The Wire i Sopranosi su već bili na HBO-ovom programu, David Simon i David Chase stvarali su tada serije koje će televizijski almanasi u narednim godinama pamtiti kao članove i začetnike drugog zlatnog doba televizije. Te 2004. godine, treći David — David Milch — dobio je svoju seriju koja će se, nažalost, najkraće zadržati na HBO-ovom programu. Serija je debitirala pred deset godina, 21. ožujka 2004. godine.
David Milch je tada već bio poznato televizijsko ime, uglavnom na nacionalnoj televiziji, gdje počeo kao scenarist na NBC-jevoj tada hvaljenoj drami Hill Street Blues. Njeno je vodstvo potom preuzeo, a potom stvorio i sedam godina vodio NYPD Blue. Njujorški plavci pomakli su granice prihvatljivosti eksplicitnosti na javnoj televiziji, no pravu slobodu dobio je tek prelaskom na kabelsku. HBO je bio njegova iduća destinacija, ali tek nakon što je 2001. godine snimio samo osam epizoda još jedne njujorške policijske serije, Big Apple, ovog puta za CBS, sa Edom O’Neillom u glavnoj ulozi.
Tadašnjem predsjedniku HBO-a, Chrisu Albrechtu, prvotno je predstavio seriju smještenu u stari Rim, želeći ispričati sagu o bezvlađu i moralnoj propasti, priču o stvaranju civilizacije oko simbola. Ono što Milch nije znao jest da je HBO u produkciji već imao seriju koja se doslovce zvala Rome, pa je na licu mjesta improvizirao, samo pomaknuvši radnju par tisuća godina kasnije, zadržavši glavnu temu.
I tako je nastao Deadwood.
Umjesto rimskih legionara i pučana, Milch je iskoristio kauboje i tragače za zlatom u Južnoj Dakoti, smjestivši se u bezvlađe teritorija koji je trebao pripadati indijanskoj populaciji; nezakonito naselje koje je počelo cvasti nakon pronalaska rudnika zlata. Priča je to o nastanku civilizacije na temeljima neciviliziranosti, serija koja će kasnije polagati podjednako pravo na titulu najboljeg televizijskog uratka ikada, u konkurenciji drugih dviju HBO-ovih serija koje potpisuju ljudi imenom David.
Deadwood posuđuje niz povijesnih ličnosti koje su 70-ih godina 19. stoljeća obitavale u istoimenom naselju prepunom divljaštva i životopisnih ksenofoba, anarhista koji žele državu podalje od svog zlata i ne poznaju okvire zakona. Prvenstveno prati samoproglašenog vođu zajednice, Ala Swearengena (Ian McShane) i prvog šerifa naselja, Setha Bullocka (Timothy Olyphant), kao i niz drugih manje ili više stvarnih ličnosti te još mnogo izmišljenih, ukomponiranih u kamp.
Milch je uvijek imao specifičan način izražavanja i slaganja rečenica, pri čemu ne mislim na korištenje pičkaranja i vulgarizma. Iako nije samostalno pisao baš sve epizode, u pravilu bi prevrtao svaku tuđu napisanu riječ, a nerijetko na licu mjesta pred upaljenim kamerama improvizirao govore koje su glumci trebali recitirati. Nerijetko teško razumljiv, ali uvijek poetičan i zvučan. Naravno, veliku ulogu u patmljivosti dijaloga Deadwooda upravo su imale famozne prostote, jer ipak se radilo o neobrazovanim rudarima 19. stoljeća, a ne britanskoj aristokraciji s umjetnim perikama.
“Welcome to fucking Deadwood!”
Neka besposlena duša, bog ju blagoslovio, uzela je vremena izbrojati svaki spomen riječi “fuck” u 36 epizoda serije, a rezultat je impresivan. Famozni “fuck” izrečen je preko 40 puta samo u prvom satu serije, a gotovo tri tisuće puta u čitavoj seriji. To je oko jedan i pol “fuck” po minuti, sa brojnim varijacijama u intonaciji i kontekstu. Postoje uzaludne rasprave koje se dotiču povijesne točnosti tog kreativnog korištenja prostačenja i je li tadašnji jezik baš tako zvučao (nije), što na kraju krajeva nije posebno bitno, jer služi kao dodatna metoda dočaravanja živosti i prljavog kampa, legla nemorala i bezvlađa gdje vladaju jači i glasniji.
