Serijalin retrovizor: The Sopranos 1×01 – Pilot

03.08.2015.

Dok jučer nisam upalio ovu epizodu, nije mi postalo jasno koliko je zapravo Obitelj Soprano nezahvalna serija za pogledati po prvi puta, ne zbog svog sadržaja već fame koja ju prati o tome kako je “promijenila sve” i “najbolja je serija ikad”, a onda na to nadodate činjenicu da je krenula u siječnju 1999. godine i zapitate se je li to još uvijek stvarno dobro ili je dobro kad ju stavite u kontekst tog vremena i okruženja. I na kraju svega, to je daleko najduža HBO-ova produkcija. Slično, koliko god vam ostala u dobrom sjećanju, sam spomen opsega od osamdeset i šest jednosatnih epizoda zvuči zastrašujuće.

Tjerali su me i da spomenem zašto je točno ta serija tako bitna. U svojoj sjajnoj knjizi o najutjecajnijim televizijskim dramama, Alan Sepinwall konstatira da, prije Tonya Soprana, takvi likovi jednostavno nisu postojali (osim možda u nekoliko godina starijem HBO-ovom Ozu). Televizijske mreže prihvaćale su “crusty, but benign” karaktere potput Andya Sipowicza u Njujorškim plavcima, osobe koja je započela kao zadrti alkoholičar, seksist i mizoginist, a završio, kaže Sepinwall, “gotovo s prijavnicom za svetost”. Imati za protagonista jednog očitog nepopravljivog negativca i okružiti ga “debelim tipovima iz Jerseya” bilo je neviđeno. Kao i kreativna sloboda koju je Chase dobio od HBO-a i istu iskoristio maksimalno – nije ga bilo briga hoće li se publici svidjeti, nije im nikad dao što su očekivali; upravo suprotno, išao u potpuno neočekivanim smjerovima.

Neću više duljiti, a ni spominjati Sepinwalla, moram jedino prenijeti u cijelosti ovu fusnotu i ostaviti nam svima da se pitamo isto:

HBO’s Carolyn Strauss recalls that the other contender for HBO’s first post-Oz drama spot was a very different, but still excellent, script from My So-Called Life creator Winnie Holzman about a female business executive. The new golden age of drama that The Sopranos triggered has largely involved shows built around middle-aged male anti-heroes — as the saying goes, imitation is the sincerest form of television, even if it’s innovative television — and I do wonder what the revolution would have looked like if Oz had been followed by the Holzman show.

Citat je iz njegove knjige “The Revolution Was Televised: The Cops, Crooks, Slingers and Slayers Who Changed TV Drama Forever.”

Kad sam napokon upalio taj pilot i ugledao prve taktove sada nezamjenjive špice*, sve ovo gore postalo je nebitno: i nasljeđe i duljina i “tko sad ima vremena za to”, ostala je samo činjenica da je to jebeno dobra televizija. I još k tome urnebesno zabavna televizija. Naravno, ne mogu odvojiti doživljaje od godina koje sam proveo poznavajući te likove i praviti se kao da ih vidim prvi put (no jako me zanima što mislite vi koji niste ranije gledali!), ali sve je od početka bilo tako super. Što drugo reći. Od prve scene u kojoj Tony čeka na prvu terapiju kod Melfi i prepričava joj kako je došlo do njegovog napada panike (“So, what happened then?” “Nothing, we had coffee” — rez na scenu gdje Tony i Christopher natjeravaju i cipelare dužnika) bilo mi je sjajno. Odmah u pilotu prisutne su neke stvari koje su sada klasici, poput Tonyevoj šetanja u šlafruku da pokupi novine, ovaj put praćene voiceoverom o generaciji koja se osjeća da nema mjesto u svijetu, odnosno da je na kraju neke ere, san o odšarafljivanju penisa i patke.

* preporučam da pročitate barem uvod u VanDerWerffov tekst na AV Clubu u kojem sjajno opisuje špicu

Sporedni likovi nisu još svi skroz sjeli na mjesto, no osim Christophera nisu dobili ni puno prostora. Prvih sat vremena bilo je vrijeme u kojem je pod reflektorom bio Tony i mama. Livia Soprano, možda i najbolji negativac u povijesti (i koliko daleko od klasične definicije negativca). U jednu ruku, malo je neugodno znati da je modelirana prema Chaseovoj majci (i u jednom trenu razvoja, serija je trebala biti o odnosu scenarista i njegove majke), a s druge strane, čija majka nije bar malo takva (nadam se ničija ne i skroz takva).

Tu naravno leži još jedan dio šarma Sopranosa, ta povezivost s jerseyevskim mafijašima, jer svaki od njih je zapravo obična osoba manje-više prosječnog života i prosječnih problema. Nekad je ta količina empatije i simpatije koje počnemo (ili dio publike) počne gajiti prema takvim likovima (kao i u nedavnom primjeru Waltera Whitea) prilično zabrinjavajuća, ali s druge strane govori i o moćnosti te serije.

Neću više duljiti, ispod još samo malo linkova “za one koji žele znati više”, nego, kako se vama svidjelo?

Epizoda: 1×01 Pilot (The Sopranos)
Originalno emitirana: 10. 01. 1999.
Scenarij: David Chase
Režija: David Chase

Wikipedia, o epizodi

Playlista pjesama iz epizode na Deezeru.

Na odjavnoj špici svira The Beast in Me Nicka Lowea.

Daljnje čitanje: