17 najvećih razočaranja i promašaja 2011. godine

Ne želimo baš reći da je ovo “lista najgoreg od 2011. godine”, jer nismo pogledali ni blizu dovoljno televizijskog smeća, pa ne tvrdimo da se radi o nekoj sistematičnoj listi najlošijih serija. Vi ćete se vjerojatno sjetiti još pokoje serije koja vas je iritirala. Umjesto toga, ovo će biti nekakva kompilacija najlošijih stvari koje smo odgledali protekle godine, zajedno sa serijama za koje smo imali visoka očekivanja i nadanja, koje su nisu nužno bile najlošije – ali su nas svakako razočarale. Neke loše nove serije samo smo pobrojali i usputno spomenuli, dok smo abecedno sortiranom popisu pridodali još par glavnih televizijskih razočaranja protekle godine, poput otkazivanja ili micanja s rasporeda dragih nam serija.

American Horror Story

Abecednim redoslijedom prvi na red dolazi FX-ov trashfest pod vodstvom majstora trainwrecka, Ryana Murphyja i Brada Falchucka. O American Horror Storyju pisali smo puno i previše; između ostalog, pokrili smo nedavno završenu sezonu recenzijom. Sjajno producirana i vizualno upečatljia, serija je bila toliko pretenciozna, besmislena i nekoherentna da je postala na momente užasno zabavna. Priznajemo, dio nas se veselio novim epizodama samo kako bi vidjeli koju će novu bizarnost i perverziju autori ubaciti u seriju.

Bilo je onih koji su seriju proglašavali smionom i originalnom, iako je to prilično diskutabilno. Murphy i Falchuck su manje-više “posudili” najupečatljivije elemente kultnih hrororaca kao što su The Shining, The Haunting i Rosemary’s Baby, pod krinkom hommagea. Samo, serija je patila od svojevrsnog deficita pažnje, pa su napadni i besmisleni šok-momenti bili nekoherentno porazbacani bez posebne svrhe u radnji, a ona psihološka komponenta svakog pravog hororca nije bila ni blizu dovoljno razrađena i pripremljena da zapravo uspije zastrašiti gledatelja.

Serija definitivno ima velik broj poklonika, ipak se radi o najgledanijoj novoj seriji u povijesti FX-a – s te strane svakako ne može biti nazvana promašajem. Imala je svoje zagovornike i među kritičarima, no uglavnom na račun šokantnosti i zabavnosti – zbog čega smo čak i mi odgledali čitavu sezonu. Na kraju, dvojcu treba priznati smjelost i odlučnost da priču – koja ionako nije imala više “štofa” – završe u prvoj sezonu, te u drugu krenu s novim glumcima, likovima i misterijom.

Dexter

O Dexteru smo također pisali na dugačko i na široko u recenziji po završetku sezone, pa ovdje možemo kratko rezimirati razočaravajuću i lošu sezonu. Dexter je već lani bio prilično predvidljiv i nezanimljiv, završivši sezonu antiklimaktično i jednostavno; no šesta sezona bila je potpuno promašena i jednostavno loša. Travis Marshall ni u jednom trenutku nije djelovao kao ozbiljan i dostojan Dexterov protivnik, čak ni za ovosezonskog Dextera koji je često griješio, zahvaljujući hrpi glupavih rupa u priči. Nadali smo se da će Edward J. Olmos biti novi John Lithgow, no bio je [sakrij]običaj fikus – duh, zapravo. Iako su autori, pod vodstvom novog showurnnera Scotta Bucka, twist i otkrivanje smrti profesora Gellara smatrali zgodnim i šokantnim otkrićem, zapravo su dvije trećine sezone potrošene na otkrivanje nečeg što je dobar dio gledatelja već povezao u prvim epizodama. A tek bolno glupa ideja o polu-incestualnoj ljubavi Deb prema Dexteru…?[/sakrij]

Čitava sezona bila je potraćena, a tek je posljednjih 10-ak sekundi dalo neki tračak nade za nastavak serije, kada je [sakrij]Dexterova sestra Deborah konačno saznala njegovu “mračnu tajnu.” Trenutak koji je sigurno oduševio fanove, te svakako otvara zanimljive opcije za nastavak sezone, ali prava je šteta da jedan tako ključan trenutak u seriji uveden toliko antiklimaktično i traljavo. Umjesto pametnim detektivskim radom i povezivanjem hrpetine dokaza koji su se provlačili po stolovima Miami Metra, Deb je tek slučajno naletjela na Dextera kako zabada nož u prsa poremećenom religijskom fanatiku Travisu…[/sakrij] Ali, nadajmo se najboljem?

