetak odlomaka, jer teško se odlučiti tko je upečatljivije utjelovio lika koji je proizašao iz Hawleyevog uma. Međutim, nekako nam na prvi spomen druge sezone Farga prvo napamet padaju blesavi mesar Ed Blumquist i njegova mu još blesavija žena Peggy, čime su izvrsni Jesse Plemons i Kirsten Dunst dokazali da slabo gledana, ali hvaljena i obožavana serija može poslužiti kao izvrsna odskočna daska, odnosno da uloga u poprilično lošoj verziji Spidermana ne mora garantirati kraj karijere. Uvrnuti crni humor, upečatljiv sjevernjački naglasak (“Yeaaaah? Oh, ooookay.”), najistaknutiji vizualni identitet na televiziji, priča koja vas drži na rubu sjedala… Fargo jednostavno ima toliko uvjerljivo uspostavljen i jasan identitet te je s razlogom na trećem mjestu naše ljestvice. (Marin Kuharić)

Naša najdraža serija prošle godine, na listi za 2015. završila je tek mjesto ispod. Druga sezona HBO-ovih Leftoversa nije bila ništa lošija od našeg prvog izbora, a ni od vlastite prve sezone, dapače – druga sezona je čak pridobila nevjernike i ponudila nam novu priču i novo mjesto radnje. Damon Lindelof ovaj put nije pisao pod depresijom, nešto što se vrlo lako moglo i primijetiti.

Druga sezona odmakla se od knjige, promijenila mjesto radnje, tražila od gledatelja iznimnu pažnju i privukla nove talentirane ljude ispred i za kamere. Jarden u Texasu se naravno nije pokazao čudotvornim, a odlično finale sezone mnoge je ostavilo s upitnicima iznad glava jer je kakav-takav status quo opet prekinut. The Leftovers je ove godine bio bolji, hrabriji i ponovo odbija voditi svoje gledatelje za ručicu. Osim fantastične uvodne scene u premijeri sezone, svjedočili smo nekoliko nevjerojatnih trenutaka u deset odličnih epizoda s vrhuncem u “International Assassin”, tour-de-force epizodi Justina Therouxa.

HBO je naručio još jednu sezonu, koja će ujedno biti i posljednja, a ono što mi želimo je da Lindelof i društvo budu vjerni tonu serije i ne serviraju nam odgovore na velika pitanja. Nedostajat će nam Kevin, Nora, Laurie, Matt i ostali, ali lijepo je imati mogućnost završiti nešto na vrhuncu kvalitete. (Dario Španović)

Broj jedan možda će biti malo iznenađenje većini usputnih posjetitelja, no redoviti čitatelji Serijale već su navikli da serije Davida Simona završavaju pri samom vrhu naših lista. Ovog puta i na samom vrhu. Zapravo smo se dosta lako složili oko ovogodišnjeg “pobjednika”, šest dijelova društveno-političke mini-serije držalo nas je napetima i emocionalno investiranima, baš kao i prethodni Simonovi uratci.

Prilično nam je teško zamisliti sastanak Simona i HBO-a, u kojem ovaj čelnicima prodaje svoju zadnju ideju: “Dakle, napravit ću ekranizaciju knjige koja prepričava stvarni razvoj događaja u malom gradiću gdje se mladi gradonačelnik nalazi u bezizlaznoj situaciji zbog sudske odluke o izgradnji socijalnih stanova za siromašnu crnačku populaciju i njihovim prisilnim smještajem u kvartove sa bjelačkim stanovništvom. Bit će tu politike malog grada, birokracije javne uprave osamdesetih, urbanog planir… ljudi, pratite vi mene uopće?” Iz nekog razloga, HBO mu je dao zeleno svjetlo.

U glavnoj ulozi je Oscar Isaac, buduća zvijezda koju ćete sve više gledati u godinama koje slijede, a imao je vrlo aktivnu godinu — ako ste ga propustili u Ex Machini i ovoj HBO-ovoj mini-seriji, sigurno ste ga zamijetili u posljednjim Star Warsima, kao najboljeg X-wing pilota Otpora.

Kao i uvijek, nije do slučaja, priče i povijesti, nego do ljudi i emocija. Simon i scenaristički kolega William F. Zorzi rade sjajan posao dramatiziranja rasno motiviranih nemira i podjele; nezavidne situacije u kojoj se nalazi mladi gradonačelnik, na to mjesto izabran upravo na platformi protivljenja sudskoj odluci koju sada htio – ne htio, mora provesti. Inače će ona bankrotirati i uništiti grad. Vidjet ćete oba naličja priče, obje strane argumenta. Grozit ćete se rasizma i zatucanosti, suosjećati sa akterima, razumjeti njihove motivacije. Usprkos tome, Show Me a Hero uopće nije ciničan pogled na ta događanja, već realan i kompleksan, tužan i potresan.

Show Me a Hero djeluje kao možda najteža Simonova serija do sada, no to ste vjerojatno očekivali od čovjeka koji vas televizijom podučava u podjednakoj mjeri koliko i zabavlja. (Krešimir Vinšćak)