Da vas netko upita biste li gledali seriju o nekoliko policajaca koje prate reality tv kamere dok patroliraju po gradu i traže odbjegle vukodlake, friške zombije ili vampirske prostitutke koju prikazuje zloglasni MTV, kao pravi ljubitelj lijepe umjetnosti i dobrih serija vjerojatno bi odmahnuli rukom i rekli ne. Velika greška. Death Valley je zapravo jedna od najsimpatičnijih komedija 2011. godine.

Svi znamo kakav program radi MTV. Glupi, zamorni fejk reality programi i prerade serija (uproaštavanje Skinsa, anyone?), reklame te ponekad čak i glazba. Ali predrasude su tu da se ruše. MTV je to uspio baš u 2011. prvo sa Teen Wolfom (koji nisam gledao, ali svi ga hvale, tj. kažu da je podnošljiv) a onda i sa Awkward (koji sam gledao iako cilja totalno drugu demografiju od moje, ali zbilja je ugodno iznenađenje) i to mi je dalo poticaj da dam priliku i tom novom horror-comedy-mocumentary-nečemu.

Inače, koncept serije je osmislio čovjek koji sebe naziva Spider One (pravim imenom Michael Cummings) koji je frontmen benda Powerman 5000 (što samo po sebi ne znači baš ništa, osim što sam ih kao tinejdžer slušao pa mi je bio zanimljiv podatak) i brat puno poznatijeg redatelja Roba Zombieja (Robert  Cumming). Tako je naš Spider napisao i režirao petominutni skeč koji je, kako to već ide, došao do nekoga sa MTV-a i  - ta-da! “Snimi ti nama lijepo seriju po ovome.”

Ok. Mjesto radnje je San Fernando Valley (Los Angeles), a specijalni policijski odred koji pratimo je UTF ilitiga Undead Task Force, koji je nastao nedugo nakon izbijanja zaraze u kojoj su na Los Angeles nahrupili zombiji, vampiri i vukodlaci! Radnja same serije kreće godinu dana nakon prvih pojavljivanja ovih monstruma, u situaciji u kojoj ljudi znaju što im je činiti, odnosno već poznaju slabe točke svojih neprijatelja.

UTF vodi kapetan Dashell (Bryan Callen, Oz, HIMYM, Hungover) nespretan i strašljiv čovjek, latentni homseksualac i savršen vođa. Ron Swanson ubijanja vampira rekao bih čak (ok, možda je malo lošiji od Swansona), jednostavno konstantni izvor smijeha i epic citata. Ostale članove odreda kroz gledanje doživljavate u parovima pa ću ih tako i predstaviti (izuzev Kirsten, ali nju čuvam za kraj).

Carla Rinaldi (Tania Raimonde, Lost, Malcolm in the Middle) i John John Johnson (Texas Battle) su prvi od dva para glavnih likova. Ona je predivna, snažna i emancipirana mlada žena, vična oružju i nasilju, ozbiljnog pristupa poslu tamanjenja kreatura po ulicama Los Angelesa. Njen partner John John još je mlađi od nje, a ubijanje zombija mu je i posao i hobi. Preferira hladno oružja, a posebno svoju vjernu baseball palicu, ali nema ništa ni protiv dobre stare motorne pile. Osim zamlaćivanja zombija, voli bariti svoju partnericu (neuspješno). Sve ostalo vezano uz njih dvoje bilo bi spoilanje pa neću.

Drugi par, Billy Pierce (Bryce Johnson, Popular, Pretty Little Liars) i Stubeck (Charlie Sanders), su odlični partneri i ništa manje zanimljivi od prethodnog dvojca, čak smiješniji. Billy je mladi zavodnik i rođeni šarmer kojem u zajebanciji ništa nije sveto, spreman tu i tamo proći mimo pravila radi osobne satisfakcije, a Stubeck je ponosni otac i suprug te murjak zbog čega se čvrsto i disciplinirano drži pravila, ali za partnera je spreman učiniti poneku iznimku. I šećer na kraju što se glavnih likova tiče je Kirsten Landry (Caity Lotz, Mad Men), nova mlada policajka koja je tek došla u UTF te odlazi na tajni zadatak koji će uvelike promijeniti tok radnje.

Radnja serije i nije za Nobela, Pulitzera ili Emmy. U gradu netko prijavi čudne aktivnosti čudovišta, UTF doleti i ubije ih uz obilje krvi (loša CGI krv, jedna od većih mana serije ako patite za takvim stvarima), iznutrica i poganog humora. Nakon par početnih slabih epizoda stanje se malo popravlja i počinjemo shvaćati neke stvari poput hijerarhije u svijetu monstruma, postojanja vampirica prostitutki koje rade po principu “seks za krv”, zombie tučnjava (užasno podsjeća na bumfights, onaj internet reality u kojem su se klošari mlate neku sitnu lovu) vampirske crne sline sa halucinogenim svojstvima koja je bolja od svih drugih droga, partiji u kojima vampiri pretvaraju mlade djevojke…

Odlična, originalna i kreativna ideja koju nisam dosad susreo u milijun zombie filmova (pa i serija) koje sam pogledao, a moram je javno pohvaliti, je ta da su svježi zombiji znatno opasniji od starih, tj. da raspad tijela uvelike utječe na brzinu, snagu i opasnost ugriza. Dosta su to dobro elaborirali za jednu neozbiljnu polusatnu komediju. MTV-jevu, štoviše.

Dobar vam je The Walking Dead, ali želite češća i krvavija razvaljivanja zombija, obožavate Shaun of the Dead i Zombieland, ne mrzite previše mocumentary stil u  komediji i nije vam još dopizdio val vampir / vukodlak / zombi hitova? Našli ste zanimaciju za idućih par dana. Ova serijica ima sve to, pa još i više kada pogledamo u kakvu se ljepoticu razvila Tania Raimonde, a  ni mala Lotz nije uopće loša.

Plus, serija je dobila drugu sezonu, prva završava cliffhangerom zbog čega se druga iščekuje s još većim nestrpljenjem, a scene u bolnici snimane su na starom setu Scrubsa.

Death Valley se počinje emitirati na MTV Adria od 5. veljače, svake nedjelje od 21:00 ili reprizno utorkom od 21:30, četvrtkom od 22:40 i petkom u 21:50.

Click here to view the embedded video.

AMC. Donedavno su to bila tri slova koja su izazivala poštovanje i duboki naklon prema serijama sa spomenute mreže. Nakon uspjeha tri od tri (Mad Men, Breaking Bad, te prerano otkazani i nikad prežaljeni Rubicon) dovoljan je bio podatak kako mreža razvija seriju i već se našla na listi za gledanje. Međutim, vremena se mijenjaju, ljudi s njima, i uslijedio je crni niz koji je praktički poništio ova navedena tri od tri, jer smo dobili tri nova razočaranja zaredom – The Walking Dead (koji nije razočarao odmah u startu), The Killing (koji je razočarao vrlo brzo nakon starta), i ovaj najsvježiji, Hell on Wheels. Okej, kapa se mora skinuti, sve tri potonje navedene su imale zadovoljovajuće pilote, TWD je čak bio dosta dobar kroz svoju prvu sezonu, The Killing je imao dobrih prvih par epizoda, a Hell On Wheels nakon pilota nije ponudio “nešto više.”

Stoga se čovjek mora, prije svega drugoga, zapitati, što se događa s AMC-je? The Walking Dead u drugoj sezoni razočarao, ali i dalje uz tračke nade, The Killing finalom izvrijeđao gledateljstvo, dok ni Hell on Wheels nije ispunio očekivanja. Treba se najprije oteti dojmu kako ta tri slova, čini se, više neće biti dovoljan poticaj za nadolazeće serije. Možda u tome i leži kvaka kod očekivanja onoga što bi nam Hell on Wheels mogao donijeti?

U suštini, scena koja bi mogla opisati glavnu radnju serije

Da ova serija kojim slučajem ne dolazi s AMC-a, drugačije bi gledali na nju, zasigurno. Ovako, ako nije izvrsna, razočaravajuća je. Iako bih ovdje napravio kompromis pa rekao kako je ovo ipak nešto blaže razočaranje. Sve odlike ostatka AMC-ovih serija su prisutne i u ovoj, atmosfera je izvrsna, pojedini likovi fantastični, njihova karakterizacija i dimenzionalnost pohvalni, međusobni odnosi te razvoj istih funkcioniraju, te su s tehničke strane stvari također besprijekorne. Problem je glavna radnja, odnosno, njezino nepostojanje. Ozbiljno, stavite mi pištolj na čelo i pucajte, ne bih vam znao reći što je ovdje glavna priča. Iz epizode u epizodu serija nas zabavlja sporednim storylineovima, pa je to bilo poput pustolovine igranja Skyrima (ili bilo koje druge RPG igre) gdje biste ostavili glavni quest po strani, a obavljali one sporedne.

To je putovanje kojim ide Hell on Wheels, uz tu i tamo doticanja onoga čime se može smatrati kao glavnom pričom, da bi na kraju sezone bili manje-više tamo gdje smo počeli, a Cullen Bohannon (Anson Mount), središnji lik serije, opet na početku u osvećivanju svoje žene. Dakako, izgradnja pruge napreduje, jedni bivaju unaprijeđeni, drugi umiru, treći počnu ubijati, no tijekom sezone nismo vidjeli ništa što bi se moglo nazvati drastičnim preokretom. Središnji lik je sada postao mamac za lovce na glave, primoran otići, no iako je to stvar za sljedeću sezonu, nekako sumnjam da ćemo ga gledati odvojenog od ostatka društva.

Cullen Bohannon (Anson Mount) u lovu na osvetu

Kad smo već kod centralnog lika… Cullen Bohannon (Anson Mount) je postao jedan od onih čije su minute pojavljivanja dragocjene; bilo da pije u birtiji, uzima živote ljudima na terenu, vodi sasvim obične razgovore ili šefuje crncima koji izgrađuju prugu – fantastičan je. Ima nešto u svakoj njegovoj pojavi, ne priča puno, više je čovjek od djela i ako vam netko ovdje priraste srcu, trebao bi on. Kemija između njega i Lily (Dominique McElligott), glavnog ženskog centralnog lika, ipak je zaustavljena na točki prijeloma, pa je odnos na distanci, no očekujem da će druga sezona to promijeniti.

Šveđanin (Christopher Heyerdahl), koji je zapravo iz Norveške, svojim prvim pojavljivanjem puno je obećavao, činio se kao zanimljiv lik koji će unijeti svježine i premise u sve to, ali malo se pojavljivao tijekom sezone. Uspio je napraviti dosta štete, narod ga nije volio, nije se libio raditi iza leđa, vidjeli smo njegovu opaku i strašnu stranu, ali i kontrast, potpuno suprotnost u posljednjim epizodama sezone kada je molio za milost, u potpunom očaju, na samom dnu. Kad već ne u prvoj, nadam se da ćemo puno više od njega dobiti u drugoj sezoni.

Hell on Wheels, AMC

Zanimljivo, Hell on Wheels se tijekom sezone zapravo bavio svime i svačime, ulazio u različita područja, u crkvu i pričama o religiji, jedno vrijeme prateći braću McGinnes sa svojim prezentacijama, zatim kurve i njihove usluge, zatim birtiju i nove pijanske priče, onda pregovaranja, pa indijanska posla, i uza sve to možemo bez ikakvih sumnji i opterećenja reći da smo premalo toga vidjeli.

Kao što ste primijetili, u tekstu se često ponavlja izraz “očekujem u drugoj sezoni.” Upravo zato jer je ovdje puno prilika, puno neiskorištenog potencijala, ali i dalje postoji nada u bolje sutra, i dalje stignu početi iskorištavati potencijal kako bi nova sezona mogla zasjati. AMC-jev izlet u vestern vode je puno obećavao, ali malo toga donio. Možda čak treba više žaliti za neiskorištenim potencijalom, nego nepostojećom glavnom radnjom. U suštini serija nije toliko loša koliko bi se moglo činiti čitajući tekst, a potvrdit će i ocjena, stvar je u tome što ako glavni sastojak slabo funkcionira, dodaci ne mogu previše pomoći.

Kopija Gleeja. NBC-jev očajnički pokušaj da dobije hit kopiranjem uspješne formule. – Svima nam je to palo napamet u svibnju kada je NBC najavio snimanje Smasha. Čak ima i sličan jednostavan i vrlo efektan naziv. No, ponekad se iznenadimo kad shvatimo da smo u krivu i u konačnici nam bude drago što je tako. To je slučaj i s ovom serijom – koja nije ni blizu napadna kao Glee, jeftina srednjoškolska drama isforsiranog humora i nelogičnih nastupa. 

Inspiriran uspjehom FOX-ovog sitcoma New Girl, čiji je pilot objavljen na Appleovom iTunes servisu dva tjedna prije premijere, NBC je isto odlučio napraviti i sa Smashem. Međutim, serija bi i bez toga imala jedinstvenu marketinšku platformu. Uz činjenicu da se emitira iza iznimno kompatibilnog reality showa The Voice, jedinog pravog uspjeha na mreži od… (Pokušavam se sjetiti relevantne i uspješne serije koju je NBC nedavno lansirao, ali čini se da takve nema.) – dan prije premijere emitira se Super Bowl, najgledanijih tri sata televizije na svijetu. I sam čelnik mreže, Bob Greenblatt, izjavio je kako puno očekuje od serije. Smash ipak nije The Event, lijeno i u 24 sata osmišljen SF kako bi NBC mogao profitirati na žanru koji je u danom trenutku bio iznimno popularan. Ne, Smash nije Glee. Smash ne pokušava biti Glee. Glee je možda otvorio vrata žanru i dozvolio glazbi da bude inkorporirana u jednosatnu dramu (sjetite se samo Viva Laughlina – ta serija nije nikome pomogla), no glazba je samo mali dio onoga što Smash nudi.

Megan Hilty; Smash, NBC

U središtu radnje nije jedan lik. Pilot nas vodi kroz dvije paralelne priče, jednako bitne za ono što je uistinu u središtu radnje – Marilyn, brodvejski mjuzikl u stvaranju. Dvojac koji piše pjesme za Broadway, Julia (Debra Messing) i  Tom (Christian Borle) dobije ideju kako bi mogli napisati mjuzikl temeljen na životu jedne, jedine i neponovljive holivudske dive. Nakon što izvedba jedne od pjesama završi na internetu, ugledna producentica Eileen (Anjelica Huston) prvom prilikom zgrabi projekt te redateljsku palicu daje umišljenom, ali briljantnom Dereku Willsu (Jack Harrington). Na ne tako glamuroznom kraju brodvejskog spektra, mlada i neiskusna Karen (Katharine McPhee) željna je uspjeha, slave i ostvarenja svojih snova. Iako svojom prvom audicijom oduševi sve prisutne, rađa se rivalstvo između nje i Ivy (Megan Hilty) koja svojim iskustvom na pozornici konkurira Megan za ulogu Marilyn.