Event

Dok je V – SF do kojeg ćemo doći kasnije na ovoj listi – tek urnebesno, zabavno glup, Event Nicka Wautersa (do tad poznatog po piskaranju pokoje mediokritetne epizode za 4400, Eureku i – sačuvajbože – Medij) je samo loš. I to ne toliko-loš-da-je-dobar loš. Loš, točka. Pilot je čak bio obećavajuć, jer je izgledao kao nemušta trashasta parodija na Lost sa, recimo, College Humora ili Funny or Die. Gomila kvazipovezanih scena koje su iz posve neobjašnjivih razloga razlomljene u flashbackove i flash-forwarde, a toliko su debilne da su sasvim uredno mogle biti nazbacane i posve nasumično i sve bi bilo jasno. Spomen Losta nije slučajnost, jer se tijekom prvih epizoda Eventa ne jednom moglo pročitati kako je Event “novi Lost“. Da, svakako – ako imate IQ tuke uz estetski smisao govnovalja i raspon pažnje zlatne ribice.

Svačeg je tu bilo. Zavjera s alienima, alienskih zavjera, zavjera protiv aliena… Aliena koji izgledaju kao ljudi, samo žive dulje i iz druge su galaksije, nadnaravnih bića koja štite ljude i izgledaju kao ljudi, samo žive dulje i sa Zemlje su (ne, ozbiljno). A sve popraćeno bljuvotinom od radnje koja ne da je “making shit up as we go along“, nego je takav neoriginalni kaos da ga ni pas s maslom ne bi progutao. Najgora stvar, međutim, nisu bili radnja (ili ono što je ostalo od nje), katastrofalni efekti ili totalna bezidejnost, već glumci. Nakon odgledane serije imamo neodoljiv poriv zadaviti. ZADAVITI. SVAKOG. JEBENOG. LIKA. Iz te serije. Laura Innes, pretplaćena na uloge iritantnih kujetina, ovaj put glumi staloženu dobroćudnu majčinsku figuru, koja se ne može odlučiti je li iritantna kujetina ili dobroćudna majčinska figura. Blair Underwood, glumi predsjednika Sjedinjenih Američanskih Država, porijeklom kubanca, ili što već. Kako bi i malenom djetetu jasna i preglupa alegorija na Obamu i američku vanjsku politiku valjda bila suptilnija. Tu su još Sarah Roemer i Jason Ritter, cmoljava histerična tuka i šonjo, te Željko Ivanek, slovenske gore list, koji jedini ličio na nešto relativno suvislo. Ostale glumce i pripadajuće likove nema smisla ni spominjati, jer su nam se u glavi stopili u bezlični mulj. U biti, takvi su bili i prije. Doista je žalosno kad se za neku seriju Ivaneka može nazvati jedinom svjetlom točkom. Stoga zbogom Eventušo, nećeš nam nedostajati.

Person of Interest

Person of Interest bila je jedna od onih serija koje su se našle na našem popisu top 10 obećavajućih novih serija. Kako je onda završila na ovome? Sama ideja serije neodoljivo podsjeća na Spielbergov film Minority Report te je nemoguće nepostaviti si pitanje hoće li jednom stroj izbaciti socijalni broj nekoga od glavnih likova. No, unatoč tome očekivalo se više. Možda je to zbog imena iza kamere od kojih su najzvučniji Jonathan Nolan kao tvorac, izvršni producent i scenarist te J. J. Abrams kao izvršni producent serije, ali i izjave CBS-a kako je na pilot testna publika reagirala najbolje u zadnjih 15 godina. Realnost je drukčija. Glavni likovi (Caviezel i Emerson) su jedan mistični tandem koji nam ostavlja mnogo prostora za upoznavanje kroz epizode. I dok se Emerson dobro uživio u svoju ulogu, Caviezel treba poraditi još dosta na njoj kako bi bio više od lika s mračnom/burnom prošlošću, ali ipak valjda dobrog momka u duši koji je, uz sve drugo, izgubio i ljubav svog života, a sve to zamaskirao glasom Willa Arnetta u 30 Rocku.