Ian McShane posebice je profitirao Milchevim epskim monolozima, presječenih velikodušnim korištenjem prostačenja, a govore je držao ispred šanka, na balkonu krčme, te zavaljen u stolcu dok je njegova omiljena kurva imala puna usta posla. Interesantno je da McShane nije bio prvi, pa ni drugi izbor za krčmara, dilera opijata i svodnika Ala Swearengena. Powers Boothe razbolio se te propustio priliku (iako ga se kasnije Milch sjetio i dao mu drugu ulogu u seriji), a HBO je prije toga odbio Milchev prijedlog da Ed O’Neill preuzme glavnu ulogu jer ih je previše podsjećao na krivog Ala.
Kako se produkcija treće sezone primicala kraju, Milch je shvatio da HBO na kraju neće naručiti novu sezonu zbog poprilično skupe cijene produkcije. Finale daje dojam završetka i poslužilo je kao zaključak serije, iako su mnoge niti ostale visjeti u zraku. No, ton kojim Deadwood završava i finalna slika Ala Swearengena kako riba pod natopljen krvlju (ne, ovo nije spoiler) idealan je način da se završi ovakva serija. Daljnjih godina uslijedila su brojna nagađanja i vječne priče o filmskom završetku, što je standardni folklor koji prati bilo koju drugu prerano otkazanu seriju.
No, kako to obično ide, ništa od toga nije se realiziralo, ugovori glumaca su istekli, a Milch se brzo posvetio idućoj dramskoj seriji na HBO-u, John from Cincinnati. Ova čudna serija otkazana je nakon samo jedne sezone, sa mnogo manje kritičarskih hvalospjeva nego Deadwood. Odmah godinu kasnije, imao je još jedan pilot na HBO-u, Last Of The Ninth, dramu o njujorškoj policiji sedamdesetih, no mreža nije naručila ovu seriju.
Milcheva loša Sreća
Milch se HBO-u i televiziji ponovo vratio 2010. godine u seriji koja je, više nego ijedna ranije, bila usko vezana uz njegov život, probleme i poroke. Luck je pratio ovisnike i kockare koji čiji je život jako vezan uz trkaću konjučku stazu — baš kao i Milchev. Ovisnik koji je izbačen sa Yalea, narkoman koji je pod utjecajem često pisao epizode svojih serija (i pritom probijao rokove), vlasnik trkaćih konja i okorjeli kockar. Sve je to David Milch.
Bio je to Milch u staroj formi, sa najboljom i najzvučnijom glumačkom postavom koju je televizija imala, možda ikada. Dustin Hoffman, pokojni Dennis Farina, Nick Nolte, Michael Gambon… Uz redateljsku kolaboraciju s Michaelom Mannom složio je vizualno sjajnu, dijalogom tešku i poetičnu seriju. Slično kao Deadwood. Ironija sudbine opet je odigrala ulogu, pa je Luck prisilno otkazan zbog nesretnih stradanja životinja koje je toliko volio. Zbog svega toga, taj je kraj bio još bolniji i nesretniji od prisilnog završetka Deadwooda.
Deadwood ostaje najveći Milchev uradak, najširi i najkompleksniji, nažalost samo jedan u nizu nedovršenih. Serija o stvaranju civilizacije na temeljima bezvlađa, korupcije, nasilja, kaosa i amorala. Serija dugačkih monologa i kreativne upotrebe prostačenja u kojoj je bilo gušt gledati Iana McShanea kako priča o svojem djetinjstvu dok mu kurva puši kurac. Koju se itekako isplati pogledati usprkos naprasnom kraju, koji ju je ostavio na pola koraka do one dvije famozne HBO-ove serije, The Wirea i Sopranosa. Iako se toplo nadamo da ćemo Milcheve rečenice ponovo slušati na televiziji, HBO je nedavno odbacio njegov posljednji pilot, ali u planu su već neko vrijeme adaptacije djela Williama Faulknera.
