Blic recenzija: Necessary Roughness (pilot)

USA, mreža iza Burn Noticea, Royal Painsa, White Collara i sličnih serija, godinama ponosno nosi svoj zaštitnički tagline “Characters welcome”. I dok su sa prvom novom serijom ovog ljeta (Suits) uspjeli koliko-toliko opravdati svoj tagline, njihov drugi pokušaj, Necessary Roughness, klasična je serija s mreže koja ne nudi nikakav originalan ili upečatljiv lik.

Callie Thorne tumači ulogu dr. Dani Santino, psihijatra koji specijalizira u hipnozi. Dani saznaje da ju muž vara te ga izbacuje iz kuće, gdje ostaje živjeti sa svojih dvoje djece i majkom, a gdje joj se ujedno nalazi i ordinacija. S obzirom da sama ne može financirati svoju djecu, što joj je dodatno otežano činjenicom da prolazi kroz razvod, Dani prihvaća posao kao psihijatar za ekipu fiktivnog kluba američkog nogometa.

Dobro

Jedina dva razloga zbog kojeg sam pristupio gledanju serije su američki nogomet i Callie Thorne. I dok su scene američkog nogometa svedene na minimum, Callie Thorne jedina je svijetla točka serije. Iako je prisutna u gotovo svakoj sceni, Thorne je strašno neiskorištena, i njezin se lik svodi na ženu u krizi srednjih godina koja je ispala iz Desperate Housewivesica, a koja s jednom hipnozom može riješiti sve vaše probleme.

Loše

Pilot je centriran na neobičnoj vezi dr.Santino i Terencea Kinga, igrača koji uz svoje probleme na terenu stvara probleme i izvan njega, zbog čega nerijetko dolazi u sukob s policijom. Sve to djeluje kao parodija na The Blind Side, samo je u ovom slučaju igrač američkog nogometa agresivni primitivac, kojeg dr. Santino kroz nekoliko dana magično uspijeva preobratiti, što kulminira njegovim plakanjem na majčinom grobu. Svi su likovi dvodimenzionalni i standardni klišeji, od njezine dobronamjerne majke koja obožava prigovarati, do dvoje tinejdžera koji su non-stop u problemima, sve do sumnjivog tipa koji radi za klub i koji “radi ono što se treba obaviti”. Pilot je napisan vrlo amaterski – fascinantno je bilo vidjeti kako Kingovo objašnjenje o nemogućnosti hvatanja lopte – gdje on krivicu stavlja na to da prije igre nije uspio uhvatiti WC papir kojeg mu je suigrač bacio dok je sjedio na školjki (bez šale) – nije pristupljeno s nekom dozom humora, ili ako ćemo realno gledati – nije u potpunosti promijenjeno. Također, terapije dr. Santino djeluju kao rad baba vračara ili manijaka s Astro Showa kojeg možemo gledati na našim mrežama u sitnim noćnim satima. Ni u jednom trenutku gledatelj ne vidi kako točno doktorica hipnotizira pacijente (svaka scena započinje s već uspostavljenim stanjem hipnoze), dok Terencea pokušava “izliječiti” od slabog nastupa na terenu s riječima kao što su “Lopta je tvoja beba. Ti ne želiš ispustiti svoju bebu.” Kako bi Ameri rekli, njezina tehnika je mumbo jumbo BS.

Zaključak

Sve u svemu, Necessary Roughness vrlo je traljavo odrađena serija, koja je imala poprilično potencijala, posebice uzimajući u obzir činjenicu da odskače od standardne formule procedurala/medicinske serije s twistom. Žalibože Callie Thorne, koja je mogla biti iskorištena za neku puno bolju ulogu u puno boljoj seriji. Veliki promašaj.