Ni ostatak ansambla nije prenadahnut, posebice detektivka Carter (Taraji P. Henson), koju ipak u zadnjih nekoliko epizoda jače upliću u priču. Unatoč zanimljivoj premisi, sasvim sigurno povezanoj s post 9/11 paranojom (kamerama na svakom uglu, nadzorom, itd.), iz epizode u epizodu zapletima nedostaje ono nešto, dodatna dubina i kompleksnost. I dok je režija dosta dobra, pilot nas je već naučio da će najveći misterij svake epizode biti otkriti je li nova person of interest pozitivac ili negativac.

Ringer

Prošlog svibnja na predstavljanju jesenskih programa američkih mreža, povratak Sare Michelle Gellar na male ekrane bio je jedna od glavnih vijesti. Ringer je predstavljen kao seksi psihološki triler o ženi koja je prisiljena živjeti život svoje nestale blizanke. Bilo smo zaintrigirani. Istina, bili smo i svjesni da se serija prebacila sa CBS-a na CW, pa nam očekivanja nisu bila pretjerano visoka. Međutim, ono što nas je iznenadilo kada je serija startala jest da nam očekivanja nisu bila dovoljno niska.

Ringer je već samim pilotom postao meta ismijavanja mnogih kritičara – famoznu scenu na otvorenom moru malo tko će zaboraviti. Nažalost, loši efekti samo su jedan, relativno nebitan simptom bolesti od koje serija pati. Patetična gluma i amaterski scenarij teško su probavljivi, a nekoherentnost i nerealnost priče samo dodatno stavljaju sol na ranu. Jedan od rijetkih pluseva? Dinamičnost i brz razvoj radnje.

Za CW, Ringer je trebao predstavljati uvertiru u novu generaciju serija, generaciju koja ne cilja isključivo na tinejdžere s poteškoćama u razvoju, generaciju kvalitetnijih i ozbiljnijih serija, generaciju koja će oživjeti mrežu i ponovno je učiniti relevantnom. Ništa od toga, nažalost, nije se ostvarilo.

Sons of Anarchy, finale sezone

Većinom četvrte sezone, Sons of Anarchy podsjećao je na odlične prve dvije sezone. Bio je napet, sadržajan i uzbudljiv, na momente možda pretjeran, ali uvijek je to bila svojevrsna visoko-adrenalinska sapunica. Ulozi su bili visoki, a većina konflikata koja se gradila kroz prethodne sezone počela je eskalirati. Činilo se da smo došli do točke bez povratka i da će doći do drastičnih promjena u SAMCRO-u.

Sve do finala. [sakrij]Kako do pretpostavljenog kraja serije ostaju još čak tri sezone, je li bilo realno očekivati da će Jax napraviti ono što je davno trebao, ubiti Clayja ili ga barem potjerati sa klupskog stola? Možda ne, ali to je bio moment prema kojem se čitava sezona kretala. Umjesto toga, Kurt Sutter u finalu je opalio jedan veliki, crveni reset gumb i sve vratio na početak. Užasno frustrirajuće finale koje je praktički poništilo radnju čitave sezone, tek malo promiješalo karte ususret petoj sezoni.[/sakrij]

Terra Nova

Mnogi su s nestrpljenjem iščekivali Terra Novu, najavljenu kao pustolovni spektakl smješten u pretpovijesno doba, dok je ime Stevena Spielberga nalijepljeno na projekt dodatno pojačavalo očekivanja. Ipak, višestruko odgađanje premijere samo je po sebi bilo znakovito, a postavljanjem Brannona Brage na čelo ovako skupog projekta Fox si je elegantno zapucao u nogu. Iako dosta nespretan, nesretan i dosadnjikav, pilot je bio obećavajuć, do određene mjere. Daleko od toga da potencijala nije bilo, daleko od toga da to nije mogla biti jedan raskošni akcijski spektakl…

Ali Terra Nova debelo je podbacila, bez da je ispunila minimum očekivanja. Bio je to, navodno, jedan od najskupljih televizijskih pilota još od Losta 2004. godine, ali serija tokom prve sezone uopće nije izgledala skupo, ni raskošno. Za povijesno doba kojim su vladali dinosauri, u seriji smo vidjeli iznenađujuće malo… dinosaura. Prva polovica sezone potraćena je na dosadne i besmislene “samostojeće” epizode, dok je drugi dio donio nešto zanimljiviju priču, iako punu logičkih rupa i besmislenosti, a čak je i Foxov predsjednik zabavnog odjela priznao da je prva sezona bila, citiramo, problematična.