Bob Greenblatt je projekt prvo donio na Showtime, na čijem je čelu bio prije nego što se prebacio na NBC. A serija zapravo izgleda kao da se emitira na Showtimeu. Ili čak na HBO-u. Kvaliteta produkcije je fenomenalna, ne odaje onaj klasični dojam da gledate običnu broadcast dramu snimanu na jeftinom setu. New York nikad ne razočarava, pa tako ni ovdje – scene snimane na Times Squareu i općenito na Manhattanu su predivne, a u kombinaciji s odličnom režijom, Smash djeluje poput filma.

Christian Borle i Debra Messing; Smash, NBC

Ponekad je dovoljno vidjeti 45 minuta materijala da shvatite koliko potencijala proizvod pred vama uistinu ima. Glumačka postava serije nema slabe karike. Istina, u rujnu nećemo vidjeti dominaciju Smashevaca na Emmyima, no svaki član postave odlično je pogođen za svoju ulogu. Debra Messing napokon se pronašla u poštenoj ulozi nakon vruće gomile govana koja se zvala The Starter Wife, a Katherine McPhee i Megan Hilty, kao glavni talent u seriji, imaju fenomenalne glasove i – da ne izvlačim doslovni hrvatski prijevod – stage presence. Talent se može pronaći i iza kamere – osim što je Steven Spielberg producent serije, među scenaristima su Craig Zadan i Neil Meron (Chicago, Hairspray), a pjesme za mjuzikl pišu Marc Shaiman i Scott Whittman (Hairspray, Catch Me If You Can), dobitnici Grammya i Tonya.

Dva su važna testa pred serijom: Može li održati kvalitetu pilota tijekom cijele sezone te hoće li napokon donijeti NBC-u potrebno olakšanje u obliku visoke gledanosti? S obzirom da serija neće imati kompletnu 22-epizodnu sezonu, odgovor na prvo pitanje trebao bi biti potvrdan. A kad bih morao pogađati hoće li serija biti uspješna, rekao bih da hoće. Standardi na NBC-u iznimno su niski, te će bilo koji rating iznad 2.0 (za prosjek cijele sezone) vrlo vjerojatno seriji garantirati zeleno svjetlo za drugu sezonu.

Sve iole kvalitetne nove serije na velikim mrežama ove sezone su sitcomi (New Girl, Suburgatory). Dramske serije ponovno su podbacile – doduše, ne kao i prošle sezone – ni Once Upon a Time, ni Alcatraz nisu ispunili očekivanja. Smash je jedan od najboljih pilota ove televizijske sezone, a konkurirati mu jedino može Awake (iako tu pretpostavku temeljim isključivo na reakcijama drugih kritičara). Ukoliko nastavi ovim tempom, Smash bi mogao postati jedna od rijetkih broadcast drama koje se ne smiju propustiti i jedna vrlo jedinstvena serija koja odskače od klasičnog tipa kakvog viđamo na velikim mrežama.

Šezdesetih godina Jacobovi sljedbenici uništili su sve ostale doseljenike na Otoku, no daleko na horizontu uočili su drugi otok čije su građevine dale naslutiti da je nastanjen. Ne zamaravši se istraživanjem, odlučili su igrati na sigurno, te su dvadeset i prvog ožujka 1963. okrenuli donkey wheel i prebacili se na drugu, sigurniju i zabačeniju lokaciju. No, nisu slutili da je djelovanje energije Otoka zahvatilo i onaj otok od kojeg su bježali, posljedica čega je bila da su svi njegovi stanovnici transportirani u nepoznato. Još manje su bili svjesni da se otok zvao Alcatraz, a stanovnici mu najgori američki zločinci…

Bljezgarim, svakako, no uz seriju za koju se vežu imena JJ Abramsa, Elizabeth Sarnoff, Jacka Bendera i Jorge Garcije, u čijem je središtu (doduše, stvaran) otok; još k tome u prvih trideset sekundi pilota čujete nezamjenjive violine Michaela Giacchina – usporedbe s Lostom su neizbježne. Čak je i u svojem predstavljanju serije JJ barem triput ponovio kako Alcatraz nije sličan Lostu.

Što nije u potpunosti točno, čak i ako izuzmemo gore navedena imena i violine. Alcatraz nam servira priču po kojoj je premještaj zatvorenika iz naslovnog zatvora bio obmana, a oni su zajedno sa svojim čuvarima nestali tog 21.3.1963 te se ponovno pojavljuju pedeset godina kasnije, ne ostarjevši ni dana (i sudeći po prve dvije epizode, bez puno problema s prilagodbom na novu okolinu). Po dobrom starom proceduralnom formatu, svaka epizoda pratit će pojavljivanje jednog od nestalih koje pokušava uhvatiti specijalni federalni odjel predvođen Emersonom Hauserom (Sam Neill), kojem se u pilotu pridružuje nesvakidašnji par: detektivka Rebecca Madsen (Sarah Jones) i doktor povijesti/strip-autor Diego Soto (Jorge Garcia). Radnja u sadašnjosti ispresjecana je flashbackovima na vrijeme koje je zatvorenik tjedna proveo u Alcatrazu šezdesetih. Naravno, ništa od ovoga niste vidjeli u niti jednoj drugoj seriji. Jesam li spomenuo i da je Rebecci partner nedavno ubijen pred očima?

Nemojte me krivo shvatiti, nisam prethodnim odlomkom htio reći da je serija klišejizirano smeće. Jer to nije.

Mnoge stvari funkcioniraju, i to solidno. Casting je dobar: Sarah Jones možda se po dijelovima čini polumrtvo, no nakon Anne Torv ne želim ništa prejudicirati; a žena ima i dobru kemiju sa Jorgeom. Jorgeom čiji lik nije karakterno isti Hurley (i on lijepo odrađuje tu činjenicu), ali nije ni napravio “cranstonovski obrat”… najjednostavniji opis bio bi “doktor Hurley.” Uz to, njegova prisutnost uvijek je simpatična. Tu su i stari profesionalci Robert Forster (nismo ga baš puno vidjeli) i Sam Neill sa svojim mutnim likom koji je i pomalo šupak. Također, Sam Neill ima kul glas, što ponekad izvuče šugav dijalog.

Radnja jest proceduralna sa svim svojim elementima, no negativci su interesantni, tempo je dobar, obrata ima i sa te, i sa mitološke strane (predvidljivih i nepredvidljivih), a općenito su mitološki elementi solidno isprepleteni u slučaj tjedna. Ima i poprilično puno nasilnih, krvavih smrti i ranjavanja. Flashbackovi također nisu loši (a imaju i lostovskih callbackova na prethodne, samo iz drugog kuta), no vrlo brzo bi mogli postati naporni, pogotovo ako se nastavi trend jedan zatvorenik tjedno. U što sumnjam, iako bi ovim tempom sa dvjesto i kusur nestalih sezonama mogli kliziti mediokritetnošću, pretpostavljam (nadam se, zapravo) da ovakav (pogotovo ovako kruti) procedural neće dugo potrajati. Mogućnosti za ekspanziju ima dovoljno, bilo kroz fokusiranje na buduće društvo u novom zatvoru, bilo na natjeravanje sa kim ili čim god odgovornim za njihov nestanak.

Ne bih se žalio ni da nikad ne saznamo kako i zašto su oni nestali i pojavili se pedeset godina kasnije, već da se to uzme zdravo za gotovo. Pretpostavljam da sam u manjini, a i sama serija je već dala naslutiti da to neće biti tako.

Najveći Alcatrazov problem je njegova neoriginalnost i opći dojam da će pokušati igrati na sigurno. No, barem nije dosadan za razliku od Abramsove druge aktualne nove serije, Person of Interest (koja je, k vragu, zadnjih epizoda postala i relativno zanimljiva) i druge nove serije bivših producenata Losta, katastrofalno drvene Once Upon a Time, te će uspomene na isti potaknuti osjećajem, a ne napadnim guranjem referenci. Ostaje samo nada da će ići putem Fringea i iznenaditi nas.

Pustimo li Abramsa po strani, derivativnost i igranje na sigurno posljednjih nekoliko sezona (osim časnih i velečasnih iznimki) postale su pravilo i bojim se da je zlatno doba televizije čiji je vrhunac bio prošlog desetljeća pomalo nestaje i da će i te iznimke uskoro postati samo blijedi odraz televizije koja nas je znala oduševljavati. Možda se varam, možda sam samo ostario i krivo pamtim, no gledajući kroz tu prizmu Alcatraz je vrlo dobra serija i fali li vam takvih, nećete promašiti date li joj barem šansu.

Što nam donosi spin-off Bonesa, jednoga od dugovječnijih procedurala na televiziji? Još jedan u moru istih, ili možda priželjkivano osvježenje? Dakle, serija The Finder prati bivšeg ratnog veterana Waltera Shermana (Geoff Stults) koji nakon nesreće u Iraku i oštećenja mozga, dobija poseban “dar” – može pronaći sve i svakoga. Točnije, oštećenje mozga mu omogućava da percipira i zaključuje stvari na njemu svojstven način.Sama premisa ne zvuči previše zanimljivo, i u nekim djelovima ta nezanimljivost se odražava i na sam pilot. U epizodi Walter pristaje pronaći oca jednoga mladića, pilota koji se navodno srušio avionom. I kako je to već slučaj u svim proceduralima, glavni protagonist otkriva trag, pa još jedan, i još jedan, sve dok na kraju epizode ne uspije rješiti slučaj. Naravno cijeli slučaj se rasvijetli u zadnjih par minuta, kada glavni lik uspješno iznese svoje senzacionalno rješenje. Walter nabacuje nepovezane glupave ideje koje se u pojedinim trenucima čine baš previše i mogu zbuniti gledatelje. Vrlo (ne)originalno, predvidljivo, čak u nekim djelovima i pomalo zbunjujuće.

No, zanimljivost ovoj seriji daje upravo taj malo drugačiji pristup. Walter ne koristi računala i ostale tehnološke naprave, već sve radi po svom instinktu. Tako u epizodi vidimo kako koristi geografsku kartu, makete aviona, mikrovalne i narančastu boju. U neku ruku simpatično i zanimljivo, ali sa druge strane i to je već stara ideja: Monk, Psych, The Mentalist, samo su neki od primjera sa karizmatičnim i šašavim glavnim likovima koji na zanimljive načine rješavaju slučaje. Možda ipak je prerano za zaključivanje, no sve su redom bolje serije od ove. Pozitivna stvar je da se traganje ne ograničava samo na osobe, nego i na stvari, te će biti zanimljivo vidjeti koga ili što će Walter tražiti tijekom sezone. Pod uvjetom da bude gledatelja. Jer pilot je startao razočaravajućim ratingom (1.7) uz manje od 6 milijuna gledatelja, dok se ovog tjedna nada pogurancu u obliku uvijek popularnog Američkog idola.

Walter (Geoff Stults) zamišlja kako je biti avion (The Finder, FOX)

Kod ovakvih serija veliki oslonac daju likovi, koji su ovaj put čak i malo zanimljivi, pogotovo glavni protagonist i solidna gluma Geoffa Stultsa. Koliko god likovi bili zanimljivi i oni su napravljeni po iskušanim formulama: Walter je glavni veseli, malo poremećeni lik, Leo (Michael Clarke Duncan) je njegov bodyguard, Isabel (Mercedes Masohn) je babysitterica koja se brine da se svi pridržavaju zakona, a Willa (Maddie Hasson) je sporedni lik koji je zapravo i bespotreban. Ali šarolika ekipa, solidna gluma, ovaj dio može proći.

Ako se pitate koliko serija podsjeća na Bones, odgovor je: ne previše. I ako vas baš zanima koliko bi serija mogla biti dobra, pogledajte Bones epizodu kada su likovi predstavljeni, a ako vam se svidi, onda pogledajte i ovaj pilot. The Finder je (polu)simpatičan procedural koji se itekako trudi biti nov, originalan i zanimljiv, te u nekim trenucima i uspijeva, ali sve se već čini kao viđeno. Zaključno, The Finder nije toliko loš, ali ne nudi skoro ništa što već niste vidjeli.

Upravo riječima iz naslova može se ukratko opisati sama srž britanske lutkarske serije u kojoj životinje poprimaju ljudske osobine na način koji ih čini jedinstvenim u odnosu na ostale sitcome koji se trenutno prikazuju. Gotovo da i ne postoji serija koja je dosad tako vješto obuhvatila seks, kanibalizam, incest, konzumiranje droga uz rječnik zbog kojeg svako malo čujemo Bleep! jer je prepun F-bombi. Koliko god izgledali preslatko i nevino, a mene su lutke svojom kvalitetom oduševile, sve je to jedna velika maska.

Tvorac serije Adam Miller istaknuo je da je cilj Mongrelsa bio napraviti s lutkama ono što su Simpsoni napravili u Americi, pritom se dakako misli na slobodu izražavanja i uspjeh, što je uistinu veliki zalogaj. Ako bih usporedila jedne i druge, Mješanci su daleko prešli granicu i s velikim razlogom s njima dolazi napomena – serija za odrasle. Miller se odlučio baš za lutke jer je na jednoj dječjoj predstavi uvidio kako odrasli vole lutke više nego djeca (i dobro je zamijetio), a pridodamo li tome bogati humor i dijaloge koji ne poznaju tabue, nešto primamljivo i uspješno naziralo se već u samom startu. Ideja možda nije toliko originalna, ali je zato dobro realizirana. Iako ih se optuživalo da su plagijat sitcoma Channela 4 pod nazivom Pets, Mongrels su gotovo svime nadmašili spomenuti desetominutni uradak snimljen prije desetak godina.

