Serijalin retrovizor: The Sopranos 4×09 – Whoever Did This

Suptilno nas je Ana potaknula na razmišljanje o Ralphu i suosjećanju sa situacijom koja ga je vjerojatno dovela do toga da je sjebani sociopat, da bi u ovoj epizodi dalje istražili njegovu ranjivu stranu. Epizodi koja je Joeu Pantolianu zasluženo donijela Emmyja, s pravom postavljena među vrhunce serije i na kraju bila posljednja u kojoj se pojavio u glavnoj ulozi.

4×09 Whoever Did This

Scenarij: Robin Green & Mitchell Burgess
Režija: Tim Van Patten
Originalno emitirana: 10.11.2002

Uvijek se dobro sjetiti, a ova epizoda nam daje i dovoljno materijala za to, da je i protagonist serije isto tako nasilni sociopat. Samo što nam promatranjem zbivanja iz njegovog gledišta to suosjećanje dolazi nekako prirodnije. Iako, na kraju krajeva, sam Chase nije razumio tu empatiju prema Tonyju i od ove sezone pogotovo, samo niže nedjela i podcrtava mu loše osobine.

Ralphov sin – ako se ne varam, ovdje prvi put spomenut – nastrada dok se igrao lukom i strijelom s prijateljem. Slično kao što je Ralph prošle sezone ozlijedio Georgieja dok je glumio Gladijatora, Justina je igranje Aragorna dovelo na rub sudbine da cijeli život ostane biljka. Izvrsno je kako se ozbiljnost situacije vidi na svim licima koja posjećuju Ralpha u bolnici, a tenzije u svakom njegovom pogledu prema klincu koji mu je ozlijedio sina, koje naravno, eksplodiraju. No, ne bi li svatko bio iracionalan da se slično dogodi njegovom sinu? I ljudski je suosjećati čak i sa najgorom osobom u tako teškoj situaciji, razviti simpatije prema samom vragu. Jedan od najljepših podtekstova epizode (koji ne bih primijetio da nije opisan na wikipediji) je upravo kako se u dijalozima referencira Sympathy for the Devil: kada Ralph pruža ruku kirurginji i kaže “Please allow me to introduce myself” i otac Intintola njemu “Were you there when Jesus Christ had his moment of doubt and pain”.

Paulie je jedina osoba koja ostaje kivna na Ralphieja – opet, razumljivo, nakon što je prank callao njegovu mamu – što je bilo presmiješno.

No, kako mu Tony objasni, osjećaji su nebitni, jer ovo što oni rade je posao, objektivno je Ralph odličan radnik, a za ponašanje prema drugima u tom poslu postoje čvrsta pravila.

Koja će, naravno, sam Tony uskoro prekršiti na najbrutalniji mogući način. Sjećate se kako je izbio problem kada je prošle sezone samo udario Ralpha nakon što je ovaj ubio Tracee? Teško mi je sada reći jesam li očekivao takav rasplet kada sam prvi put gledao, ali napetost je ključala čim je Tony pokucao Ralphu na vrata da mu kaže da je Pie-O-My morala biti uspavana nakon požara u stajama; a nakon što je prvi udarac pao i tava s jajima poletjela, bilo je jasno da to može završiti samo Ralphovom smrću. Kojoj je Pie-O-My bila samo povod, okidač Tonyjevog bijesa koji je ključao barem od Traceeinog ubojstva i kojoj je na neki način Pie bila surogat (“she was a beautiful creature”). Ono čega se sjećam je da mi se pri prvom gledanju ta njihova nezgrapna, neuredna, naturalistička borba činila beskonačno dugom – na najbolji mogući način – no, niti jednim ponovnim gledanjem ne gubi na svojoj brutalnoj fascinantnosti.

Velik dio napetosti tog njihovog hrvanja leži zato, osim u odlično postavljenoj sceni, u pitanju koje čitavim njenim trajanjem visi u zraku: što sad? Tonyjeva jedina opcija je cijelu stvar zataškati, što ipak ne može sam pa u pomoć poziva osobu kojoj može najviše vjerovati – svojoj budućoj desnoj ruci, Chrisu. Koji je pak, upravo uzeo šut heroina.

Imperioli je odlično izveo tu nadrogiranost, svojim nespretnim pokretima i tupim pogledima, dodajući humorističnost karakterističnu Sopranosima u scene komadanja Ralphovog trupla (s vrhuncem u sada slavnom skidanju perike). No, čak i u tom stanju i čak i uz povlađivanje Tonyjevoj verziji priče (“tako sam ga našao”), jasno mu je što se dogodilo. Ili će postati s vremenom. Indikativno je za sve njihove osobnosti kako, što se rješavanje Ralphovih ostataka približava kraju, prepiranje Tonyja i Chrisa postaje sve više nonšalantno, dok će jedan tuš i dobar spavanac gotovo izbrisati sve što se dogodilo, pa čak i slika Tracee na ogledalu samo je kratak podsjetnik na duhove prošlosti koje će svjetlost novog dana zasjeniti.

Zasjeniti se samo na kratko mogu sebičnost i sitničavost koje su konstante svih likova, a iskrena ljubav i brižnost samo rijetko provire; nekad zbog tragičnih okolnosti, a nekad zbog refleksije na vlastitu situaciju – kao u fantastičnoj, čak i najdražoj mi sceni u epizodi s Tonyjem, AJ-em i Carmelom za doručkom, gdje su romane ispisali svojim postupcima u toj kratkoj, beskonačno dirljivoj sceni.

Kao da je u svojoj potpuno odvojenoj epizodi, Juniorova je priča o glumljenju Alzheimera nakon što je pao po devet, ne, sedam stepenica kada ga je slučajno novinarska ekipa udarila mikrofonom. Scena, kao i veći dio ostatka te minijature, humoristična je do svog samog kraja, kada nejasno ostaje je li Juniorova izgubljenost bila samo vrlo dobra gluma za FBI-evce koji ga promatraju iz auta ili nagovještaj stvarnog početka njegovog mentalnog propadanja.

Nejasno je na kraju i je li Ralph stvarno kriv za požar u stajama – što mislite? I ima li neke simbolike u Piejinoj prijateljici kozi?