The Killing

Kao i svaku AMC-jevu seriju dosad, The Killing smo iščekivali s posebnim zanimanjem. Prve dvije-tri epizode bile su vrlo atmosferične i spore, ali intrigantne i bili smo vrlo optimistični gledajući prema naprijed. Trebala je to biti zanimljiva “whodunnit” misterija, pažljivo i detaljno razrađena krimi-priča kakvima se obični procedurali nemaju volje baviti kroz 22-epizoden sezone. “Who killed Rosie Larsen?” bilo je glavno pitanje  isticano u promotivnoj kampanji. Umjesto toga, dobili smo nešto što je vrlo lijepo izgledalo, bilo odlično odglumljeno, ali potpuno trulo iznutra. Čak je sama autorica serije, Veena Sud, priznala da ulaskom u sezonu nisu imali plan i odgovor tko je zapravo ubojica. Što je bilo vidljivo kroz 12 epizoda koje su prethodile finalu, nakon što smo prošli kroz nekoliko besmislenih red herringa i slijepih ulica. Epizode su često završavale šokantnim, ključnim otkrićem za slučaj koje je gledatelja navodilo na krivi trag, što je bilo otkriveno odmah u početku sljedeće epizode. I opet smo bili na početku. The Killing zapravo nije bio mnogo više od običnog procedurala, samo što smo sada dobili “pogrešan trag i krivog sumnjivca tjedna”, umjesto novog slučaja.

Nastavili smo gledati, nadajući se da ćemo bar dobiti određenu zadovoljštinu u finalu, te – ako ništa drugo – saznati tko je ubio Rosie Larsen. Nismo. Finalna epizoda i njen sam kraj donijeli su još jedan novi, potpuno besmislen i stupidan twist, koji nije imao baš nikakvog smisla. Kraj prve sezone bio je tipičan primjer ispraznog twista čija je poanta čisti šok i iznenađenje, kakav nam je serija više puta priredila kroz sezonu. Prepuno logičkih rupa, finale je bilo potpuno anti-klimaktično, ali sasvim u skladu s ostatkom sezone. Osim vrlo dobrih glumačkih nastupa, The Killing je bio potpuni promašaj i početak rušenja mita o AMC-u kao nepogrešivoj mreži.

The Office

Nije samo ova godina NBC-jevog veterana bila razočaravajuća, The Office je u slobodnom padu još od ~2009. godine. Svojedobno je to bila jedna od najboljih komedija televizije, pogotovo nakon što je našla svoj “glas” nakon prve sezone, pa sve tamo do kraja pete. Odlazak Stevea Carella, odnosno Michaela Scotta, priuštio nam je par odličnih epizoda po kojima ćemo pamtiti The Office, poput Michaelove oproštajke pred kraj prošle sezone, a bila je to solidna prilika malo osvježiti ustajalu seriju.

Iako je The Office je i dalje sposoban zabaviti gledatelja, to ne čini ni blizu tako često kao nekada. Dojma smo da je prilika za taj kreativni “restart” serije potraćena, a Andy Bernard (Ed Helms) – kao Michaelov nasljednik, te Robert California (James Spader) nisu donijeli toliko potrebnu novu energiju. Andy je samo blaža i nesposobnija verzija Michaela Scotta, prema kojem nitko u uredu nema respekta, ali ga povremeno potapšaju po glavi jer je “dobar tip.” U Parks and Recreationu imamo Leslie Knope koja je također blaga, iskrena i dobronamjerna, ali ni blizu bespomoćna kao Andy, a beskrajno simpatičnija. Ni Spader nije donio mnogo koristi seriji – odnosno njegov lik, da budemo precizni. Može li se itko sjetiti ijednog pamtljivog i duhovitog momenta koji je uključivao Roberta Californiju? Ne?

