Konačnost svijesti u aktualnim SF serijama

Smrt. Postoji li jača riječ za konačnost. Teško. Kao što je i onima koji ostaju nakon nečijeg odlaska. Ili dolaska? Ne znamo. Baš zato smo kao rasa posebno nadahnuti makar imaginarnim rješenjima u obliku SF serija koje se dotiču teme ljudskog života, svijesti, uma, njegovog opstanka izvan tijela, njegovog opstanka izvan vremena. Trenutno se na Netflixu može pronaći nekoliko serija koje se dotiču tih tema.

Zanimljiv koncept presvlačenja iz tijela u tijelo vidljiv je u seriji Altered Carbon. Nakon što uspiju ljudsku svijest pohraniti u svojevrstan čip, ljudi više ne umiru. Kada dođe do organskog oštećenja prebacuju se u novo tijelo, u seriji ga zovu sleeve. Ako nema trenutno dostupnog novog sleeva, idu na led. Na led idu i kriminalci. Skakanje iz tijela u tijelo nije baš ugodno, osim ako se ne radi o klonu. Klonove, naravno, mogu priuštiti samo najbogatiji. Tako cijela „bogata rasa“ ljudi živi iznad zemlje, u oblacima, svoj vječni život. Serija draška pitanje – ako bi se osmislila ovakva tehnologija kako će to utjecati na psihu čovječanstva jer danas u životu netko ima više, netko manje, ali sve čeka isto. Konačno. A što kad/ako više ne bude tako?

Serija Black Mirror se u nekoliko epizoda poigrala ljudskom svjesnošću i/ili njenim kopijama. Najdojmljivija je svakako epizoda San Junipero u kojoj su ljudi pronašli način za digitalno prebacivanje ljudske svijesti u imaginarni svijet gdje nastavlja egzistirati u okolici i obliku u kojem želi, do kad želi. Epizoda moralizira savjest majke koja je u dilemi treba li se prebaciti na takav svijet nakon što doživi biološku smrt jer njezina kći nije mogla biti tako spašena zato što tada nije još postojala ta tehnologija i iz tog razloga niti njezin suprug nije želio u virtualu. U dvije epizode Black Mirror se bavi pitanjem kopija svijesti vlasnika. U jednoj za potrebe kriminalističkog istraživanja ili pak kućne pomoćnice gdje se svijesti manipuliraju umjetnim ubrzavanjem vremena u njihovom virtualnom okružju zbog kojeg ove pristaju na sve, a u drugoj za potrebe Tindera. Ok, ne Tindera, ali slične aplikacije koja vašu svijest i svijest potencijalnog partnera stavlja u virtualni svijet u nebrojeni broj svakakvih situacija i zatim računa u kojem postotku ćete ostati zajedno nakon toga, a sve to kako bi vam preporučila najbolji mogući „match“ u stvarnom životu.

U seriji Travelers ljudska svijest osim sposobnosti prebacivanja u drugo tijelo ima sposobnost i putovanja kroz vrijeme. Tako i u njoj gledamo tijela koja zapravo nisu „ti likovi“ nego su u njima druge osobe, osobe iz budućnosti. Zapravo ideja je vrlo ekonomična jer su recimo za potrebe veće grupe visoko treniranih vojnika angažirali grupu staraca koji su „utjelovili“ posjetitelje iz budućnosti. Sva ta priča „gledam, a ne znam koga gledam u čijem tijelu“ je zapravo dosta nova i dosta utjecajna pa nakon nekoliko serija na istu foru pomalo me savladao osjećaj kako je to nešto zapravo skroz realno i moguće. Sklonost prihvaćanju takvih SF scenarija ovoga tipa objašnjavam činjenicom kako se ljudski um boji nepoznatog pa lako usvaja priče koji govore kao se nepoznato zapravo i ne mora dogoditi.

S druge strane težimo vječnosti, a što ako je to dvoje zapravo jedno te isto. Definitivno kao neopovrgljiv dokaz vječnog. Jer upravo smo u seriji Dark dobili uvid u to kako je početak zaista samo kraj i kraj zasta samo početak u igri vremena u kojoj sve postoji u svakom trenutku, a u seriji Discovery kako postoji multiplicirani broj Svemira svaki sa svojom pričom. Nisu to nove ideje, ali rekla bih, uvijek dobrodošle ideje za objašnjenje ljudske egzistencije, jer koliko god smo okupirani ovozemaljskim stvarima, negdje u sebi povremeno razmišljamo o tome da je konačnost neminovna. Ili nije. Ma nije. Nije.

Iskrena sućut kolegi Domagoju.