Glavne junake mješance čine mačak Marion, kuja Destiny, golub Kali te lisci Nelson i Vince koji se okupljaju u dvorištu iza londonskog puba Lord Nelson. Marion je mačak, iako bismo po imenu zaključili da je She, a ne He, no njegova seksualna orijentacija nije posve definirana pa stoga ni ime nije toliko neobično. Njegov najbolji prijatelj Nelson može se okarakterizirati kao lisac metroseksualac koji već prvim nastavkom osvaja i zavodi gledatelja, no ne i životinje u seriji. Najveći uspjeh mu je ženidba s vlastitom sestrom. Slijedi Vince, meni osobno najbolje prikazan, za kojeg se ispostavilo da ima Tourettov sindrom, lik koji do maksimuma iskorištava postojanje riječi na F koja u ovoj seriji dobiva posebnu “draž”. Kali i Destiny kao predstavnice ženske populacije prikazane su pomalo negativno. Iako u Kali još vidimo neku nadu i simpatiju, afganistanski hrt Destiny, kuja u punom smislu te riječi, simbolično prikazuje tipičnu Gold Diggericu opsjednutu igračkicama za pse, a najviše hvale idu izradi lutke jer u stvarnosti nisam ljubitelj ove vrste. No ipak, unatoč svemu jasno je da Destiny igra veliku ulogu u cijelom društvu i vrlo brzo i ona postaje miljenica.

Ono što kod Mongrelsa itekako treba istaknuti jest bolestan i crni te prilično vulgaran humor. Iako klišeji seriji nisu strani, na što upozorava i Marion koji je zapeo na drvetu, te pretjeranost u ismijavanju poznatih, i to većinom britanskih javnih osoba, Mongrels istovremeno na osebujan i zanimljiv način kritiziraju britansko društvo. Pritom u gotovo svakoj epizodi barem nakratko gostuje netko iz svijeta politike ili showbiza, poput Lembita Őpika ili vukodlaka Russella Toveryja iz Being Human. No, ono što sam najviše iščekivala te izvukla kao uvjerljivo najbolji dio svakog nastavka serije jest-  pjesmica u trajanju od 2 minute koja  obrađuje problem ili poruku koju netko od čupavih lutaka nastoji prenijeti ili se pjesmica koristi kao još jedan od načina kako ismijati nekoga ili nešto. Tako luđak Vince “šarmantnim” cockneyjem putem Anti-Chicken Song ukazuje na svoj sukob s kokošima…

Click here to view the embedded video.

…ili još bolji primjer jest kritika glazbene scene koju upućuje čimpanza odjevena kao Michael Jackson pjevajući “I’m gonna murder Justin Bieber (and kidnap all the kids from Glee)”. (Uputa za gledanje: na početku spota obratiti pozornost na majmunovu desnu ruku)

Click here to view the embedded video.

Kada bih krenula nizati scene koje su mi se uistinu urezale u sjećanje ova recenzija vjerojatno ne bi imala kraja. Od kastracije Marion u zamjenu za dom, flashback u prošlost kako je izgubio svojih osam mačjih života, te kako je zbog pedofilije zaradio  usporedbu s Polanskim. Slijedi Vince i njegovo brutalno i nasilno iživljavanje nad svim živim i neživim što mu se nađe na putu, “trenutak” koji ima s Nelsonom, vlastitu mladunčad koju je pojeo jer je morao nešto prigristi; vrišteća Destiny s hitom Ugly Women Are Beautiful too i njen “ciklus” koji Nelson pomno prati kroz godinu te savjeti kako izdresirati muškarca, Kali koja se uživila u ulogu teroristkinje, Nelson koji oponaša Freddieja Mercuryja s usisavačem u video spotu I want to break free te promatra Vincea kako se seksa sa Sandrom, njegovom sestrom i budućom ženom. Uz ovo društvo tu su i jazavci koji obnašaju sve glavne funkcije poput psihijatra, suca ili svećenika, a među kojima se ističe Tim koji šarmira svojom njemačkom verzijom engleskog jezika. A tek već spomenuti majmun koji masturbira od treme zbog čega ne može ostvariti uspješnu karijeru… Niz bih mogla nastaviti jer lutaka ima mnogo i Mongrels uistinu zaslužuju odličnu ocjenu. Tim koji je osmislio lutke, glumci koji su posudili glasove, dijalozi, cjelokupna ideja od mene može dobiti samo pljesak. Posljednja epizoda druge sezone daje pregled i uvid u sve žrtve koje su stradale za potrebe ove serije, a ukupno ih je – 384. Većina je stradala od Vinceove ruke, odnosno šape… dakako. Jedan i od pretile Kali.

Hoće li biti nastavka priče o ovom perverznom, besramnom i dlakavom društvu, službeno još nije potvrđeno. I kritičari i gledatelji naklonjeni su seriji te postoji mala vjerojatnost da je ona dobila svoj epilog. Točna informacija znat će se uskoro, a dotad vas ostavljam u društvu Vincea i pjesmi posvećenu njemu i njegovom -očaravajućem karakteru.

Click here to view the embedded video.

U godini 2149. zemlja je prenapučeno i prezagađeno mjesto za život na kakav smo navikli danas. Priliku za novi početak nudi portal koji omogućuje vraćanje 85 milijuna godina u prošlost, u doba kada je zemlja u svojem punom sjaju, sa pregršt prirodnih blagodati i raskoši, ali i živim bićima željnih mesa – dinosaurima. Kvaka je u tome što portal omogućuje prolaz samo u jednom smjeru; kada jednom zakoračite u prošlost, povratak u budućnost je nemoguć. Barem se tako činilo ispočetka…

Kolega je recenzirao pilot, stoga se ovdje neću previše baviti uvodnim stvarima nego se osvrnuti na nastavak sezone i razdoblja koja je serija prolazila do finala. Prvu sezonu možemo podijeliti na tri dijela; prvu polovicu sezone (ne računajući dvosatnu premijeru), drugu polovicu sezone, te dvosatno finale. Svaki dio pati od određenih nedostataka, i dok je prvi, najbanalnije rečeno – dosegnuo dno, u drugom dijelu sezone priča se napokon usredotočila na glavnu radnju, a finale je donijelo niz naivnih rješenja od kojih poneka vrijeđaju gledatelja. Krenimo redom…

Prva polovica sezone

Ovo se odnosi na sve epizode nakon premijere pa do šeste (uključivo). Ako se kojim slučajem odlučite gledati Terra Novu, najbolje je poslije pilota odmah pogledati sedmu epizodu i nastaviti maraton do kraja. Prvi dio sezone je toliko katastrofalan da ne vjerujem kako postoji hrvatska riječ koja bi opisala tu bijedu, jad i čemer. Od milja, ovaj dio sezone zovem CSI: Terra Nova. Isprva su to bili dinosauri tjedna; znate, otkriju novu vrstu dionsaura pa se njima bave kroz cijelu epizodu, dok je glavna radnja upotpunosti zanemarena. Kasnije je krenulo još i gore, maknuli su dinosaure te na njihovo mjesto postavili ljude, pa sam gledao čistokrvni procedural smješten radnjom 85 milijuna godina u prošlost. Drugim riječima, sve ove epizode su nepotrebni filleri, što je vrlo glupo za sezonu od 13 epizoda.

Mmm, što tu imamo? Izgleda kao doručak...

Druga polovica sezone

Nakon udara meteora u sedmoj epizodi, što je za Terra Novu imalo iste posljedice kao udar EMP-a, krenulo se s fokusiranjem na glavnu radnju. Iznenađujuće, taj trend nastavio se i rastao sve više kroz nadolazeće epizode da bi se u jedanaestoj stvari pripremile za finale. U drugoj polovici sezone serija je ono što je trebala biti od samoga početka, međutim, kada je napokon taj problem zakrpan, procurilo je na drugoj strani, pa novi nedostatci izlaze na vidjelo. Naivna rješenja, predvidivi preokreti, i ono što me najviše zasmetalo, tretiranje gledatelja kao da ima IQ identičan dinosaurima.

* * *

U nastavku teksta spoileri

* * *

Ok, možda bih i prešao preko toga što scenaristi imaju tako nisko mišljenje o nama gledateljima da i sama serija nema bedasta i smiješna, odnosno, niska rješenja. Jedan od primjera: Vilin konjic, sredstvo preko kojeg su Sixersi špijunirali Terra Novu. Sve do devete epizode Konjica nigdje ga na vidiku, a onda se odjednom pojavi u dotičnoj epizodi, ljudi ga slučajno vide, postaje sumnjiv, istraživanje počinje i eto ga… Sama ta priča oko krtice je promašaj, hoće li se scenaristi ikad sjetiti nečeg domišljatijeg od ubacivanja krtice? Zašto uvijek mora biti taj netko koji radi iznutra? To je dosad već devettisućaosamstočetrdesetisedam puta viđeno, ta priča ne drži vodu.

Štih Brannona Brage se itekako osjeti kroz cijelu sezonu i to je jedna od stvari koja najviše bode u oči. Nakon što napravi obećavajući pilot, sav potencijal baci u vodi narednih nekoliko epizoda (khm, FlashForward), onda se sjeti malo posvetiti glavnoj radnji, ali to radi na načine koje smo već 85 milijuna puta vidjeli u nekim drugim serijama. Nema originalnosti. Sve što vidite u Terra Novi je prekopirano i negdje drugdje već viđeno, a vrhunac toga svega dosegnut je u finalu, kada sve to skupa zapakirano gledate u završnim dvjema epizodama popraćeno nešto većom količinom efekata, akcije i pucnjave.

Meteori

Kroz cijelu prvu sezonu škrtarilo se na dinosaurima, tek ih ponekad vidimo, čisto da ne zaboravimo kako oni lutaju tamo negdje vani u divljini. S tehničke strane serija izgleda dobro, no CGI dinosauri su trebali izgledati bolje. Vrlo su neuvjerljivi, što posebice dolazi do izražaja u sceni kada su Jim i Taylor na pecanju. Nisam očekivao vrhunske efekete, ali trebalo se još poraditi na dinosaurima, iako treba naglasiti kako ima izuzetaka i pojedinih prikaza gdje izgledaju barem zadovoljavajuće. No, ovo je serija čiji je pilot, navodno, bio jedan od najskupljih televizijskih pilota…

Finale

Očekivano, daleko najviše stvari izdogađalo se u finalu, nego sve skupa u cijelom dosadašnjem tijeku sezone. Kao što sam naveo već prethodno u tekstu, od raznih bezveznih, predvidivih i klišejiziranih stvari do onih srcedr(a)pajućih. Evo jedne: kada se Lucas navodno pokaje i traži oprost od oca zagrljajem pa kifla – nož završio u bubregu. Bilo je jasno kako se Lucas neće obratiti tako lako (izgleda svima, samo ne njegovom ocu) i nevjerojatno je kako lik kao što je Taylor niti malo ne posumnja, već slijepo povjeruje. No kao da to nije dosta, još jedno zaglupljivanje, pa nakon što je pogođen s dva metka, Lucas ustaje iz jarka i uspijeva pobjeći tako da ga njegov otac i Skye ne skuže, a udaljeni su od njega svega nekoliko metara. Izgleda, normalna pojava za scenariste serije.

Situacija kada Jim mora neprimjetno upasti u vozila koja kane napustiti Terra Novu je također za plakanje. Tip (invalid) stane ispred kolone, navodno se ne može pomaknuti, i tako se odvlačenjem pažnje Jim bezbrižno smjesti na poziciju i idemo dalje. Sve su to jeftina rješenja koja vrijeđaju gledateljevu inteligenciju. Ovo su tek primjeri ostali mi u svježem sjećanju, a kada bih sjeo, izdvojio vremena i naveo svaki takav, trebao bi mi još jedan zaseban članak. Serija obiluje takvim situacijama. A upravo su one bitne, jer su ključne za daljnji razvoj radnje, a donose samo ono već viđeno, apsolutno nikakva nova kreativna rješenja.

Završetkom sezone stigla nova pitanja u vidu misterioznog kipa

Scena kada Jim u 2149. godini bježi iz Centra Nade, a on se urušava u eksploziji, instantno me podsjetila na finale FlashForwarda kada je tamošnji glavni lik (kojemu se imena više ne sjećam) također bježao iz zgrade koja se urušava pod eksplozijom. I kažu onda, originalna serija s maštovitim idejama? U pitanje su se dovodili životi glavnih glumaca, što je bio još jedan epic fail. Jasno je svima da ovo nije serija od koje bi očekivali da će ubiti glavnog lika već u prvoj sezoni, stoga su takve scene suvišne i sasvim nepotrebne, pa su sva ona dramatiziranja i napetosti teške budalaštine.

Finale je zaključilo radnju prve sezone i sve čime se ona bavila. Lucas je osmislio način kako bi portal funkcionirao u oba smjera, pa bi onda iz 85 milijuna godina u prošlosti dovlačili rude u 2149. godinu, te gledali samo na svoje dupe i ostvarenje što većeg profita. Sve se završilo onako kako biste i očekivali, a u zadnjim minutama stiže par misterija koji namještaju priču za sljedeću sezonu.

Zaključak

Terra Nova je kilometrima daleko od onoga što sam očekivao, prvi dio sezone da i ne spominjem, a od onog dijela kada radnja prati ono što je trebala od samoga početka, serija pati od sindroma Brannona Brage. Istina, moram priznati, od sedme epizode pa do kraja niti u jednom trenutku serija mi nije bila negledljiva, niti sam razmišljao odustati, unatoč svim tim nedostacima. Čovjek se nada iskorištenju potencijala, pa čak i u ovakvoj situaciji, s promjenama u redovima scenarista druga sezona ima prilike postati bolja i usredotočenija, međutim, šanse za to su gotovo nikakve.

Likovi ostaju zatrpani razvojom radnje i nebitnim stvarima, tako da su vrlo slabo razvijeni. Vrijedi izdvojiti Jima (Jason O’Mara) kao zanimljivoga, pogođene jesu uloge Taylora i Mire, ali potencijal slabo iskorišten. Dobili smo i novog najiritantnijeg lika godine, a to je Jimov sin Josh. Negdje u ranku onog malog iz V-a. Dobra stvar je što se, kako je sezona odmicala, sve manje pojavljivao na ekranu. Skye (Allison Miller) je jedina od ženskog glumačkog dijela koja me je oduševila, doduše, više pojavom i izgledom nego ostalim stvarima, ali eto, barem nešto.

The awkward moment kad izgubite dragu osobu

U suštini, za Terra Novu se može reći – tresla se brda, rodio se miš. Što se tiče ocjene najjednostavnije bi bilo ocijeniti prema skali od 1 do 5 gdje bi serija dobila dvojku od mene. Nije nešto najgore što sam gledao, ali zbog očekivanja i onoga čega je mogla biti definitivno veliko razočarenje i ispodprosječno ostvarenje. Može poslužiti za usputno gledanje, tu i tamo se zadesi koje ugodno iznenađenje poput dinosaura u kontejneru, tu i tamo koji impresivni vizualni efekt, ali ako govorimo o nekoj pravoj kvaliteti, to je ovdje nepostojeće. Šteta, s obzirom kako je pilot nudio pregršt toga i zasada i ostao najbolja epizoda serije.