The Walking Dead

Bili smo optimistični. Čak i nakon nešto slabijeg kraja prve sezone, The Walking Dead je bio jedna od serija kojima smo se najviše veselili prošle jeseni. Darabont je obećavao brda i doline kada se serija napokon vrati u drugoj sezoni, a mi smo upijali svaku sitnicu i svaki detaljčić koji je kreativno osoblje puštalo u našu blizinu. Onda je Frank Darabont dobio otkaz. Pa je nakon toga AMC ingeniozno odlučio podijeliti sezonu od trinaest epizoda na dva dijela. Doctor Who je ove godine izveo nešto slično, samo Doctor Who je dobra serija, The Walking Dead je i dalje… samo dosadan.

Najviše nam je zapravo žao što se ti bljeskovi izvrsnosti pojavljuju tu i tamo, ali toliko su rijetki i toliko udaljeni jedan od drugoga da možda nema smisla više gledati seriju. Nakon sedam epizoda pričanja o svemu živome i mrtvome, posljednjih 5 minuta polusezone nas ošamari i pljune u isto vrijeme. Da, gledat ćemo i dalje, i da, i dalje ćemo kritizirati svaku sitnicu koja nam ne paše.

True Blood

Sindrom obrnute proporcionalnosti između kvalitete i popularnosti spomenuli smo u nekoliko navrata. True Blood tipičan je primjer upravo tog sindroma. Od eksplicitne, originalne, prljave i napete serije u prvoj sezoni, True Blood već dvije godine zaredom servira R-rated verziju Twilighta. Nepotrebno natezanje Sookie između Billa, Erica i Alcidea uz poprilično loše odrađene priče s nadnaravnim bićima obilježile su četvrtu sezonu, koja nas je “počastila” nizom loših likova, između kojih se posebno ističe srednjovjekovna vještica Antonia, koja je svaki put imala potrebu izgovarati svoje ime kao da nagovješta apokalipsu.

Alan Ball je ovog ljeta uspio uništiti vezu, ali i naše simpatije prema Jessici i Hoytu, koji su dotad bili najsimpatičniji likovi u seriji, dok je Jesusa, Lafayettovog partnera, izobličio u napaćenu cvilidretu. Posebno nas je iritirala činjenica da je od Jasona, seoskog jebača, napravio wannabe dobričinu i policajca kojeg lokalna obitelj nadnaravnih bolesnika siluje kako bi nastavili svoju obiteljsku lozu.

Dok True Blood nije imao ogromnu bazu fanova, scenaristi i producenti serije fokusirali su se na kvalitetu serije, želeći zadovoljiti HBO. Nakon subsekventnog ogromnog uspjeha serije, dali su si previše oduška i odlučili svoj fokus prebaciti na fanove i njihovo zadovoljstvo. Serija samo prati seriju knjiga, koje postaju jednako razvodnjene s vremenom kao i serija, no nije istina da se razina kvalitete serije iz prve sezone nije mogla održati.

V

Iako nazivno remake, V, čije je emitiranje počelo još 2009., ali završilo 2011., s istoimenom mini-serijom iz 1983. (i pratećom kratko-živućom franšizom serija, koju je bolje ne spominjati) dijeli tek osnovnu premisu. Originalni je V bila trashy, no zabavna alegorija fašizma križana s Carpenterovim They Live (koji je i sam bio trashy alegorija). Nikad nije pretendirala biti pretjerano umna niti znanstvena, ali je unatoč tome bila donekle smislena. Čak su i alieni imali smislene i posve prizemne ciljeve – okupirati Zemlju, oteti njezine resurse, a ljude iskoristiti kao hranu i robove. Zašto? Naprosto stoga što to rade – okupiraju, ratuju i harače.

