Serijalin ljetni retrovizor: The Sopranos 4×10 – The Strong, Silent Type

Znam da gotovo nikog nije više briga. I da su troje od vjerojatno četvero ljudi s kojima smo zajedno gledali Sopranose već sami odgledali do kraja. Razmišljao sam samo o tome kako ne ostaviti otvorenim tu sagu, u jednom tekstu reći “žao mi je, zajebao sam, više nema nikakvog smisla nastavljati, ali hvala vam na sudjelovanju” i idealno, ukomponirati to u veći članak o smislu recenzija općenito. No, prije nekoliko dana naša najvjernija komentatorica Ana (nakon što su Mihailo i Dario već nekoliko puta pitali) javila se da je ljeto, godišnji i kad ćemo nastaviti sa Sopranosima. Uz to, ponudila se i uskočiti s nekim osvrtima; i ne samo ponudila, već i napisala njih nekoliko u nizu.

Zato, mogu reći samo: žao mi je, zajebao sam, ali nastavljamo rewatch dnevnim ritmom. Dok opet ne stanemo. Neću više pisati planove i rasporede jer vjerojatno neće imati smisla, ali jednog dana ćemo dotjerati do crnog ekrana. Možda putem pokupimo još kojeg gledatelja. Jer, ukratko, upravo to je i bit ovog svega: gledati i otkriti drugima odličnu televiziju. I ne mogu vam opisati koliko mi je drago što se barem nekoliko ljudi bilo zakačilo i pogotovo zbog ovog Aninog entuzijazma (iako to znači da će se izgubiti četvrtina odličnih komentara). Na kraju, posebno mi je drago što Krešo nije ugušio ovo kao Christopher svog psića u ovoj epizodi.

4×10 The Strong, Silent Type
Scenarij: Terence Winter, Robin Green, Mitchell Burgess (from a story by David Chase)
Režija: Alan Taylor
Originalno emitirana: 17.11.2002

Piše: Ana

U prošloj epizodi, Tony je ubio svog capoa Ralpha takoreći u maniri ubojstva iz strasti. Bio Ralph zaista kriv za požar u stajama ili ne, Tonyjeve emocije su povrijeđene. Slično patkicama, konj je prikladan predmet žaljenja, jer je odvojen od posla, odnosno od ljudi, a ljudi su Tonyjev posao.

Sljedeća epizoda, Strong, Silent Type, počinje s još jednim tragičnim stradavanjem životinje. Nakon što je Chris, između fikseva, pomogao Tonyju riješiti se Ralphovog tijela, ukomiran je sjeo na psa koji je, čini se, momentalno uginuo, što Chris obavijen heroinskim parama nije ni primijetio dok nije došla Adriana. Chrisov potpuni numbness je razumljiva reakcija na ono što se dogodilo u prošloj epizodi. Tony, za razliku od Chrisa, održava svoj cool, sve dok ne dođe slika Pie-O-My koju je prije nekog vremena naručio. Tada Tony gubi razum, napušta prostoriju, vozi auto i plače, naređuje da se slika zapali.

Ralpha očigledno nema i nema, a mafijaši nemaju prebujnu maštu u tim situacijama. Već pretpostavljaju da je mrtav, a ideja da ga je Tony smaknuo zbog konja je svima negdje u glavi. Ako je to mogao učiniti zbog konja, što je sljedeće? Hoće li ubiti nekoga od nas zbog razvezanih žniranaca?

Tony objašnjava Melfi da mora biti tužni klaun, tako on sebe vidi. Da mora biti hrabar na van za svoju obitelj i prijatelje. Melfi mu ne pomaže baš u samosažalijevanju.

Tonyjev psihološki profil je zvijezda serije. Nije upitno da zaista osjeća tugu, ali vidimo da to nije prema stvarima za koje ljudi obično osjećaju tugu. Kod Melfi se žali na situaciju u svijetu, tragedije koje se događaju, ali to sve zvuči kao nekakva isprika koju je čuo na televiziji, opravdan razlog da bude razjaren. Čini mi se jako bitan moment kad hrabra Melfi kaže: „I ti si uzrokovao puno patnje drugima, zar ne?“ …Tony gleda kroz proreze za okice nekoliko sekundi (TO). „Moja žena se moli Bogu. Kakav Bog ovo sve dopušta?“

No čini mi se da ova epizoda sama za sebe ne daje dovoljno „štofa“ za psihoanaliziranje Tonyja, kao ni sve do sada odgledano, jer idemo s Tonyjem dalje, možemo samo pretpostavljati kud će ga autori odvesti. Ne možemo Tonyja staviti u kutiju i reći da je on sociopat, iako ima antisocijalne karakteristike. Tony nije na najboljem mjestu emocionalno, ali i s tog mjesta može otvoreno reći Johnnyju Sacku da odjebe. Tony se ne boji. Umjesto straha, Tonyju dolaze valovi emocija, predskazanja, simbolike, snovi. Tony je također karizmatična ličnost koju ljudi žele slijediti i oko koje žele biti.

AV Club daje super opservaciju u vezi toga: And Tony can never really probe the roots of his psychological issues, no matter how much Melfi tries to get him to do so, because to do so would be to expose too much darkness to the light.

Chrisova intervencija završava cipelarenjem Chrisa na podu. Care-frontation je najkomičniji element epizode. Ipak, Tony ima emotivan trenutak s Chrisom u bolnici i ustraje u opciji da ga pošalje na rehabilitaciju. Vratit će se izliječen i za drogu više neće čuti. Ako nešto pođe po zlu tijekom rehaba, Patsy je par ulica dalje da Chrisu skrati muke. Što bi se već i dogodilo, da je riječ o ikome drugome nego o Tonyjevom omiljenom nećaku…

Svetlana je prva osoba u epizodi koja Tonyju kaže da nije tako loš, da je imala uvijek pozitivno mišljenje o njemu. Tony se Svetlani divi jer je snažna unatoč tome što nema nogu. Svetlana kaže par pametnih o stanju u Americi i svijetu tada.

Slika Pie-O-My našla je dom kod Paulieja, doduše prerađena tako da sad Tony izgleda kao Harvey Keitel sa naopleonskim šeširom, ali ni takav ne prestaje tjerati strah u kosti Paulieju (koji cinka New Yorku kad stigne i osjeća Tonyjeve oči na leđima i bez slike).

S Wikipedije: The episode’s title refers to Gary Cooper, who Tony has described as a perfect model of a man. Tony mentions Cooper several times during the series, describing him as “the strong, silent type”. He first said it during therapy in the series pilot, and again in the 4th season episode “Christopher.” The concept finds value in strength through keeping silent, an American model of Omertà.

Wikipedija nas podsjeća i na druge reference „strong, silent type“-a u epizodi: Furio bi se isto mogao tako opisati, nadalje, šutnja oko Ralphovog ubojstva, šutnja o sumnji da ga je Tony ubio, Chris ne želi da se priča o njegovoj ovisnosti, Svetlana se Tonyju sviđa jer je tiha i snažna.

Još jedan dobar quote s A.V. Cluba: “The Strong, Silent Type” often seems to be trying to set up a simple moral calculus, inviting us to watch Tony as he deals with the fallout of Ralphie’s death or with his wife changing her hairstyle or with his nephew’s addiction (and subsequent beating of his fiancée). And while setting up those moral equations with only one or two solutions was something The Sopranos did from time to time, it rarely did so in a way that felt as smart and sophisticated as the show’s handling of character or how events don’t always proceed from point A to point B. (An exception to this would be “Employee Of The Month,” where the moral question is so horrific that the show earns the simplicity of the answer.)