Sada kad je završila, što mislite o drugoj sezoni True Detectivea?
Mogu priznati, bio sam u krivu. Pišući recenziju prvih triju epizoda druge sezone True Detectivea, nisam bio previše oduševljen izborom pjesme Leonarda Coehna, “Nevermind”. Danas sam je 10-ak puta provrtio (uz neke druge Coehnove hitove) čisteći stan, tako da… Mea culpa! Što se ostalih stvari tiče, većinom mislim da se drže i nakon odrađene druge sezone.
Odrađene — priznat ću da sam, zbog nezanimljive i prekomplicirane priče, izgubio interes do polovice sezone. Možda zbog toga nisam polovio bitne informacije i činjenice, možda me zbog toga nije bilo briga za probleme likova, ni njihove motivacije. Možda. Ali nisam jedini. Kad je Frank (Vince Vaughn) u pretposljednjoj epizodi osvećivao Stana te posjećivao njegovu udovicu i sina, pitao sam Google: “who is stan in true detective”. Rek’o jebiga, možda sam prespavao nešto, možda previše petljao po mobitelu (Marko nemoj me zadaviti!).
Odlično i prilično smiješno mi je bilo što je odmah prvi rezultat članak s naslovom “Who the Hell is Stan on ‘True Detective’?” Članak koji objašnjava da je Stan u suštini pomoćnik broj četiri iz Frankove ekipe. Misteriozni ubojica je isto tako ispao neki nasumični tip iz ranijih epizoda koji bi vam promakao samo da ste skočili do kuhinje po još čipsa i pive.
Nisam siguran da je ova sezona bila potpuno loša, ali dobro napisana definitivno nije bila. Razočaravajuća? Apsolutno. Neki kritički konsenzus prilično vuče na negativnu stranu, no realno, zašto bi vas bilo briga za to kad imate svoja dva zdrava para očiju? Koliko vidim — publika puno blaže nastrojena, iako to ovisi gdje tražite reakcije. Gledanost, pak, je klizila prema dolje iz epizode u epizodu, te pala sa početna tri milijuna na samo dva u predzadnjoj epizodi.
Kao i prva, druga sezona je nerijetko sjajno izgledala — vizualno, barem — a Colin Farrel i Rachel McAdams bili su prilično dobri kad su imali materijala. Vince Vaughn se trudio dokazati da ne mora cijelu karijeru biti typecastan, a Taylor Kitsch je bio potpuno potrošen. No, to su stvari koje dolaze po defaultu sa HBO-ovskim budžetom.
S druge strane, Pizzolattova priča i scenarij bili su potpuni nered. Prilično mi je zabavno kako su američki pop-kulturni portali klikove privlačili explainerima radnje sezone koja je bila toliko prekomplicirana (Slateu je trebalo 4.000 riječi za pojašnjenje) i nezanimljiva, a opet šuplja i pretanka za osam epizoda.
U biti je (meni) najveći problem bio što me zbilja nije bilo briga za radnju i motivacije likova, osim tu i tamo neke crte koja se protezala kroz sezonu — Rayjevog očinstva i Frankovog očajničkog pokušaja da se baci u legalan biznis (tu je bilo toliko slijepih cesta, beskorisnih linija radnji i detalja…). A kad serija traži empatiju zbog lika koji je jedva bio u pozadini dva kadra, to je već malo suludo.
Druga sezona je bila nered i kaos sa ponekim iskupljujućim trenucima, no usprkos daleko negativnijim reakcijama nego u prvoj sezoni, HBO je i dalje zainteresiran za suradnju s Nicom Pizzolattom. Ovaj se još nije (javno) oglasio, no rekao bih da će snimiti još jedno poglavlje true-crime antologije. Nadam se da će ovog puta okupiti manju scenarističku sobu oko sebe koja će mu pomoći koherentnije posložiti tok sezone.
No uglavnom, ovo su inicijalno trebale biti samo tri rečenice uvoda u pitanje — kako vam se na kraju svidjela druga sezona True Detectivea?