Moderna verzija je, međutim, daleko od smislenog. Što smo tijekom njezinog kratkog, ali slatkog runa naučili? Da nas alieni zapravo žele ubiti, a onda pojebati, ne nužno tim redoslijedom, da to vole raditi sitnim oštrim zubićima (ubijati, ne seksati se) iako imaju pištolje koji vaporiziraju odraslog čovjeka i/ili reptila u sekundi, da su ljudski tinejđeri toliko glupi da niti tijekom seksa od vagine ne mogu razlikovati krinku divovskog kvazihumanoidnog reptila, naguranog u umjetnu kožu…

U V-ju je zapravo najzabavnija bila baš “znanost”. Na stranu alieni s kukovima koje očigledno nije moguće mapirati na ljudski pelvis, ali nekim čudom izgledaju kao ljudi s tek prstohvat napredne alienske šminke. Na stranu pilule-lilule za samoubojstvo koje vaporiziraju aliena u šačicu pepela bez ikakve oslobođene topline. Carski dio serije bio je onaj u kojem su autori sami rekli “WHAT IS THIS SHIIIEET!” i naprosto odustali od ikakvih pokušaja objašnjavanja nebuloza koje su, naizgled posve nasumično, uvodili kao plot deviceove. I počeli ih nazivati po… deterdžentima? Blue Energy™, Red Rain™, Concordia ®, Bliss ©… Yup, deterdženti. Možda tenisice. Činjenicu da glavni mothership V-jeva ima tamnicu (!) u podrumu (?) do koje vodi lift (!?) nećemo niti spominjati.

Konačna ocjena? Svakako pogledati. Originalnom je V-ju trashyness bio tek usputno svojstvo. Remakeu je to glavna odlika. Koja garantira sate i sate glupavog hihotanja.

Novi promašaji, sitcomovi

Prethodno nabrojane serije gledali smo u cijelosti, no kako nemamo beskonačno vremena za gledanje svakog dreka koji se emitira na televiziji, nabrojat ćemo samo usputno neke serije čije smo pilote gledali, instantno zažalili tu odluku i nikad se više vratili. CBS-ov How to Be a Gentleman, NBC-jevi Whitney i The Paul Reiser Show, ABC-jevi Last Man Standing i Man Up te FOX-ovi I Hate My Teenage Daughter i Allen Gregory jedni su od najgorih primjeri arhaičnih sitcomova, nimalo duhoviti, beskrajno glupi. Neki su otkazani, nekima otkazivanje prijeti, dok se Last Man Standing Tima Allena pokazuje umjerenim hitom za ABC.

Novi promašaji, drame

Iako ćemo ovdje nabrojati samo nekoliko dramskih promašaja od kojih smo odustali nedugo nakon pilota, zasigurno postoji još pokoja serija koju nismo pogledali, jednostavno zato što je lakše iz znatiželje pogledati 20-minutni pilot nekog sitcoma, nego 40 minuta neke drame. Ili smo neku od serija potpuno potisnuli u pamćenju.

Starzov Camelot trebao je biti “novi pogled na klasičnu arturijansku legendu”, no zapravo je bio dozlaboga dosadan fantasy, klasično Starzovski napadno seksualiziran, sa komično promašenom ulogom kralja Artura, kojeg je glumio žgoljavi plavušan Jamie Campbell Bower.

U moru remakeova koji poplave televiziju svake sezone, Charlie’s Angels istaknuo se kao najveći promašaj; kako sadržajem, tako i gledanošću. Otkazan je nakon četiri emitirane epizode.

The Playboy Club bio je NBC-jev očiti pokušaj kopiranja Mad Mena, sa nimalo karizmatičnim Eddiejom Cibrianom u glavnoj ulozi, a na programu se zadržao čak epizodu manje od Anđela.

Harry’s Law sada je već u drugoj sezoni, no nakon vrlo lošeg pilota, odgledali smo tek par epizoda. Drag nam je bio David E. Kelley (The Practice, Boston Legal), njegove serije znale su biti nerealne i ekscentrične, ali ujedno duhovite i simpatične. Harry’s Law bio je samo loš.

Godina bez Mad Mena

Zadnji puta kada smo gledali Momke s Madisona, [sakrij]Don Draper impulzivno je zaprosio fuficu koju je nedavno upoznao, a Sterling Cooper Draper Pryce bio je pred raspadom[/sakrij]. Bilo je to 17. listopada 2010., a tada nismo ni pomislili da ćemo petu sezonu čekati čak godinu i pol. U međuvremenu, AMC i showrunner serije Matthew Weiner natezali su se oko toga hoće li se serija uopće nastaviti. Neizvjesnost je trajala nekoliko mjeseci, a pregovori su se, netom prije produljenja ugovora, počeli voditi i preko medija. AMC je inzistirao na smanjenju budžeta, skraćivanju epizoda i povećanju product placementa, dok Weiner nije htio čuti za to. Na kraju, postignut je kompromis pri čemu će naredne epizode biti skraćene za 2 minute (kako bi AMC ugurao više reklama u sat emitiranja), a serija je obnovljena za nove dvije sezone, s opcijom produljenja za još jednu dodatnu, ukupno sedmu. Još uvijek ne znamo kada će se serija točno vratiti, iako pretpostavljamo da bi to moglo biti krajem ožujka, kada završava druga sezona The Walking Deada.

Community i Cougar Town “na hlađenju”

Jedno od najvećih razočaranja protekle godine bilo je konačno suočavanje s mogućnošću da sredinom iduće godine ostanemo bez Communityja. NBC je odlučio ovu genijalnu, ali kronično slabo gledanu komediju maknuti sa zimskog rasporeda. NBC je kasnije poručio da će se Community sigurno vratiti na proljeće te odraditi sve prethodno ugovorene 22 epizode, ali u tome nismo nalazili pretjeranu utjehu, znajući da Abeda, Troyja, Jeffa, Annie, Brittu, Shirley i Piercea nećemo gledati idućih par mjeseci. Naravno, digla se panika i bojazan da bi Community mogao biti otkazan na kraju sezone, a mnoge je frustrirala činjenica da očajno loš sitcom Whitney ostaje na rasporedu, iako u drugom terminu. No, Whitney je friški sitcom u svojoj prvoj sezoni te – koliko god negledljiv bio – zaslužuje šansu više da pokaže svoju održivost na rasporedu. Bit ćemo pametniji 11. siječnja, kada Whitney kreće u novom terminu srijedom, zajedno s novim sitcomom Are You There, Chelsea?. O gledanosti tih dviju serija posredno ovisi i sudbina Communityja.

Nedugo potom, ABC je objavio da Cougar Town neće biti na njihovom zimskom rasporedu, što je zasigurno dodatno rastužilo Abeda. I ne samo to, broj epizoda treće sezone smanjen je sa 22 na 15. Dolijavši ulje na vatru, ABC je na zimski raspored postavio jednu od najgorih serija koje je televizija vidjela u proteklom desetljeću, Work It. 

Otkazane serije

Lani smo ostali bez dviju serija s naše liste 30 najboljih serija godine – Men of a Certain Age imali smo na 14., a How to Make It in America na 27. mjestu. Men of a Certain Age bila je, uz Southland, jedina TNT-jeva serija koja je opravdavala njihov slogan “We Know Drama”, na mreži prepunoj dosadnih, blijedih i generičnih procedurala. Neatraktivni koncept serije, istina, bilo je jako teško prodati, ali radilo se o jednoj od najpotcjenjenijih serija televizije, jednoj od onih za koju se čini da je gledaju tek kritičari i par njihovih čitatelja. Ray Romano, zajedno sa showrunnerom Mikeom Royceom, stvorio je seriju vrlo različitu od njegovog megapopularnog sitcoma Everybody Loves Raymond; toplu priču o trojici strednjovječnih muškaraca, na momente vrlo emocionalnu dramu, na momente vrlo optimističnu komediju. Nažalost, gledanost je bila daleko ispod TNT-jevih standarda, a otkazivanje je bio očekivan, iako ništa manje razočaravajuć potez.

Boksačka drama Lights Out je također vrlo lako mogla biti negdje među trideset nama najboljih serija godine, a bila je to druga propala FX-ova serija u roku od samo par mjeseci, otkazana ubrzo nakon Terriersa, za kojima još uvijek žalimo.

HBO je krajem godine otkazao čak tri polusatne serije, How to Make It in America, Bored to Death i Hung, što je bio dosta iznenađujuć, ali ne i nelogičan potez pretplatničke mreže koja rijetko otkazuje serije, pogotovo ne ovako naglo. Njihova je gledanost bila skromna, a HBO u razvoju ima niz novih serija te jednostavno nije bilo mjesta za sve.

Kao i svake godine, i lani je bila otkazana hrpa, hrpa serija, no u 2012. najviše će nam nedostajati Men of a Certain Age, How to Make It in America i Lights Out.