Serijalin retrovizor: The Sopranos 1×01 – Pilot – serijala.com
Trenutno čitaš
Serijalin retrovizor: The Sopranos 1×01 – Pilot

Serijalin retrovizor: The Sopranos 1×01 – Pilot

Dok jučer nisam upalio ovu epizodu, nije mi postalo jasno koliko je zapravo Obitelj Soprano nezahvalna serija za pogledati po prvi puta, ne zbog svog sadržaja već fame koja ju prati o tome kako je “promijenila sve” i “najbolja je serija ikad”, a onda na to nadodate činjenicu da je krenula u siječnju 1999. godine i zapitate se je li to još uvijek stvarno dobro ili je dobro kad ju stavite u kontekst tog vremena i okruženja. I na kraju svega, to je daleko najduža HBO-ova produkcija. Slično, koliko god vam ostala u dobrom sjećanju, sam spomen opsega od osamdeset i šest jednosatnih epizoda zvuči zastrašujuće.

Tjerali su me i da spomenem zašto je točno ta serija tako bitna. U svojoj sjajnoj knjizi o najutjecajnijim televizijskim dramama, Alan Sepinwall konstatira da, prije Tonya Soprana, takvi likovi jednostavno nisu postojali (osim možda u nekoliko godina starijem HBO-ovom Ozu). Televizijske mreže prihvaćale su “crusty, but benign” karaktere potput Andya Sipowicza u Njujorškim plavcima, osobe koja je započela kao zadrti alkoholičar, seksist i mizoginist, a završio, kaže Sepinwall, “gotovo s prijavnicom za svetost”. Imati za protagonista jednog očitog nepopravljivog negativca i okružiti ga “debelim tipovima iz Jerseya” bilo je neviđeno. Kao i kreativna sloboda koju je Chase dobio od HBO-a i istu iskoristio maksimalno – nije ga bilo briga hoće li se publici svidjeti, nije im nikad dao što su očekivali; upravo suprotno, išao u potpuno neočekivanim smjerovima.

Neću više duljiti, a ni spominjati Sepinwalla, moram jedino prenijeti u cijelosti ovu fusnotu i ostaviti nam svima da se pitamo isto:

HBO’s Carolyn Strauss recalls that the other contender for HBO’s first post-Oz drama spot was a very different, but still excellent, script from My So-Called Life creator Winnie Holzman about a female business executive. The new golden age of drama that The Sopranos triggered has largely involved shows built around middle-aged male anti-heroes — as the saying goes, imitation is the sincerest form of television, even if it’s innovative television — and I do wonder what the revolution would have looked like if Oz had been followed by the Holzman show.

Citat je iz njegove knjige “The Revolution Was Televised: The Cops, Crooks, Slingers and Slayers Who Changed TV Drama Forever.”

Kad sam napokon upalio taj pilot i ugledao prve taktove sada nezamjenjive špice*, sve ovo gore postalo je nebitno: i nasljeđe i duljina i “tko sad ima vremena za to”, ostala je samo činjenica da je to jebeno dobra televizija. I još k tome urnebesno zabavna televizija. Naravno, ne mogu odvojiti doživljaje od godina koje sam proveo poznavajući te likove i praviti se kao da ih vidim prvi put (no jako me zanima što mislite vi koji niste ranije gledali!), ali sve je od početka bilo tako super. Što drugo reći. Od prve scene u kojoj Tony čeka na prvu terapiju kod Melfi i prepričava joj kako je došlo do njegovog napada panike (“So, what happened then?” “Nothing, we had coffee” — rez na scenu gdje Tony i Christopher natjeravaju i cipelare dužnika) bilo mi je sjajno. Odmah u pilotu prisutne su neke stvari koje su sada klasici, poput Tonyevoj šetanja u šlafruku da pokupi novine, ovaj put praćene voiceoverom o generaciji koja se osjeća da nema mjesto u svijetu, odnosno da je na kraju neke ere, san o odšarafljivanju penisa i patke.

* preporučam da pročitate barem uvod u VanDerWerffov tekst na AV Clubu u kojem sjajno opisuje špicu

Sporedni likovi nisu još svi skroz sjeli na mjesto, no osim Christophera nisu dobili ni puno prostora. Prvih sat vremena bilo je vrijeme u kojem je pod reflektorom bio Tony i mama. Livia Soprano, možda i najbolji negativac u povijesti (i koliko daleko od klasične definicije negativca). U jednu ruku, malo je neugodno znati da je modelirana prema Chaseovoj majci (i u jednom trenu razvoja, serija je trebala biti o odnosu scenarista i njegove majke), a s druge strane, čija majka nije bar malo takva (nadam se ničija ne i skroz takva).

Tu naravno leži još jedan dio šarma Sopranosa, ta povezivost s jerseyevskim mafijašima, jer svaki od njih je zapravo obična osoba manje-više prosječnog života i prosječnih problema. Nekad je ta količina empatije i simpatije koje počnemo (ili dio publike) počne gajiti prema takvim likovima (kao i u nedavnom primjeru Waltera Whitea) prilično zabrinjavajuća, ali s druge strane govori i o moćnosti te serije.

Neću više duljiti, ispod još samo malo linkova “za one koji žele znati više”, nego, kako se vama svidjelo?

Epizoda: 1×01 Pilot (The Sopranos)
Originalno emitirana: 10. 01. 1999.
Scenarij: David Chase
Režija: David Chase

Pročitaj još

Wikipedia, o epizodi

Playlista pjesama iz epizode na Deezeru.

Na odjavnoj špici svira The Beast in Me Nicka Lowea.

Daljnje čitanje:

33 komentara
  • Gledam seriju po prvi put te nisam prije gledao nijednu epizodu ni na TV-u ni na internetu. Počeo sam danas tu prvu epizodu znajući da je ovo “najbolja serija ikad” i nisam se razočarao. Serija, ili barem prva epizoda, ima dovoljnu količinu crnog humora po mom ukusu te se vidi da se sličan format pojavljuje kasnije na televiziji što ju ujedno čini i onom koja je “promijenila sve”.
    Volim način na koji propovijedaju priču. Imamo glavnog lika koji govori o svom danu dok se u pozadini odvija taj njegov dan. Vidimo način na koji živi osoba od koje bismo inače bježali glavom bez obzira. Vidimo da taj mafijaš kojeg se svi boje brine i o svojoj obitelji kao brižna i čvrsta očeva figura. “Iza scene” se ne ponaša onako kako bismo mislili da se ponaša čovjek poput njega.
    Serija nam daje uvid u život osobe koju je društvo označilo kao lošu zbog njegovog “posla”. lol Ne bih ga ni ja drugačije gledao da nisam vidio i tu drugu stranu. Međutim, vidljiva je određena količina straha kod ljudi s kojima dolazi u kontakt. Kako ga njegova psihijatrica upozorava na detalje koje ne želi čuti, a zna da postoje. Kako je sama spomena njegovog imena razlog zašto se nešto ne bi trebalo napraviti. Kako ima veće šanse dobiti rezervaciju u restoranu nego osoba koja je rezervirala 2 tjedna ranije hahah
    Radujem se daljnim epizodama i sličnim člancima :)

    • Drago mi je :)

      Samo da se ne iznenadis, ovaj okvir s prepricavanjem psihijatrici nije konstantno tu.
      Sad bih i nesto rekao o tome kako ona gleda na njegove usluge, ali jednom drugom prilikom :)

      • Šteta, ali ipak ima puno drugih zanimljivih elemenata osim toga pa neće predstavljati problem.

  • Ne znam koliko sam puta pogledao ovaj pilot, ali i više od 16 godina poslije on je još uvijek odličan. I dalje djeluje jednako svježe, zanimljivo i kvalitetno. Da, dosta toga se promijenilo i smiješno je koliko je serija produkt svoga vremena gledajući kroz prizmu mode, tehnologije i ostalih trivijalnih on-screen pizdarija, ali writing je i dan-danas jak kao što je i tada bio.

    Ja uvijek ogladnim dok gledam Sopranose.

    • Mislio sam i da bih mogao katalogizirati kaj sve jedu u epizodi. Sigurno postoji neka stranica s tim. Istrazit cu do sutra.
      Al u pilotu nisu nis jeli, jelda? Bio je rostilj (dvaput) i neko je spomenuo da ide po gabbagul. Kod Artieja nisu nis konkretno jeli.

  • Šta se nije otvarala rasprava u 8? :D
    Odličan tekst, i zaista – jako nezahvalna serija za pogledati sada. Počela je 1999.!! Ajme. Hvala na ovom lijepom objašnjenju zašto je tako posebna. (Nisam znala ni da je Oz još starija serija, iako sam ju gledala)

    Osim što je divno napravljena (super su mi pripovjedački presjeci na početku, kad on priča psihijatrici pa vidimo nekoliko „skečeva“, nakon čega se opet vraćamo u sobu s doktoricom),serija me nije dirnula niti udarila u smiješnotužnu kost, što uvijek očekujem od serija i što mi je odlučno. U ovoj prvoj epizodi upoznajemo neke likove, koji se svi vrte oko Tonyja Soprana. Saznajemo i da je već, u ovoj fazi u kojoj
    ga nalazimo, Tony poznati mafijaš. Jedini lik koji mi je simpatičan je žena, Carmela („Psychology doesn’t address the soul. But this is a start. This is something.“ Ovo bi moglo slutiti na bolje, a još mi više daje nade da će Tony možda isto, u tijeku serije, bar razmotriti prijavnicu za svetost. :D Ili je poanta serije da neće?) Tony mi nije simpatičan zato jer je tako jednostavan, jednostavan tip. Patkice, prijatelj Artie… I svi njegovi kompići su strahovito jednostavni s kulminacijom u Chistopheru glupom ko kamen. :D Jesu oni lukavi, ali poduzetni, na prizeman način. Ne znam da li Tony mora zadobiti naš sentiment već u prvoj epizodi, ali mene nije pridobio… Baš je sirovina, tip kakvog ne volim ni u stvarnom životu. Američki rednecki, za paralelu, su isto glupi ali imaju nekakvu… poeziju u sebi. :D (Dobro, dobro, priznajem, jučer sam odgledala finale Jusifieda, gotovo je, pa sad samo pokušavam naći krivca, hehe, umjesto da gledam ovo svježim očima). Dobra mi je scena kad Tonyja privuče crkva pa uđe unutra i misliš, sad se on nešto zamislio, razmišlja o vječnim stvarima, bulji u zamišljenu točku ganutljivo, kad ono, kaže kćeri: „znaš li ti da su ovo dva naša pretka sagradila? A danas ne možeš nać dva frajera da ti poprave kadu.“ xD Tu se vidi da je namjerna karikatura pa ajde. I da, polaže težište ne na dizajniranje nego na građenje, vrlo konkretno, manualno. Preferiram law enforcement više od ove druge strane, nadam se da će se ubrzo federalci uključiti i baš me zanima hoću li navijati za Tonyja. Što je, puno jako zanimljivih scena, skečeva, one-linera i momenata u televiziji koji su tada, pretpostavljam, bili i inovativni. Ali, zanima me dalje!! Idemo dalje!

    • Gospodicna “djevojka” je htjela da pocne ranije… I onda rekla, dobro, ja sad idem na plazu.
      U jednu ruku, poanta serije je da su svi oni glupi ko stup. Ok, nije, ali meni bas je to simpaticno kak su jednostavni.
      I to s crkvom, i ne samo u crkvi, kak su nostalgicni za staarim vremenima i pate na tradiciju, a i ta tradicija je zapravo… suplja.

      • Predugo ste čekali pa sam otišla, što. Mali Christopher je baš mega sladak, točno vidim kako će se sporo penjati po ljestvici organizacije, on je neka hothead još-mlađa-i–gluplja-verzija Sonnyja Corleonea ili nešto.

    • Ne bih se složila s tim da je scena u crkvi karikaturalna! Niti se ne slažem s Markom da je tradicija šuplja. Koliko je Tony jednostavan lik ne mogu ni prosuditi nakon samo jedne epizode (ni ja dosad nisam gledala Sopranose), ali ne vidim ga kao karikaturu. Poanta scene u crkvi nije da se on ismijava s sposobnostima današnjih radnika, već se divi svojim ne tako davnim precima koji su došli iz ničega i napravili nešto trajno, bili sposobni napraviti nešto vječno (za ljudske pojmove). I to još crkvu! Američki talijanski gangsteri nisu nikad ni bili prikazivani drugačije od toga da su prizemno poduzetni i lukavi, ali nisu jednostavni. Mnogi prikazi ih možda svedu na samo jednu stvar, ambiciju ili okrutnost, ali budući da se radi o seriji od šest sezona, a ne filmu, a vidjela sam jednu epizodu, ne sumnjam da ćemo već i vidjeti i upoznati nijanse. Osim ako pod jednostavnošću ne misliš na ono što si ranije spomenula, to da je on jednostavno loš – nema iskupljenja, a ti bi da se nekako iskupi. Ni to mi isto ne smeta. Ne očekujem iskupljenje, iako bi bilo zanimljivo kad bi do njega došlo, ili neke njegove kvalitete koja bi poslužila kao iskupljujuća. To – ili možda prikaz toga kako je postao takav – bi bili dobri izbori za daljnji opis ii razvoj lika :D S obzirom na sve što znam iz opće kulture, iskupljenje mi se ne čini moguće, nego samo daljnja i dublja pokvarenost i izopačenost. Tomu se nadam i veselim jer nema ljepše stvari od dobro opisane truleži ljudskog duha koja traži objašnjenje i opravdanje za svoje postojanje.
      Sve u svemu, jako sam sretna što napokon gledam i veselim se idućoj epizodi.

      • Sad gledam drugu, bolja mi je, a prva ne samo u crkvi, nego se ne mogu oteti dojmu da je dosta karikaturalna, on sjedi u onoj foteljici kod psihijatrice, jedva stane u nju, s onim ogromnim šakama na naslonima foteljice, zlatna narukvica, prsten, naglasak :D A scena u crkvi je smiješna jer iznosi poantu kako je njega crkva privukla jer su ju preci gradili a ne zbog nekakvih duhovnih razloga kao što bi bilo na prvu loptu pa time pojačava taj karikaturalni moment; a vjerujem da je to zato jer je bio pilot – sad čitam kako je David Chase strepio hoće li HBO otkupiti pilot, pa je možda htio pojačati, a kad je dobio sigurnost za sezonu je nastavio malo prirodnije… E da, iskupljenja – kolko god ih volim, tu ne očekujem nego sam mislila da je jednostavan jer se čini kao tip what you see is what you get

        • … i da nastavim tu jer nisam dosta rantao :)

          Vec je i prvi put bila scena gdje on ponavlja neku recenicu koju Melfi njemu kaze svojim drugovima, ali krivo (ne sjecam se sad kaj je bilo) i svi imaju “deep shit, boss” pogled, a u biti niti oni ne kuze niti je on dobro iskoristio recenicu. Ali to nije karikaturalno, to je samo tako.
          Chase nije bas strepio da HBO nece otkupiti seriju, nego se nadao da nece (jer je preludo za televiziju) i nadao se da ce mu dati novce za jos dodatnih sat vremena da pilot pretvori u film i zavrsi pricu i nadao se da ce mu to konacno biti dovoljno da se probije na film jer bilo mu je pun kurac televizije i nije volio raditi za televiziju. Najljepse je kad najbolje stvari dodju iz neocekivanih smjerova.
          Sranje, to mi je bio uvod u clanak o drugoj epizodi.

      • Ne znam dal da odgovorim na ovaj tvoj ili na Anin komentar.

        Uglavnom, Tony nije karikatura, on je jednostavno takav kakav je. Ne zelim evocirati Joea Pescia, ali stvarno niti nije smijesan. Tony je produkt i svoje tradicije i odgoja i okruzenja i mislim da je vec u pilotu pokazao da nema zajebancije s njim – recimo kad mu Christopher spomene scenarij, a ovaj ga brutalno napadne. Super je trivia da je u scenariju pisalo da ga mora osamariti, a Gandolfini je imao poludjenje i tu je Chase znao da ima pravu osobu za ulogu.
        Tradicije su nekad lijepa stvar, ali skoro uvijek su i suplje. Bas sam maloprije gledao THE DROP (zadnju Gandolfinijevu ulogu, i prije toga ENOUGH SAID, njegovu predzadnju – oba odlicna filma u kojima glumi dve potpuno razlicite osobe) i kaze on Tomu Hardyju u jednom trenutku kako se u njegovom baru nekad znalo koji je njegov stolac za sankom i dok on tamo nije sjedio nikog nije bilo dok Hardy nije poceo pustati neku babu koja nikad ne placa da sjedi tamo i pije. Na sto mu Hardy kaze “that was ten years ago and it’s just a stool”.
        Kaj hocu rec: i ovdje Livia stalno ponavlja kako je njen muz bio svetac, a Tony da je on bio velik covjek i da ga je ona unistila, a i jedan i drugi njegov roditelj nisu bas neki svijetli primjerak njegovog roda; i ona odlicna scena na koju se Sandokan osvrnuo, kad mi uncle Jun predbaci da kaj se ima postavljat na njega, kolko puta se igrao s njim – to bi isto trebalo evocirati neko tradicionalno postovanje, a s druge strane taj isti uncle Jun hoce ubiti Tonyja.
        I vec je spomenuo Avellino i svoje pretke Melfi, i u tom smislu je neko postovanje prema tim pretcima, al ti isti pretci su oni koji su smislili koncept mafije, tako da je zajebana ta tradicija.
        Ovaj, sad sam krenuo u rant, a ne znam kamo sam isao.

  • Meni je ova prva epizoda odlicna i to najvise zbog popratnog humora koji ju prati.
    Najbolje su mi scene dok Christopher ubije onog Ceha,okrene se i u njega gledaju svinjske glave.
    Isto tako dok Tony pokusava nagovoriti strica da ne napravi ubojstvo u restoranu od Artie-a
    a stric mu odgovori da koliko puta je on trcao za njim dok je bio mali i kako to moze traziti itd.

  • Sjajna prva epizoda.
    Iznenadilo me je koliko je pilot zabavan i ispunjen humorom, a ocekivao sam tesku drametinu i mracnu atmosferu. Gandolfini je odlican kao Tony Soprano i vec se sad primjeti kako je odigrao “ulogu zivota”.
    Nije bilo vecih zamjerki pilotu osim sto su po meni malo prikazani ljudi koji rade za Tonya. Zapamtio sam samo onog njegovog Big Pussya ili tako nesto.
    Zapravo mi se vise svida sto je ovo vise serija o obitelji, a ne samo o mafiji kao sto je npr. bio Boardwalk Empire.
    Can’t wait for next episode :D

  • Kad je zasvirala početna špica, neznam kako bi opisao taj osjećaj kao da sam se vratio petnajstak godina unazad. Ponovio sam je jedno četiri puta. Iako su patke obilježile prvu epizodu meni je naj jača stvar ono kad Toni ujutro izlazi po novine.

  • Da niste pokrenuli retrovizor, Sopranosi bi mi još uvijek bili na watch listi. Hvala što jeste. Obzirom na to, teško mi je gledati seriju izvan konteksta današnjeg vremena, kada su likovi poput Tonyja Soprana postali više-manje standardni šablon na televiziji, no baš stoga me interesirao original koji je oblikovao likove naizgled običnih muškaraca s dijagnozom krize srednjih godina za koje navijam, iako bih u stvarnosti osjećala odbojnost pa čak i neku dozu prezira. To vjerojatno pokazuje koliko sam licemjerna, ali to je već moj problem. Zanimljiv mi je početak, i serije i epizode, jer stavlja u perspektivu ne samo Tonyjevo stanje duha nego i duh same serije: ”Dobro je počinjati nešto od početka. Za mene je kasno. Ali u posljednje vrijeme imam osjećaj da sam pri kraju i da je najbolje završilo.” A mi tek počinjemo s pričom! Sviđa mi se ta opipljiva depresija koju protok vremena ostavlja i nagon da moramo ostaviti neki legacy, inače smo protratili život. S tim bih u vezu dovela i Tonyjev posjet crkvi sa kćerkicom kojoj još nisam zapamtila ime, crkvi kao trajnom spomeniku kojeg su preci ostavili iza sebe. Scena kad kćerkica konačno primijeti svu veličanstvenost toga poduhvata. Mislim da je to Tonyjev cilj s ‘poslom’ – mafiju nije on dizajnirao, ali njome nastoji izgraditi svoje vlastito nasljeđe, napredovati više od svoga oca. Bit će zanimljivo promatrati način na koji se Tony i njegovo mafijaško carsvo izgrađuje te se pitam što će (i tko) na kraju ostati? Lajtmotivi tradicije, obitelji, mafije, depresije iznimno se naglašeni u pilotu i zanima me kako će Tony između svega toga navigirati. Također mi se sviđa crni humor koji prati epizodu zato što čini seriju manje depresivnom u jukstapoziciji sa mafijaškom brutalnošću.
    Mislim da je to ono što imam za reći u vezi pilota, moj unutarnji bingewatcher me tjera da odmah gledam i drugu, ali suzdržat ću se do sutra. ;)

  • Sopranosi su uvijek bili na listi, ali nikako da odvojim to vrijeme. Valjda me broj epizoda uplašio. Hvala na retrovizoru, to me nagnalo na gledanje i sad mi baš drago. Jedino što ne mogu podnijeti je soundediting prilikom scena nasilja i tupi fejk udarci. Nekako pređem preko toga jer je sve ostalo odlično. Oz sam volio (dok nisu riješili Adebisija), ali sam u vrijeme originalnog emitiranja Sopranosa uvijek mijenjao program. Također sam očekivao mafijašku drametinu kao jedan od komentatora i drago mi je što sam dobio sve osim toga. For now. Isto sam bingewatcher, ali suzdržat ću se jer i u ovim komentarima je čar ovog eksperimenta.

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861