Uvijek je stvar samo u ljudima iza scene. Ponekad pratimo drage glumce iz serija koje smo gledali, ali uvijek se vraćamo novim serijama showrunnera, scenarista i producenata koje volimo, nevezano o tome tko je ispred kamere. Steven Moffat je jedan od takvih ljudi. Nakon što je čovjek napisao najbolje epizode Doctora Whoa u eri Russella T. Daviesa, BBC mu je prepustio seriju da radi s njom što želi. I napravio je, zasad, dvije najbolje sezone od povratka Doktora na male ekrane.

Dok se u našim i svjetskim kinima prikazuje drugi dio filskog “Sherlocka Holmesa” Guyja Ritchieja, večeras, na Novu godinu, BBC će predstaviti drugu sezonu svoje superiornije modernizacije ovog klasika Arthura Conana Doylea. Tri epizode prve sezone Beebs je prikazao u ljeto 2010. godine, koje sam tada nažalost ignorirao zbog nedostatka vremena. Prije nekoliko tjedana konačno sam se sjeo ispred televizora i gotovo u komadu pogledao sve tri devedeset-minutne epizode. Moffat je uspio modernizirati Sherlocka bez da je ispalo da nas time udara batinom po glavi. Dobro, na samom početku malo su nas lupkali, ali na simpatičan način, sa “Hej, pogledajte ovo, Sherlock šalje SMS poruke, koristi internet, Dr. Watson piše blog!” i sličnim korištenjem modernih pomagala 21. stoljeća.

Sherlock (Benedict Cumberbatch) i Watson (Martin Freeman)

Moffatov Sherlock (čovjek sa najbritanskijim imenom u povijesti britanskih imena, Benedict Cumberbatch) ekscentričan je lik, na granici Aspergerova sindroma; krajnje inteligentan tip s priličnim problemima u socijalnoj interakciji. Cumberbatch se fantastično “izgubio” u ulozi i zadovoljstvo ga je gledati kako se šepuri okolo rješavajući slučajeve postavljene pred njim. Njegov sidekick Dr. Watson (novi Bilbo, Martin Freeman), glas je razuma u ovom čudnom partnerstvu i prijateljstvu, čovjek koji se divi Sherlocku, ali ga i spušta nazad na zemlju kada treba.

BBC-jeva verzija Sherlocka nadasve je zanimljiva i moderna detektivska priča sa starim i poznatim junacima, vođena pod dirigentskom palicom velikog Stevena Moffata. Moffat je svog Sherlocka stavio u sadašnjost, potez koji je odlično prošao, jer uz svu silinu verzija i interpretacija, Moffat je uspio ne pretvoriti svoje likove u karikature, a slučajevi su dovoljno zanimljivi da opravdavaju dugačko vrijeme trajanja za TV epizodu.

Sherlock je zanimljiv, životan, žustar, duhovit i sjajan je uvod u televizijsku 2012. Nećemo vas dalje pilati tekstom jer ste vjerojatno još mamurni, ako ste se uopće i probudili. Želimo vam sve najbolje u ovoj godini, kupite si velike televizore, pogledajte što više serija, a ako imate BBC možete početi već i večeras kada kreće druga sezona Sherlocka.

Informirati, obrazovati, zabaviti. Ovo temeljno načelo BBC-a, ali i medija općenito, danas je nažalost gotovo svedeno na zabaviti, jer infotainment je zavladao svijetom novinarstva. Ozbiljne teme i sadržaji, točnost informacija, stroga pravila ono su što je nekad predstavljalo temelj informativnih emisija. BBC, kao najstarija javna televizijska ustanova na svijetu, i sam se odmaknuo od  svog prvotnog načela, prilagodio se potrebama i željama suvremenog svijeta. Iako svako od razdoblja nosi i određene prednosti u izvještavanju i kreiranju vijesti, ona je nekad imala veći značaj, no što je to danas. Kako je to otprilike izgledalo sredinom prošlog stoljeća upravo nam je BBC nastojao prikazati u jednosatnoj odličnoj seriji The Hour.  Iako maštovito najavljivana kao britanska verzija Mad Mena, ako izuzmemo neke sitnice poput razdoblja u kojem se obje serije odvijaju, druge poveznice uistinu je teško pronaći. Autorica serije Abi Morgan inspiraciju je pronašla u BBC-evim emisijama “Tonight” i “Panorama”, a glavni protagonisti temeljeni su na jednim od najpoznatijih britanskih novinara i producenata 50-ih i 60-ih- Grace Wyndham Goldie, Richardu Dimblebyju te Cliffu Michelmoreu.

U vrijeme kada je Anthony Eden britanski premijer, kada se SAD suočava s promjenama koje snažnije počinju mijenjati lice društva, kada Mađari ustaju protiv sovjetske okupacije, a Sueska kriza drma prije svega britanskom političkom scenom, Bel, Hector i Freddie glavni su trio zadužen za jednosatnu emisiju jednostavnog naziva The Hour. Oni se u tom burnom razdoblju svojim provokativnim pristupom nastoje oduprijeti pritisku vlasti i promicati slobodu govora. Tajni agenti infiltrirali su se u redakciju BBC-a, konzervativci pokušavaju utjecati na medijsku agendu i način informiranja javnosti, a kriza je snažno oslabila moć Britanaca.

Click here to view the embedded video.

Već prvi nastavak daje nam do znanja da je The Hour prije svega drama, ali ispunjena elementima političkog trilera, špijunažom i igrama tajnih službi, ljubavnim aferama, ubojstvima, samoubojstvima, preljubom uz dodatak lekcije iz povijesti toga razdoblja. U šest nastavaka prilično su dobro i intrigantno upakirani svi ovi elementi, iako je pomalo zbunjujuća “potraga za špijunima” , no opet s druge strane, nejasno i špijunaža jednostavno moraju ići zajedno.

Romola Garai, Dominic West i Ben Whishaw odlični su bez gotovo ikakvih zamjerki. Romola Garai očarala me još u Danielu Derondi i vjerujem da je zaslužila titulu jedne od najboljih britanskih glumica današnjice. Bel je producentica emisije koja se odupire konzervativnim stajalištima poput “ženi je mjesto negdje drugdje, a ne u televizijskoj redakciji”; predstavljena kao snažan i emancipiran karakter koji  na neki način puca u trenutku kada se upušta u ljubavnu aferu s Hectorom, riskirajući pritom karijeru i sudbinu čitavog projekta.

Click here to view the embedded video.

Uvjerljiva izvedba i zaslužena pohvala ide i Dominicu Westu koji je kao i Garai zaslužio nominaciju za ovogodišnji Zlatni Globus u kategoriji najboljeg glumca u miniseriji ili tv-filmu. Šarmantan voditelj zanimljivog tijeka uspona u svijetu televizije zbog Bel stavlja i karijeru i bračni život na kocku.

Click here to view the embedded video.

Ben Whishaw u ulozi Freddieja nepodnošljiv je sa svojim sarkazmom, ekscentričnošću i upornošću, no istovremeno predstavlja ono čemu novinarstvo teži i što jest. Svi spomenuti elementi imaju njega za zajedničku poveznicu- bez njega jednostavno nema silnih zapleta. Kao ni bez njegovog dugog jezika. S obzirom na Freddiejevu zaluđenost s Bel zanimljivo će biti kako će se odnos njega i Bel razvijati u sljedećoj sezoni, posebno zbog činjenice da je očito kako kemije među njima jednostavno nema, a samostalnost i ambicioznost Bel zasad ne daje nikakve naznake za to. Ako nešto i postoji u planu, u tom slučaju će više nalikovati na incest.

Click here to view the embedded video.

Glede same ideje o razvoju serije, teško mi je dati neku oštriju kritiku. Kada se svi nastavci povežu u cjelovitu priču, ovo istinski ispada kao must see uradak. Upečatljiv je sukob novinara i političke vlasti čije boje brani Julian Rhind-Tutt u ulozi Angusa Mccaina, kao i Freddiejeva želja i volja da usprkos mogućim posljedicama izvuče istinu na vidjelo. Bez tajanstvenog Thomasa Kisha nemoguće je zamisliti tako brz rasplet špijunske igre i tragičan ishod njegovog natjeravanja s Freddiejem zasigurno je prijelomnica u kojoj se određene stvari polako počinju rasvjetljavati. Vjerojatno je najlošije od svega izveden jedino završetak prve sezone. Iako najnapetiji i uvjerljivo najbolji nastavak u kojem je odupiranje političkoj kontroli doseglo vrhunac te otkrivamo tko je u redakciji traženi sovjetski špijun i pomalo se iznenadimo, ali kad sumiramo shvatimo da je bilo i očekivano, sam završetak više nalikuje na potpun kraj serije, no vidjet ćemo kako će to izgledati u nastavku koji slijedi sredinom sljedeće godine. Priča se nastavlja 1957. godine, a oči su usmjerene u utrku za nuklearnim naoružanjem. ITV pokušava “preoteti” Hectora BBC-u, no dolazi do skandala kojim on ponovo riskira svoj poslovni i privatni život. U međuvremenu Bel se suočava s novim šefom te pokušava dovesti svoj život u red. Novih šest nastavaka upravo se snima, a u ljeto se očekuje premijera.

I da zaključim… The Hour je jednostavno bio užitak gledati, bez ikakve sumnje. Sve u seriji je odlično osmišljeno i prezentirano i uistinu je dobro iskorištenih sat vremena. Pokoji trenutak u seriji izvuče i osmijeh, tako da je uistinu spoj gotovo svega. Već spomenuta uvjerljiva gluma, uspješan vizualni dojam koji nas vraća unatrag u prošlost, Hladni rat kojeg “vidimo”, ne samo kroz događaje, već i boju; te nezaobilazan dim cigareta koji je eto, i to što povezuje The Hour i Mad Men… Jednostavno rečeno – užitak.

Prva sezona emitira se od 7. siječnja na Fox Crimeu.

American Horror Story jedna je od serija o kojoj se najviše pričalo ove godine. Zasluženo ili ne. Članak kolege Marina, naslovljen “Recenzija: American Horror Story – Horor, ali iz svih krivih razloga” jedan je od 10 najčitanijih na Serijali u protekloj godini, ujedno i naš najkomentiraniji članak dosad (iako sam zbog nekih umotvorina u komentarima par puta pomislio da sam na Indexu ili Jutarnjem). Doduše, nije da ovo pišem samo zbog popularnosti serije, već jednostavno moram sam sebi nekako opravdati svrhu gledanja 12 epizoda… Ovog. Plus, nisam baš indiferentan prema seriji, pa nije da mi fali materijala.

Ako sam nešto naučio u dvije i kusur godine rada na Serijali, to su dvije stvari. Prvo, The Vampire Diaries ima stvarno puno gledatelja kod nas, i drugo, ljudi su jako, jako privrženi svojim omiljenim serijama. Reakcije na American Horror Story variraju između dva ekstrema, od ljudi koji je iskreno obožavaju i smatraju fantastičnom serijom, do onih koji su je smatraju jednom od najlošijih serija ove godine. Iako ću je i sada bez razmišljanja svrstati u onu drugu kategoriju, ako ništa drugo, American Horror Story ima tu odliku da je toliko loš da postaje dobar. Ne dobar dobar, nego toliko zabavan u svojoj nekoherentnosti i besmislenoj priči da ne možete odvratiti pogled. Serija je poput nimfomanke na cracku koja pati od poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Pilot je definitivno bio najgora epizoda serije, ali ujedno i najluđa i najzabavnija; da sam odustao tada, seriju bi brzopleto odbacio kao bizaran, napadan i besmislen niz porazbacanih hororskih klišeja i šok-momenata koji u globalu uopće nemaju konkretan smisao – niti su pažljivo uvedeni i pripremljeni da šokiraju gledatelja, niti imaju neku posebnu svrhu u radnji. I dok je to i dalje točno za nastavak serije, iako u nešto (uvjetno rečeno, u usporedbi s pilotom) prizemljenijem, kontroliranom tonu, na to počnete gledati kao čistu zabavu, brainless guilty pleasure o kojem je najbolje ne razmišljati i jednostavno pustiti da vas, u iščekivanju nove bizarnosti, sušti idiotizam serije zabavlja. Glupo ju je ocjenjivati na isti način, ili uspoređivati s nekima od prijašnjih odličnih FX-ovih serija tipa The Shield, Terriers ili Justified. American Horror Story je na toj mreži poput slikovnice zalutale na odjel za odrasle.

Mozak je najbolje ostaviti u zdjelici prije gledanja serije.

Iako to definitivno nije način na koji Ryan Murphy i Brad Falchuk, autori serije, gledaju na svoju kreaciju. Hollywood je prepun autora koji nemaju ni trunke samokritike i samosvjesti; Alan Ball je i dalje uvjeren da je True Blood ozbiljna serija, Veena Sud je The Killing usporedila sa Sopranosima, Scott Buck još uvijek ne razumije zašto ljudi nisu prihvatili (spoiler 6. sezone Dextera) (polu)incestualnu vezu Deb i Dextera itd. S te strane je American Horror Story beskrajno pretenciozan, Murphy će tako tvrditi da je to posveta klasičnim hororcima kao što su The Shining ili Rosemary’s Baby, kompliment kultnim autorima poput Stephena Kinga, Alfreda Hitchcocka ili Davida Lyncha, ali zapravo je hommage u jednakoj mjeri kao što su američki remakeovi hommage britanskim originalima, a dovoditi ga u kontekst bilo kojeg od ovih autora je besmisleno. Murphy i Falchuck samo su uzeli hrpu elemenata i vizualnih stilova iz svakog hororca koji im se svidio i nabacali ih bez nekog posebnog smisla.

Nema istinski zastrašujućih ili šokantnih scena, pa je serija kao horor prilično neučinkovita, prvenstveno zato što Murphy i Falchuck nemaju strpljenja ili ideje pametno pripremiti onu psihološku komponentu istinskog hororca. Umjesto toga, serija je konstantni napad na osjetila, gdje više ništa nije iznenađujuće ni neočekivano, samim time ni šokantno. To je horor za internetsku generaciju, nestrpljivu publiku kratkog raspona pažnje.

Ne znam tko je od američkih kritičara prvi povukao paralelu, ali nije ni bitno jer je vrlo očita; seriju je najlakše usporediti s bilo kojim drugim uratkom Ryana Murphyja i Brada Falchuka nakon prve sezone. Glee i Nip/Tuck krenuli su vrlo dobro i pokazivali znakove kvalitete, da bi obje postale totalni neprepoznatljivi nered u narednim sezonama. American Horror Story samo ubrzava kreativni proces i preskače one početne tragove originalnosti i smislenosti.

Serija najbolje funkcionira kad ne preispitujete postupke likova, kad ne preispitujete logiku radnje, kad jednostavno iskjučite mozak i na American Horror Story gledate kao 45 minuta apsurda, perverzija i zabave na onom najnižem nivou. Nemojte se zamarati Benom Harmonom kojem treba 12 epizoda da zbroji dva i dva te nakon svega viđenog konačno skuži da neki kurac nije u redu s kućom; kako Violet mjesec dana nije skužila da je mrtva; zašto Vivian jede sirovi mozak; Papom koji u tamnom sobičku dobiva poruku o rođenju Antikrista i ZAŠTO SU KVRAGU NAKON TRI EPIZODE JOŠ U TOJ KUĆI. Mislim, pokušate li seriju analizirati prema normalnim standardima kvalitete televizijske drame, nema sumnje da je American Horror Story abominacija u rangu eksperimanata Charlesa Montgomeryja. Ali kao komedija, serija zapravo funkcionira jako dobro. Mislim da su rijetke “prave” komedije na koje sam se nasmijao toliko često, toliko naglas kao American Horror Story. Nisam siguran da je to kompliment seriji, ali barem je razlog za gledanje, ne? Zbilja rijetko gledam guilty pleasure stvari, valjda je Stockholmski sindrom jedan od razloga zašto sam izgurao sezonu do kraja, kao što je to Alita, koja se ovdje po komentarima skriva pod drugim pseudonimom/ima, na Twitteru najbolje opisala.

Connie Britton, ovdje viđena kako pokušava shvatiti logiku serije.

Serija ima određenu mitologiju koja se uglavnom svodi na “umreš li u kući, ostaješ u kući.” Nije naročito bitno zašto neki likovi izgledaju isto kao kad su umrli, a neki su u perfektnom stanju; zašto su neki odmah svjesni svog besmrtnog stanja, a nekima treba mjesec dana da shvate; zašto Violet jednom može izaći iz same kuće, a drugi put ne… Rijetko se pridržava vlastitih “pravila igre” i bilo kakvo pokušavanje shvaćanja misterija i mitologije je Sizifov posao, a čisto sumnjam da su Murphy i Falchuck potrošili previše vremena zamarajući se blesavim konceptima poput “konzistentnosti” ili “smislenosti.”

Likovi su totalni kreteni, na čelu s Benom Harmonom, najgorim psihijatrom ikad. I kao što rekoh, najbolje je ne preispitivati njihove postupke. Uvjerljivo najgori — u biti najdosadniji — trenuci serije su kad pokušava biti neka obiteljska drama, iako, u iščekivanju novog plačljivog mastrubiranja, odgriženog penisa ili sodomiziranja metalnom šipkom, nikog nije ni malo briga za likove. Connie Britton se trudi biti lik s kojim bi se trebali suosjećati, ali jadna je zalutala u potpuno krivu seriju. McDermott ima samo dva stupnja glume, zbunjenost i deranje, a vlasnik je nekih od najglupljih, urnebesno smiješnih citata (“You’re lying, you’re on drugs, I can tell. Tell me what kind right now!”). Dok s druge strane, Jessica Lange fantastično pogađa taj campy, over the top nastup i zapravo zaslužuje tu jebenu nominaciju za Zlatni globus, koliko god to smiješno bilo.

Kako god, prva sezona svoju priču završava gotovo u potpunosti, ostavljajući tek pokoju otvorenu nit radnje. Ryan Murphy, Brad Falchuck i FX odlučili su krenuti iznova u drugoj sezoni, s potpuno novom misterijom, likovima i glumcima. Komentirao sam to u zasebnoj vijesti, prilično hrabar i hvale vrijedan potez, koji teoretski sprečava beskrajno recikliranje priče, koja je ionako zaključena u finalnoj epizodi. Planirao sam odustati od serije nakon kraja sezone, ali sad me definitivno zanima koje će nove pizdarije Murpy i Falchuck smisliti. Vjerojatno je kriv taj Stockholmski sindrom…

I ovog puta, kao i nakon komentara na šestu sezonu Dextera, ostavljam recenziju bez ocjene. Mogu je ocjeniti na dva načina, prema kriterijima normalne televizijske serije ili kao zabavni nered. Da krenem prvom metodom, opet bi bilo komentara tipa “nisam čitao recenziju, ali prema ocjeni…”

Dexter je 2006. godine u prvoj sezoni bio svježa nova stvar, a iz današnje perspektive to je jedna od najboljih sezona neke serije u proteklom desetljeću. Sljedeće dvije sezone i dalje su bile dobre, a serija je uspješno prikrivala svoje nedostatke u vidu bojazni od prihvaćanja ikakvih promjena ili konkretnog napredovanja radnje. Četvrta sezona pokazala je da, usprkos inherentnoj neoriginalnosti i straha od rušenja statusa quo, serija može biti itekako zanimljiva i napeta, čak i kada podsvjesno vrlo dobro znate da neposredne opasnosti za Dextera nema. John Lithgow bio je fantastičan kao glavni negativac, a sezona je završila šokantnim ubojstvom Rite, Dexterove supruge. Iako ubojstvo nije bilo naročito bitno za cjelokupnu priču, uspješno je zamaskiralo kroničnu bojazan autora da se odmaknu od formule i zatvorenih sezona koje počinju i završavaju na istom mjestu. Na kraju desetljeća, Dexter se zasluženo našao na širim listama najboljih serija 2000-ih godina.

Peta sezona u potpunosti je ogolila seriju i na vidjelo izbacila sve kreativne probleme te nedostatak originalnosti i smjelosti. Dexter je u svojoj suštini formulaična i predvidljiva serija, zamotana u celofan surovosti i smjelosti kabelske televizije. To je serija velikih uloga, ali malih posljedica. A bez posljedica, bez osjećaja prave opasnosti za likove, drama ne postoji. Koji je točno bitan, opipljiv napredak likova i radnje ostvaren nakon šest sezona? Jesmo li nakon 72 epizode radnjom išta dalje od početka serije? Dexter je do neke mjere humaniziran i kroz beskonačne unutarnje monologe otkrili smo da ipak ima određenu sposobnost suosjećanja i brige za uži krug najmilijih. Osim toga? Bez problema možete preskočiti bilo koju sezonu od kraja prve do posljednjih 10 sekundi šeste sezone i nećete propustiti ništa bitno, osim što će vam Dexter djelovati malo pripitomljenije. Napredak je mizeran, a sezone se odvijaju po spirali – dugačkim obilaznim putevima za, u globalu, mizerne pomake u radnji, gdje svaka sezona završava resetiranjem. Sjećate se kako je Quinn čitavu prošlu sezonu gledao Dextera ispod oka, kad su svi pomislili da će završiti poput Doakesa u drugoj sezoni? Da bi u finalnoj epizodi to bilo zgodno pometeno pod tepih, a ove sezone potpuno zaboravljeno.

Opa, vidi koliko je sati. Vrijeme za gablec.

Formula prema kojoj se odvijala dosad svaka sezona je sljedeća:

1. Uvod u sezonu. Dexter “za zagrijavanje” ubija par negativaca, dok nam serija predstavlja novog pomahnitalog ubojicu.
2. Dexter počinje pomnije pratiti glavnog sezonskog negativca i steže obruč oko njega.
3. Beskrajnim ekspozicijama i unutarnjim monolozima Dexter se poistovjećuje s glavnim negativcem ili nekim trećim likom. Preispituje svoju sudbinu, svoj “dark passanger” i kako se to odražava na njegovog sina. U dosadašnjim sezonama redom su to bili Lyla, Miguel Prado, Trinity, Lumen i otac Sam.
4. Dodatna prijetnja otkrivanju njegovog identiteta: Doakes (mrtav), Stan Liddy (aka Robocop, mrtav), Quinn (pijan) te stari tragovi na koje nailazi Miami Metro (suviše nesposobni za išta).
5. Igra mačke i miša prema kraju sezone, Dexter dolazi na rub otkrivanja ili smrti, ali u zadnjoj epizodi sve sjeda na svoje mjesto, a priča je vraćena na početak.
6. Bonus: Dexter nam iznova i iznova unutarnjim monolozima bojicama crta što se događa u epizodi, Harry Morgan dodatno ističe očito, Masuka je simpatični pervertit, “fuck” čini 25% Debrinog vokabulara, Batista je naivni dobričina, LaGuerta je naporna ljigava karikatura, Quinn je pijan, a čitav Miami Metro je nesposoban riješiti križaljku u Modroj Lasti, kamoli slučaj ubojstva. Sporedni likovi, osim Deb, su nepostojeći.

* * *

U nastavku recenzije slijede spoileri šeste sezone serije.

* * *

Iako je ova sezona u posljednjih deset sekundi dala naznake da autori žele prodrmati status quo (o tome nešto kasnije), bila je to uvjerljivo najgora godina za Dextera. Teško mi je uopće započeti analizu ovosezonskih promašaja. Je li najveća glupost sezone devet epizoda lova za duhom radi spektakularno promašenog twista kojeg je većina gledatelja prokužila još u trećoj epizodi? Apsolutno nezanimljivi centralni negativac Travis Marshall? (Polu)incestualna ljubav Debre prema Dexteru? Poglupljivanje Dextera koji je radio više glupih pogrešaka no ikad? Ili generalno tragikomično osmišljena priča i scenarij?

Travis (Colin Hanks) i Gellar (Edward J. Olmos)

Jedan od glavnih razloga zašto su posljednje dvije sezone bile loše – naravno, osim predvidljivosti i formulaičnosti – je nedostatak ikakve opasnosti za Dextera. Iako je svatko, makar podsvjesno, znao da je Dexter nedodirljiv, Trinity (Lithgow) je barem djelovao kao dostojan protivnik. Jordan Chase (peta sezona) i Travis Marshall (šesta sezona) to nisu bili. Prvih devet epizoda trebali smo misliti da je profesor Gellar “Doomsday Killer”, plahi i bezazleni Travis bio je prikazan kao njegov bojažljivi učenik, da bi na kraju devete epizode “šokantnim” otkrićem saznali da je Gellar već godinama mrtav. Odmah potom, trebali smo povjerovati da je Travis zli mastermind, odlučan i sposoban dokrajčiti Dextera, dok usput propovijeda kraj svijeta. No, je li itko povjerovao u tu naprasno zaokrenutu karakterizaciju Travisovog lika, te Colina Hanksa kao negativca? Hanks nam je, doduše, podario jednu od najsmiješnijih linija dijaloga ove godine, makar to bilo nenamjerno – “Hello, whore.” Ulazeći u sezonu, nadao sam se da bi Edward James Olmos (kao prof. Gellar) mogao biti ovogodišnji John Lithgow, no bio je u potpunosti neiskorišten.

Dobar dio sezone slušali smo beskrajne i nepotrebne ekspozicije u obliku Dexterovih unutarnjih monologa i Harryjevih savjeta, njegovo upoznavanje s konceptom religije, daljnjim promišljanjem dobru i zlu, odgoju njegova sina… Dok je ta narativna tehnika bila zgodna u prvim sezonama, do šeste sezone postala je dozlaboga dosadna i apsolutno suvišna, jer nam deset puta na nos nabija ono što već znamo te bojicama crta događanja oko Dextera, za svaki slučaj da je netko prespavao pola epizode. Religija je bila glavna tema sezone, no zaključak koji na kraju izvčaimo jest… da religiozna osoba može biti dobra ili loša?

"Tableau, tableau, tableau, tableau."

Osim stvari koje su se protezale kroz čitavu sezonu, epizode su prepune sitnih i manje sitnih nelogičnosti, gluposti te prikladno posloženih događaja i postupaka likova. Uključujući Dextera, koji je bio posebno nepažljiv i jednostavno glup ove sezone. Tako su usputni negativci morali ostavljati video komentare na blogu pod punim imenom i prezimenom da bi ih se ulovilo; Dexteru je “Gellar” par puta pobjegao pred nosom jer je bio nepažljiv, naivno vjerujući Travisu (ostavio ga dok on ide liftom?); zamjenik načelnika Matthews nikad nije posumnjao na karijerističku kurvu LaGuertu zbog izdaje, već se izderao na Deborah; Batista ne zove pojačanje kada ugleda Gellarove knjige u domu Travisovih psihopata-prijatelja; Travis otima Dexterovog sina, a ovaj u sceni kasnije nimalo uznemiren šeta s novim tatekom pod rukom; nitko u Miami Metru ne zna osnove mreža i koncept IP adresa, ali novi stažist bez sudskih naloga pronalazi točnu kućnu adresu od kuda je objavljen članak na blogu… Upravo je ova zadnja spomenuta scena, iako relativno nebitna za sezonu u cjelini, jedan od boljih primjera totalne nebrige scenarista za detalje u radnji, bilo kakvu logiku i kontinuitet, a podsjetila je na neke od najsmiješnijih tehno-rješenja iz blesavih procedurala poput Numb3rsa, CSI-a i NCIS-a. Ne bi li Dexter trebao biti iznad toga?

Treba li uopće komentirati potpuno promašenu ideju velikog twista s kraja devete epizode, kad Dexter otkriva smrznutog mrtvog Gellara? Dvije trećine sezone potrošene ne jadan veliki red herring, čije otkrivanje nije bilo ni mrvu šokantno i grandiozno kao što su se autori nadali. To je problem s kabelskim serijama koje čitavu sezonu rade unaprijed, u vakuumu, bez povratke informacije gledatelja. Nakon što su gledatelji prokužili ovaj totalno proziran twist, već tamo u prvim epizodama sezone, autori su mogli samo gledati kako čitava sezona odlazi kvragu. Pod uvjetom da su imalo samokritični i samosvjesni. Na potpuno idiotsku ideju polu-incestuozne veze Deborah i Dextera nemam volje ni trošiti riječi (iako je razvoj Deborah kao lika bila jedna od rijetkih svijetlih točaka ove sezone). Osim što sama pomisao na romantičnu vezu Deb i Dextera u startu djeluje odbojno, je li itko ovo doživio kao smislen, uvjerljiv i svrhovit razvoj likova?

Serija je ove sezone uvela dva nova sporedna lika – Mike Anderson doveden je kao novi, ozbiljan i sposoban detektiv, toliko potreban cirkusantima u Miami Metru, a Louis Greene bio je Masukin misteriozni, ljigavi tehnološki potkovan stažist. Čim je Anderson bio predstavljen, onako upečatljivo odlučan, pretpostavio sam da će on početi sumnjati u Dexterov “noćni posao.” Nije. Bio je običan fikus, bez ikakve specifične svrhe tokom sezone. Louis je bio bolesno opčinjen Dexterom, a poantu čitave priče oko krađe prostetske ruke i njeno slanje Dexteru (što ovaj još nije otkrio) nismo doznali. Obojica će ostati visjeti s nama i u drugoj sezoni…

Louis Greene (Josh Cooke) i Mike Anderson (Billy Brown)

Poražavajuća je činjenica da možete bez problema preskočiti čitavu sezonu i pogledati finale da dobijete sve potrebne informacije za nastavak gledanja serije u sedmoj sezoni. Što nas vodi do finalnog otkrića u zadnjim sekundama sezone. Nešto što se trebalo dogoditi na kraju četvrte sezone, što bi nas možda spasilo dosadnih i nepotrebnih dviju prethodnih sezona. Nakon što je Deb u prošloj sezoni od otkrivanja Dexterove tajne dijelio tek frustrirajući, tanki komad prljavog najlona, konačno ga uhvaća na djelu kako ubija Travisa – na što šokirani Dexter uspijeva izustiti tek “Oh, shit God“, a sezona završava.

To je bio neizbježan potez i zapravo jedini logičan način da se okonča sezona. Koliko god ova sezona bila loša i promašena u globalu, njeni finalni trenuci osiguravaju da će se velik broj gledatelja barem vratiti u premijernoj epizodi sedme sezone. Makar samo da vide što će scenaristi učiniti s ovim twistom koji otvara brojne mogućnosti za mini-preporod serije. Vjerojatno ću i ja biti među njima. Iz čiste znatiželje, a ne zbog novostečene vjere u seriju i njene scenariste.

No, razmislimo malo o mogućim logičnim posljedicama tog otkrića. S najmanje dvije ugovorene sezone pred nama, bez definiranog datuma završetka, postoji li netko da vjeruje kako bi ovaj potez mogao obziljnije prodrmati koncept serije? Na neki bitniji način promijeniti dinamiku likova? Jesam li previše ciničan kad pretpostavljam da je završetak finala samo jeftini šok osmišljen da gledatelja zadrži uz seriju, a Debrina nimalo platonska ljubav prema Dexteru zgodan način da se u nastavku iduće sezone izbjegnu bitnije posljedice po Dextera, poput policijske potjere za njime, njegovog odlaska iz Miami Metra i/ili postupnog povezivanja preostalih masovnih ubojstava s njime? Hoće li Deb povući pištolj ili će joj um biti zamagljen emocijama? Preostalim fanovima serije ovo će možda zvučati previše cinično, no iz moje perspektive, serija je izgubila prethodne kredite i povjerenje. No, kažem, unatoč skeptičnosti, navratit ću početkom sezone i Dexteru dati posljednju šansu da ponudi nešto novo, zanimljivo i drugačije nego dosad. U suprotnom, dižem ruke. Ionako sam ostao dvije sezone predugo.

Serije stare i gube svježinu kako sezone odmiču. Neke brže, neke sporije gube priču i svrhu za postojanjem. Čak i u 11. sezoni Housea, The Big Bang Theoryja ili Supernaturala te serije imat će jezgru obožavatelja koji će tvrditi da ih se i dalje isplati gledati zbog Hugha Lauriea, Jima Parsonsa ili Jareda Padaleckog i Jensena Acklesa. Meni se Dexter više ne gleda samo zbog Michaela C. Halla, kojem treba priznati da je konstantno bio najsvijetlija točka serije, iako je u ovoj sezoni djelovao nekako dosadno i nemotivirano. Ili je razlog tomu što nije dobio materijal koji bi ga imalo izazvao kao glumca? Dexteru je rok trajanja istekao na kraju četvrte sezone, ali nastavlja se samo zato što je to Showtimeova najpopularnija serija ikad, a uspješne formule teško se mijenjaju. I to je ono što velike serije poput The Wirea, Sopranosa, Breaking Bada i Mad Mena razlikuje od ostalih.

Finalna napomena: ocjenu ne želim dati jer bi nepotrebno skrenula raspravu na sitničarenje je li previsoka ili preniska. Slobodno je ocjenite sami, infobox je tu, ali mislim da je samo kontraproduktivno sažimati preko 10,000 znakova recenzije u dvije znamenke.

Prije otprilike godinu dana, u našem širem izboru za najbolje serije 2010. godine, uz The Walking Dead stajalo je sljedećih nekoliko rečenica:

The Walking Dead je imao odličan pilot. To mu nitko ne bi smio osporiti. Nakon njega je počeo nepotrebno izmišljati storylineove i likove kojih nema u stripu, pa nas je i malo razočarao u svojoj kratkoj prvoj sezoni. No bez obzira na to, jako se veselimo drugoj i nadamo se da će Walking Dead biti u deset najboljih sljedeće godine.

Sa velikom sigurnošću (dobro, vidio sam glasove, s potpunom sigurnošću) mogu vam reći da The Walking Dead neće biti u naših najboljih deset serija ni ove godine. Jedan od kolega napisao je ovaj kratki osvrt na tih šest epizoda prve sezone, koje ja do tada još nisam bio pogledao. Nakon fantastičnog pilota, kvaliteta serije naglo je opadala da bih do četvrte epizode uopće i zaboravio na seriju. Nije to čak ni bilo usko vezano za silne promjene u odnosu na strip, koliko iz nemaštovite televizijske adaptacije. Strip, koji je još uvijek bolji od serije, reciklira priče svakih dvadesetak brojeva, ali dosadu koju serija trenutno pruža ipak ne dostiže. Nekoliko tjedana prije početka druge sezone uspio sam dostići i pogledati te dvije-tri epizode što sam bio u zaostatku. Na moje iskreno čuđenje ostao sam prilično iznenađen koliko mi zapravo nije išlo na živce. Što je točan razlog tome još uvijek nisam dokučio, ali u ovom trenutku nije ni bitno jer druga sezona opet ponavlja neke greške zbog kojih sam i odustao nakon četvrte epizode. Znakovi pobošljanja su vidljivi, ali duboko zakopani ispod nekoliko tona dosade i glupih dijaloga. Ovisno o kutu gledanja serija će vam i dalje ići na živce ili ćete je i dalje voljeti. Ili ćete voljeti koliko vam ide na živce, nešto kao ja.

The Walking Dead se u svojoj dugoj pauzi između sezona našao u nekoliko kontroverznih situacija, između ostalog, kada je Frank Darabont otpustio svoj scenaristički tim do onda kada je i sam dobio pedalu s AMC-ja. Glen Mazzara je preuzeo kormilo, ne znam točno nakon koje epizode, i pokušao izvući najbolje iz cijele te zavrzlame. Nevjerojatno je jedino koliko se AMC trudio osakatiti svoju najgledaniju seriju iz razloga poznatih samo njima. Sedam jesenskih epizoda prošlo je prilično brzo, a da li sam zadovoljan viđenim objasnit ću ispod.

Nisam.

Norman Reedus, dežurni seljak sa samostrelom.

Nakon, sada već trinaest epizoda, The Walking Dead i dalje frustrira. Djelomično izvrsna, djelomično užasna, serija većinu vremena ubija u pojam šokantnom količinom bespotrebnih dijaloga, predugačkih scena i dosadnjikavih likova. S druge strane, ti izvrsni dijelovi, kao što je sam kraj posljednje epizode i dalje me vraćaju nazad iz tjedna u tjedan u nadi da će se situacija poboljšati. Mora se odati počast Mazzari da od većinom dosadne serije, uspijeva zadržati svoje gledatelje tim malim trenucima dramaturške savršenosti. Zato ću se i ja, spuštene glave i ramena, vratiti u veljači kada nam slijedi nastavak druge sezone.

Od likova i dalje nitko ne impresionira previše. Rick je i dalje junak, Shane je dobio dimenziju-dvije više da bi na kraju opet sve bacio u blato i pretvorio se u loše napisan komad kartona. S novom frizurom. Postupci likova krajnje su upitni i gotovo uvijek u svrsi daljnjeg tijeka već predodređene radnje, što nije uvijek loše, međutim ovdje ne funkcionira. Kada scenarist nije siguran kako će određenog lika dovesti u situaciju koju želi, on ga karakterno potpuno osakati, ne mareći za skup osobina koje je taj lik prethodno posjedovao. Pored masakriranja likova, neki sporedni se potpuno zaboravljaju pa se iznenadite kada se odjednom pojave na ekranu. Karakterni arcovi većinu vremena su dosadni i želite da što prije završe jer ne možete više gledati i slušati o njima. Primjera radi, posebno mi je teško bilo gledati šerifovu ženu te njeno cmizdrenje i trudnoću. Nepotrebno odugovlačenje i predugački razgovori počeli su me brzo umarati kao i potraga za malenom Sofijom. No, taj drugi arc je barem na kraju ove mini-sezone opravdan, koliko god sumnjiv bio put do te zadnje scene. Sve to dovodi do frustracija koje ovakva jedna serija ne bi trebala pružati.

S pozitivne strane, glavna seljačina iz prve sezone, Daryl, pretvoren je u meni trenutno najzanimljivijeg lika, što je uspjeh nevjerojatnih proporcija. Od klasičnog rednecka, Darylova (Norman Reedus, čovjek čak i ima seljačko ime) metmorfoza u lika za koji sam počeo glasno navijati ostavila me najugodnije iznenađenim. Pored njega, zanimljivo mi je gledati mladog Glena i njegove napore unutar cijele te skupine dosadnjakovića.

The Walking Dead se trudi biti pop-kulturno relevantna serija, ne na razini svojih sestrinskih serija s mreže (Mad Men, Breaking Bad), već barem kao HBO-ov True Blood. Iako je moja mržnja prema True Bloodu golema, The Walking Dead ponekad zabljesne pa mi je i stoga nemjerljivo draži od vampirske prometne nesreće s najdraže televizijske mreže. Gledajte ili nemojte, ja ću se vratiti u veljači, s nadom da će Mazzara pronaći pravi balans u ovoj zombi drametini.

Tako nekako pjeva Zoe Hart, odnosno Rachel Bilson, u svom novom domu na jugu Amerike. Četiri godine prošle su od njenog ozbiljnijeg televizijskog angažmana u uspješnoj tinejdžerskoj sapunici The O.C. Ove godine mlada televizijska mreža CW nadala se velikom uspjehu s njenim povratkom na male ekrane u ulozi liječnice Zoe Hart koja ulice New Yorka zamijenjuje gradićem na jugu SAD-a. Mreža, koja se s glavnim zvijezdama poput Gossip Girl, The Secret Circle ili The Vampire Diaries prvenstveno fokusira na mlađu i žensku populaciju između 18 i 34 godine starosti, opredijelila se za jedan noviji pothvat te u veljači ove godine naručila pilot. Dakako s nadom da će ovo postati njihova najveća zvijezda.

Usuđujem se reći da ako volite Zooey u New Girl, voljet ćete Rachel u Hart of Dixie. Bar je tako u mom slučaju. Unatoč ne baš naročitim glumačkim sposobnostima nije iznenadila niti šokirala, ako se prisjetimo njene karijere, uloga Zoe uistinu je bila stvorena za Rachel Bilson i teško mi je zamisliti tko bi drugi mogao zamijeniti njeno mjesto.

Nakon toliko željenih, ali i propalih snova o ostvarenju karijere kardiotorakalnog kirurga, te na poticaj tajanstvenog dr. Harryja Wilkesa, Zoe Hart odlučuje ostaviti svoj život u New Yorku te se preseliti u Alabamu, točnije gradić Bluebell te tamo nastaviti karijeru, ovoga puta lokalne liječnice. I tako je jedna djevojka s Manhattana koja voli Jimmyja Chooa i Valentina započela “borbu” za poziciju u Bluebellu, svakodnevno se suočavajući s predrasudama sa svih strana. Postupno će se početi gomilati poslovni, ljubavni i ostali društveni problemi koji će se naći u samom središtu nastavaka ove serije. Iako je činjenica da je ovdje riječ o liječnici dala naslutiti da se na popisu serija našla još jedna s “bolničkim temama”, u Hart of Dixie liječenje pacijenata izgurano je u drugi plan, a ono što gradi većinu zapleta odnosi se na međusobne odnose stanovnika Bluebella i Zoe koja se svim snagama želi uklopiti, iako to na prvi pogled i ne izgleda tako.

Click here to view the embedded video.

Bluebell je mali gradić u Alabami koji na stvarnoj geografskoj karti ne možemo pronaći. Čitava povijest i smiješna, ali i zabavna tradicija koju njegovi stanovnici održavaju, zapravo je plod mašte tvoraca serije. Tako umjesto Thanksgiving imamo Planksgiving i cijeli grad nalikuje na gusarske brodove, na Božić možemo vidjeti naoružanog Djeda Božićnjaka u saonicama koji uz podjelu darova vjerojatno ide i – loviti jelene, a i neizostavne godišnje utrke kornjača u kojima je svake godine pobjednik – isti. Stanovnici imaju svoj način života koji nastoje zadržati netaknutim, što posebno ostavlja utjecaj na shvaćanje da žele držati svojevrsnu distancu od ostatka svijeta. Tko zna što je sve moguće kad im je već jedna Zoe Hart uspjela unijeti pomutnju.

Ipak, predrasude koje su očite već u pilotu kojima se Jug, kako to obično i jest, prikazuje primitivnim, zadrtim i presmiješnim, u konačnosti stvaraju sliku da je Bluebell jedno idilično mjesto – bar što se tiče međuljudskih odnosa i pristupa životu. Pomalo je i još uvijek neuobičajeno da je Afroamerikanac gradonačelnik jednog malog mjestašca u srcu Alabame, uz činjenicu da je i bivši igrač američkog nogometa. Uz to, vjerojatno jedini i najveći problem stanovnika jest kako svima osigurati električnu energiju. Predrasude i podsmjehivanje Bluebellu koji je ionako sav u paradama, natjecanjima ljepote, praznicima i sl. ostaju i više nego vidljivi.

No, vratimo se Zoe i ostatku društva. Dr. Hart je svojim dolaskom automatski etiketirana neželjenom osobom, a činjenica da je liječnica, samo je pridonijelo sukobu s Brickom, nekadašnjim Wilkesovim partnerom koji ne prihvaća da je naslijedila njegov posao. Pojavljuje se i ljubavni trokut bez kojeg je više nemoguće zamisliti radnju neke serije. Ovaj je poseban po jednoj činjenici, odnosno osobi- Lemon.  Pretjerano isforsiran južnjački naglasak, razmaženost, sebičnost, te gotovo utjelovljenje jedinog polunegativca ostavljaju dojam da ovo pomalo nalikuje na sapunicu. Pridodamo li tome i vizualnu stranu, zaključak je potpuniji. Ostaje jedino nejasno kakvu istinsku sliku da stvorimo jer se Leila Gerstein kroz nastavke poigrava s njenim likom u toj mjeri da se na kraju sve svede na to da je i ona samo čovjek. A George, posljednja osoba u trokutu… George je veliki zaljubljenik u New York i život izvan Bluebella te predvidljivo i očito pretpostavljamo kako će se taj trokut raspasti i u konačnosti svesti na njega i Zoe. Niti lik Wadea neće vjerojatno utjecati na to.

Pilot serije nije bio veoma primamljiv, no kroz nastavke Hart of Dixie razvio se u ugodnu zabavu. Naglasak je na zabavu jer to je ono što u principu ona nudi. Nema akcije, kompliciranih zapleta i sukoba, već jednostavno zabava. I nekako je cjelokupan dojam da je ovo, kao i Gossip Girl, uistinu serija namijenjena pretežito mlađoj ženskoj populaciji. Jedini problem koji se može pojaviti jest monotonost same radnje.

Od onoga što je CW ove godine ponudio, ovo je vjerojatno najbolji uradak jer me se, primjerice, The Secret Circle nije uopće dojmio. Od ove serije su i mreža i cjelokupan tim predviđali uspjeh, no unatoč odluci da će biti prikazana puna sezona od 22 nastavka, brojke i gledanost joj ne idu u prilog. Nastavak sezone očekuje se sljedeće godine, a što će biti nakon toga, ostaje na gledateljima da pripomognu u toj odluci.

Dan je parlamentarnih izbora i trebamo obaviti svoju građansku dužnost u punom sjaju demokracije. I dok mi biramo predsjednika Vlade i ministre te sedmi saziv Sabora, prigodno se osvrnimo na jednu od najpoznatijih britanskih političkih satira koju su voljeli svi: i publika i političari.

Click here to view the embedded video.

Yes, Minister je BBC-jeva humoristična serija koju su kreirali Antony Jay i Jonathan Lynn, a prikazivala se u tri sezone od 1980. do 1984. godine. Serija prati novoizabranog ministra uprave Jima Hackera (Paul Eddington) koji useljava u svoj kabinet u Whitehallu. Tamo ga dočekuje tajnik ministarstva sir Humphrey Appleby (Nigel Hawthorne), a pratimo još i ministrovog osobnog tajnika Bernarda Woolleya (Derek Fowlds). Serija se temelji upravo na njihovim odnosima i situacijama koje iz toga proizlaze. Ministar Hacker je u vladi zapravo oporbeni ministar (ušao je u vladu jer je jako dobro prošao u svom okrugu na izborima) i dodijeljeno mu je naočigled manje važno ministarstvo. Pun je novih ideja (pomoću kojih je i dobio mnogo glasova) i želi ih sprovesti jer to od njega očekuju njegovi glasači, ali i njegova stranka. Stalni tajnik sir Humphrey tu je kako bi provodio svoj program i program svih stalnih tajnika u vladi: ne dopustiti ministru da išta napravi na svoju ruku, jer mišljenje stalnih tajnika je da su ministri nesposobni i promjenljivi, a oni su ti koji su stalno u ministarstvu i zapravo vode to ministarstvo. Ministrov osobni tajnik Bernard se tako uvijek nalazi između njih dvojice.

Ministar je neiskusan i često ispada naivan kada su poslovi vlade u pitanju, a sir Humphrey je majstor dvostrukih značenja i nerazumljivog govora, a po potrebi stvara verbalni labirint iz kojeg nitko ne može pronaći izlaz.

Humphrey: It is characteristic of all committee discussions and decisions that every member has a vivid recollection of them, and that every member’s recollection of them differs violently from every other member’s recollection; consequently we accept the convention that the official decisions are those and only those which have been officially recorded in the minutes by the officials; from which it emerges with elegant inevitability, that any decision which has been officially reached would have been officially recorded in the minutes by the officials, and any decisions which is not recorded in the minutes by the officials has not been officially reached, even if one or more members believe they can recollect it; so in this particular case, if the decision would have been officially reached, it would have been recorded in the minutes by the officials and it isn’t so it wasn’t.

Bernard, uhvaćen između njih dvojice, ima dar za sarkastične osvrte na britansku birokraciju, ali i na nastale situacije te ga karakterizira lingvistička pedantnost. Odan ministru, ipak je oprezan pred sir Humphreyjem kako si ne bi ugrozio karijeru i njezin napredak. I tako nastaju komične situacije: ministar izloži prijedlog, sir Humphrey, odlučan održati status quo, “obrazlaže” zašto prijedlog ne može proći ili, ako je ministar jako uporan, obeća da će se pozabaviti njime unatoč birokratskim preprekama ili hrabrosti prijedloga (a hrabrost je sinonim za političko samoubojstvo) – što znači nikad. Ponekad ih vidimo kako i zajedno surađuju, najčešće u situacijama koje se tiču položaja obojice. Sir Humphrey često uspije uvjeriti ministra zašto njegov prijedlog nije prihvatljiv kreirajući situaciju koja bi samom ministru mogla naštetiti kod glasača ili u stranci. Nakon što to ministru postane jasno, traže kompromisno rješenje ili biraju manje zlo. Ipak, ministar ponekad uspijeva i nadmudriti svog tajnika.

Click here to view the embedded video.

Zanimljivo je da je većina scena snimljena u samom ministarstvu (treba napomenuti da Ministarstvo uprave ne postoji, već je izmišljeno za potrebe serije), posebice ministrovom uredu. Jedan od autora serije, Jonathan Lynn, obrazložio je to sljedećim riječima:

“Niti jedna scena nije smještena u Donji dom skupštine (House of Commons) jer se vlada ne nalazi u Donjem domu. Tamo svoje mjesto pronalazi nešto politike i mnogo teatra. Vlada se odvija privatno. Kao u svim javnim izvedbama, pravi posao je obavljen u probama, iza zatvorenih vrata. A zatim javnost i Dom vide ono što vlada želi da vide.”

I dok ministar, da bi zadržao posao, mora misliti na svoje birače, stranku i premijera, sir Humphrey mora održavati svoj položaj u javnoj upravi – ogromnom birokratskom tijelu koje se rijetko mijenja i koje je puno njemu sličnih birokrata koji vjeruju da su oni ti koji vode državu, a uz to imaju razne privilegije te, osim bonusa, raznih drugih časti i dobre mirovine, uživaju i visok status u društvu.

Kroz seriju upoznajemo i obitelj ministra Hackera; njegovu suprugu Annie (Diana Hoddinott) i kćer Lucy (Gerry Cowper). Annie se teško privikava na novi život u kojem je njen suprug ministar, iz čega proizlaze cinične primjedbe na njegovu politiku, položaj i stvarnu moć. Kći mu je studentica sociologije i u jednoj epizodi ju vidimo kako prosvjeduje protiv odluke koju donosi kabinet njenog oca. Uz ministrovu obitelj, jedini stalni sporedni lik je tajnik Kabineta sir Arnold Robinson (John Nettleton), koji je po karakteristikama jednak sir Humphreyju.

Click here to view the embedded video.

Kako su autori došli na ideju teme ove humoristične serije? Jonathan Lynn se na studiju priključio debatnom društvu na Cambridgeu (Cambridge Union Society) jer ga je zanimala politika. No, ubrzo je shvatio da je društvo činio niz pompoznih, samozadovoljnih dvadesetogodišnjaka s jakim osjećajem vlastite važnosti, koji su se ponašali kao da se već nalaze u prvim redovima vlade, a mnogi od njih, dvadeset godina poslije, su se i našli. Tada je shvatio da će se moći baviti politikom samo ako će joj se ismijavati. S druge strane, Antony Jay je dugo vremena bio producent programa koji su se bavili javnim poslovima te je tako stekao određeni uvid u političare i rad vlada. Nakon razmišljanja o humorističnoj seriji o odnosima između ministra i njegovog tajnika, pristupio je Jonathanu Lynnu kojem se ta ideja jako svidjela. Scenarij se predali BBC-ju 1977., ali Odjel za komediju je želio pričekati dok ne prođu nadolazeći izbori. Tako je tek u veljači 1980. godine humoristična serija Yes, Minister imala svoju uspješnu premijeru. Fascinantne su ažurnost i realnost, ali i hrabrost serije, a opet omotane u humorističnu, a ne dramsku seriju. Autorima serije su pomagali određeni povjerljivi izvori blizu samog vrha vlasti kako bi se što vjernije portretirao život britanske vlade iza scena dostupnih javnosti. Čak ni producent Peter Whitmore nije znao tko su bili ti izvori.

Ono što ovu seriju izdvaja od ostalih sitcoma je scenarij pun velikih i kompliciranih razgovora i replika. Ponajbolji primjer je prva epizoda treće sezone, “Equal Opportunities”, u kojoj razgovor ministra i sir Humphreyja traje punih sedam minuta!

Nakon što bi Lynn i Jay napisali epizodu, scenarij bi pokazali nikome od njihovih tajnih izvora koji bi pokrivali određenu temu, a zatim bi im dali još pokoji savjet kako bi sve bilo realističnije. Snimanja epizoda izgledala su otprilike ovako: ponedjeljkom bi se glumci sastali u BBC studiju North Acton, gdje bi dobili scenarij za epizodu. Tada bi, zajedno s autorima, prolazili kroz scene. Utorak bi proveli učeći ga, a od srijede bi uvježbavali bez scenarija u rukama. U petak bi se opet sastali s autorima te zajedno prolazili scenarijem i usavršavali ga cijeli vikend, a tijekom cijelog tjedna scenarij je dorađivan i “peglan”. Probe su trajale i petkom i subotom u istom studiju, a u nedjelju bi svi otišli u BBC Television Center gdje bi bilo snimanje pred publikom. A u ponedjeljak opet sve iznova.

Nakon tri sezone praćenja ministra uprave Hackera, slijedio je božićni specijal 1985. godine u kojemu je došlo do promjena funkcija glavnih aktera. Glavni tajnik, sir Arnold Robinson, odlučio je umiroviti se, a istovremeno postaje jasno da se povlači i premijer. Sir Robinsona na mjestu glavnog tajnika nasljeđuje sir Humphrey te se na “Broju 10″ (Number Ten Downing Street) počinje razmišljati tko bi bio najbolja opcija za novog premijera. Nakon raznih premišljanja i uz pomoć sir Humphreyja, odlučeno je da to bude upravo ministar uprave Hacker. I tako se serija transformirala iz Yes, Minister u Yes, Prime Minister, koja je trajala dvije sezone.

Yes, Prime Minister

Serija na satiričan način kritizira britansku politiku i birokraciju, ali ne daje nikakve indicije o kojoj bi opciji ili stranci bilo riječ. Tako tijekom cijelog serijala ne znamo kojoj to stranci pripada ministar Hacker. Izbjegavaju se i termini karakteristični za britansku politiku, kao što su laburisti, torijevci i sl. te se umjesto njih koriste neutralni: stranka, vlada, opozicija. Zanimljivo je da je Armando Iannucci, škotski komičar, pisac, redatelj, u jednoj svojoj emisiji ovu seriju usporedio s Orwellovom knjigom 1984. zbog načina na koji je utjecala na javnost u pogledu na funkcioniranje države, tvrdeći da je serija javnost naučila kako razotkriti trikove kojima se političari služe u svojim govorima. S druge strane, političari su mogli vidjeti iz nove perspektive kako se gleda na njihove javne nastupe te koju ulogu može imati ministar (MP) ili premijer (PM). Primjerice, u epizodi “The Ministerial Broadcast” savjetuje se ministru koju odjeću bi trebao odabrati i, ovisno o čemu će govoriti, kakvu pozadinu bi trebao imati. Epizoda “A Conflict of Interest” slikovito donosi mišljenje o čitateljima pojedinih britanskih novina:

Click here to view the embedded video.

Adam Curtis, britanski redatelj i scenarist, najpoznatiji po svojim dokumentarnim filmovima, kritizirao je seriju govoreći da je poslužila u propagandne svrhe tzv. nove političke ekonomije (public choice theory) i Margaret Thatcher. S tom kritikom se složio djelomice i sam Jay.

Click here to view the embedded video.

Iako je autorima serije često predbacivano da imaju visoka očekivanja od publike, oni su smatrali da su gledatelji mnogo inteligentniji nego što je to bila većina humorističnih serija koje su se prikazivale.

Serija je portretirala razne probleme i pitanja s kojima se suočavala Velika Britanija tada: stvaranje nacionalne integrirane baze podataka, sindikati, odnos s Europskom unijom, diplomatske misije, korupcija, smanjivanje državne uprave, naftna politika, naoružanje.

Yes, Minister/Yes, Prime Minister bila je omiljena serija tadašnje premijerke Margaret Thatcher. No, ne može se reći da je ministar/premijer Hacker, odnosno Paul Eddington, bio njen veliki ljubitelj jer je često kritizirao njenu konzervativnu politiku. Ipak, 1984. godine na dodjeli  NVLA nagrada, Margaret Thatcher je izvela kratki skeč s glavnim glumcima. Tijekom 1980-ih godina, Paul Eddington posjetio je i Australiju te ga je tadašnji australski premijer, Bob Hawke, predstavio riječima: “Ne želite slušati mene, želite čuti pravog premijera.” Sam je Eddington jednom izjavio kako mu se neki ljudi ponekad, za svaki slučaj, obraćaju sa sigurne distance i tretiraju kao ministra. Na kraju, Derek Fowlds je rekao kako su obje vodeće strane britanske politike mislile da se serija satirički odnosi prema onoj drugoj, a da su ju državni službenici obožavali jer ih je prikazivala moćnijima od bilo koga drugog.

Hawthorne (lijevo) i Eddington (desno) zajedno s bivšom premijerkom Margaret Thatcher (1984.)

Ipak, Graham Allen, britanski laburist i zastupnik u Parlamentu, u svojoj se knjizi The Last Prime Minister: Being Honest About the UK Presidency (2000.) prisjeća kako je jednom u sobi za čaj u Donjem domu govorio kako uživa u seriji Yes, Minister, posebice u scenama kada uglađeni stariji javni službenik manipulira političarom kojem služi kako bi uradio ono što on želi te da je na to Joe Ashton, također britanski laburist, rekao kako se on nikada tome ne smije, jer ga previše podsjeća na prethodnu laburističku vladu (misleći na vladu Jamesa Callaghana koja je prethodila onoj M. Thatcher).

O popularnosti serije i utisku koji je ostavila, svjedoči i činjenica da je službena mačka “Broja 10″ od 1986. godine dobila ime po sir Humphreyju – Humphrey. Također BBC dokumentarac o “najmoćnijem neizabranom članu vlade – tajniku Kabineta” prigodno je nazvan The Secret World of Whitehall: The Real Sir Humphrey, iako serija nije štedjela ni BBC:

Humphrey: Does he watch television?

Hacker: He hasn’t even got a set.

Humphrey: Fine, make him a governor of the BBC.

Kao što je slučaj i s nekim drugim popularnim britanskim serijama, tako je i iz ove proizašla knjiga istih autora, The Complete Yes, Minister, u formi dnevnika ministra Jima Hackera s dodacima njegovih prepiski sa sir Humphreyjem i Bernardom, kao i kopije pisama, izjava za medije i sl. Antony Jay napisao je i How to Beat Sir Humphrey: Every Citizen’s Guide to Fighting Officialdom 1997. godine. Zanimljivo je i da je serija 2001. godine prikazana na indijskoj televiziji i to u indijskoj verziji, dakle s indijskim glumcima pod nazivom Ji Mantriji (Yes, Minister) i Ji Pradhanmantriji (Yes, Prime Minister). Također, od 2010. godine izvodi se i istoimena predstava, a hrvatska verzija je na repertoaru kazališta Komedija. Serija već spomenutog Armanda Iannuccija, The Thick of It (2005.-), nazivana je odgovorom 21. stoljeća na Yes, Minister, a 2009. snimljen je spin-off, film In the Loop (hrv. U banani). No ne treba zaboraviti ni seriju The New Statesman (Državnik novoga kova), koja je prikazivana od 1987. od 1994. godine s izrazitom kritikom britanske konzervativne vlade. Iako dosta popularna, serija se više temeljila na crnom humoru i slapsticku, a često je nazivana i vrlo okrutnom.

Yes, Minister je bila prva humoristična serija koja je tri godine za redom nagrađivana BAFTA-inom nagradom za najbolju humorističnu seriju. Iako je uspjeh serije ogroman i gotovo univerzalan, jedan od tvoraca, Antony Jay, objasnio je jednu stranu toga izjavom kako nije iznenađen uspjehom serije u zemljama s izrazito razvijenom birokracijom te da smatra kako će jednog dana serija zato biti jako popularna i u Kini. U popisu najboljih britanskih humorističnih serija, Yes, Minister/Yes, Prime Minister zauzima visoko šesto mjesto. Sasvim zasluženo, jer niti jedna epizoda kvalitetom ne opada pa čak i kako prolazi sve više vremena od početka emitiranja, a ministar Hacker predstavlja univerzalnu osobu koja se stalno želi poboljšati, ali često ne uspijeva u tome.

Stoga, ako poželite promijeniti program, a ne možete pobjeći od procjena rezultata današnjih izbora, svakako preporučujem ovu seriju – politika će postati manje ozbiljna i tmurna.

Click here to view the embedded video.

Literatura:

• Allen, Graham. The Last Prime Minister: Being Honest About the UK Presidency. Imprint Academic, 2003.
• Berman, Garry. Best of the Britcoms: From Fawlty Towers to the Office. Taylor Trade Publications, 2011.
• BBC.co.uk
• Television Tropes & Idioms
• uktv.co.uk
• Wikipedia
• Yes, Minister

Karibi, pješčane plaže, more, sunce… Mnogi bi rekli- raj na Zemlji. No ne i DI Richard Poole, čangrizav i ukočen Britanac, glavni protagonist nove krimi-drame Death in Paradise. BBC One odlučio se poigrati te tmurnu i sivu londonsku svakodnevnicu zamijeniti nečim posve različitim, a odluka je pala na “stvaranje” otočića Saint Marie. Nakon uspješnog političkog trilera Hidden te, između ostalog, oproštaja od omiljenih obavještajaca u seriji Spooks, Britanci su odlučili da treba unijeti nešto novo u svijet zločina koji je već postao jednoličan i gotovo istrošen. Jesu li pronašli novi recept uspjeha? Pa, i da, i ne… Zapravo, ne.

Ben Miller, nesuđeni fizičar koji se ipak odlučio posvetiti glumačkoj karijeri, utjelovio je lik glavnog junaka Richarda Poolea koji na Saint Marie dolazi istražiti ubojstvo tamošnjeg inspektora, također Britanca Charlieja Hulmea, nakon čega i preuzima njegovu poziciju u policiji. Uskoro dobiva i partnericu te tako naš mali tim postane tim heroja koji će riješiti slučajeve ubojstava na ovom fiktivnom otoku.

Problem kod cjelokupne ideje, pa tako i tima jest- Poole. Očigledno je da je tvorac serije Robert Thorogood pokušao iskoristiti duhovitu stranu rivalstva Francuza i Britanaca te igrati na kartu stereotipa, ali ono što je uspio postići gotovo da je prešlo granice pretjeranosti i iritantnosti. Da, “znamo” svi da su Britanci hladni, ukočeni, rezervirani, da baš i ne podnose Francuze najbolje, a sve to nastojalo se upakirati u jednom inspektoru koji je napustio londonske ulice i završio u jednom sasvim drugačijem svijetu.  Ono što je pritom također uočljivo- ispada više nego naporan i dosadan. Unatoč 50 stupnjeva u hladu, Poole je zakopčan do grla 24 sata, žali se bez prestanka na vrućine, na okolinu, na hranu…na gotovo sve. No ni otok ni njegovi stanovnici nisu idealni- “ipak ih je 30% Francuza”. I prilično je primitivan; mala nedovoljno opremljena policijska postaja u kojoj koza bez vlasnika čeka iza rešetaka, kućica koja jedva nalikuje na dom u kojem su smješteni inspektori koji završe na otoku.

Sve to ponavlja se iz nastavka u nastavak, iako je, dakako, onaj prvi taj koji je najviše “patio”. Vjerojatno najprimamljviji je poirotovski pristup otkrivanja ubojice i rješavanje slučaja okupljanjem svjedoka i osumnjičenih za zločin, no gotovo pedeset minuta potrebno je da bismo došli do samog raspleta. Dojam je stoga razočaravajući. Možda je sve trebalo biti nekako simpatično zamišljeno, prije svega tu mislim na kulturne i druge razlike Britanaca i Francuza, ali snažan fokus na Poolea izgurao je radnju u drugi plan. Ostatak glumačke ekipe, Sara Martins u ulozi Camille te “Mačak” Danny John- Jules kao Dwayne Myers nisu zakazali, kao ni sam Miller, pri čemu mislim na samu glumu i utjelovljenje Poolea. Zaključak bi bio da je ovo jednostavno moglo biti bolje. Očito provjerena formula forenzičara, brutalnih zločina i serijskih ubojica u sivilu Britancima bolje leži.

Teško biste saznali da sve televizijske vijesti dobivate isključivo od nas, ali Beavis i Butt-head vratili su se prošlog mjeseca nakon četrnaest godina izbivanja. No, radi se o prilično bitnoj stvari i red je da pokrijemo i reinkarnaciju MTV-jevog animiranog hita iz devedesetih. Nisam gledao original – zapravo, bio sam u prvim razredima osnovne škole kada je 1997. serija završena. Kasnije nikad nije došlo pod ruku, iako daleko od toga da dosad nisam imao blage veze o najpoznatijim animiranim nejebima i metalcima devedesetih.

Beavis and Butt-head u svoje doba bila je u neku ruku revolucionarna serija, definitivno kulturalno relevantna. Infantilna i prizemna, da, ali i subverzivna, satirička dekonstrukcija tadašnje tinejdžerske popularne kulture. Naslovni dvojac, Beavis i Butt-head, seksualno ugroženi idioti svoje vrste, kroz sedam sezona i pet godina emitiranja ismijavali su glazbenu industriju komentirajući video spotove na MTV-u, u vremenu kad je MTV čak emitirao video spotove. S druge strane, autor, scenarist i glas glavnih dvaju likova, Mike Judge, kroz Beavisa i Butt-heada hiperbolirano je ismijavao američko društvo, i to ne samo tinejdžersko. U godinama nakon završetka serije, Judge se zabavljao na nešto drugačijoj animiranoj seriji, King of the Hill, a kultni status stekli su i njegovi filmski uratci, kao što su Office Space i Idiocracy.

Judge je Beavisa i Butt-heada odlučio vratiti, ponovo na MTV-u, čak četrnaest godina nakon završetka, a prilično sam siguran da je to najduži period pauze između dviju sezona neke serije na američkoj televiziji, pri čemu ne računam spin-offove i remakeove. Iako nisam točno siguran zašto, MTV povratničku sezonu označava kao devetu, dok se kronološki radi o osmoj. Pogledao sam nekoliko doslovce nasumično izabranih epizoda iz originalnih sezona, iako znam tko su Beavis i Butt-head te što su predstavljali, ali čisto da imam referencu za usporedbu.

Mnogo se toga promijenilo u desetljeću i pol njihova izbivanja, u društvu, kulturi, a posebice na televiziji. MTV-jevo “M” iz naziva tek je puki relikt prošlosti, a televizija se uvelike razgranala i počela producirati masu reality smeća, što Beavisu, Butt-headu i Mikeu Judgeu olakšava pronalaženje novih meta. No – začudo – Metallica i AC/DC, hard rock / metal bendovi s majica naslovnih junaka, još uvijek su aktivni, a format serije praktički je identičan. Čak je serija ostala u arhaičnom 4:3 formatu. Iako imam tek površnu bazu za usporedbu, čini se kako se zapravo malo toga promijenilo u samoj srži serije te će oni koji su je ranije voljeli prihvatiti ponovo, iako je ta generacija već okotila vlastite “Beavisove” i “Butt-headove.”

Ne, više nisu jedako invoativni i revolucionarni – i u ovom formatu to teško mogu biti – danas, kada su granice prihvatljivog tokom posljednjih 14 godina debelo pomaknute. Ali zato mogu biti, a dojma sam i da jesu, jednako infantilni i bezobrazni te su kao takvi i više nego dobrodošli da ismijavaju Twilight, Jersey Shore i aktualna MTV-jeva reality smeća.

Workaholicsi su nastali na temeljima komičarske skupine “Mail Order Comedy” koju je Comedy Central primjetio i očito uvidio potencijal u trojici neambicioznih, lijenih i počesto glupih predstavnika generacije rođene kasnih osamdesetih / ranih devedesetih. Anders Holm, Blake Anderson i Adam DeVine su uz Kylea Newachecka, koji je i glumac i redatelj, glavni glumci i producenti serije.

Single-cam komedija o trojici najboljih prijatelja u ranim dvadesetima, koji iako rade u telemarketingu (što je valjda u Americi samo korak iznad rada u McDonaldsu – zatupljujuće i bez velike perspektive) stanuju u kućerini sa bazenom, uživaju u drogama, alkoholu i pretjeranom partijanju te u pokušajima da nekako bezbolno prođu kroz čudnu fazu prestanka školovanja i početka zrelog života. To je otprilike i sva radnja serije. Srećom, to je i jedini veći prigovor sitcomu koji ulogu male, duhovite, često ekstremne i politički nekorektne serije uspješno igra pred svojom malom, ali vjernom publikom (gledanost serije je na CC-u stabilna dok primjerice na Facebooku ima oko 200,000 fanova, što nije loše za seriju ovoga tipa i reputacije).

Anders “Ders” Holm najstariji je i na prvi pogled najodgovorniji od trojca. Ders je jedini koji je barem na prvi pogled spreman preuzeti ulogu odgovornog člana trojca. No Ders, je bahat i tek osrednje inteligentan, a svoje mogućnosti često zna pomiješati s ambicijama. Što serija odmiče dalje “Ders” vam postaje ili draži ili puno iritantniji nego prije. Blake Anderson je lik odvratne frizure kombinirane s još gorim brčićima. Blake je, nakon što naviknete na njegovu pojavu, u biti svijetla točka serije. Neodgovoran, neambiciozan, ali jedini koji je pomiren s tim da nije odrastao, a osim toga je i ekscentrična spona između Andersa – koji se doima odraslo, ali nije – i Adama, koji je totalni debil, ali si to ne može priznati. Kemija medu glavnim glumcima je sjajna, što je nekako logično kada se poznaju cijeli život, a zanimljivo će biti vidjeti može li ijedan od njih nakon Workaholicsa imati neki uspješan projekt. Ni sporedni likovi nisu loši – Talentirana Jillian Bell glumi Jillianu Belk pomalo šizofreničnu radnu kolegicu i prijateljicu našeg trojca koja bi mogla u sljedećim epizodama dobivati i više vremena na ekranu. Newacheck glumi Karla, dilera dobre duše, a svakako su spomena vrijedni i Jet Set te Waymond, totalno sporedni, ali presmiješni stariji likovi. Rade isti posao kao i naši junaci; iako ne sudjeluju u previše dijaloga, svakako doprinose atmosferi. Zgodna su bila i gostovanja trenutno vodećeg hipster-repera “Tyler the Creatora” kao i Mitcha Hurwitza, autora jedne od najboljih televizijskih komedija ikada, Arrested Developmenta.

Serija je jednostavna i nepretenciozna, a upravo je to čini zabavnom. Red dangubljenja na poslu, red zabave, bilo kod kuće, bilo negdje po gradu, red zabune i dezinformacija, zapleti ne prestaju biti jednostavni. Glavni likovi nemaju gotovo nikakve pozitivne karakteristike, često ispadaju glupavi i neinformirani (blaga sličnost sa It’s Always Sunny in Philadelphia, ali po meni posve slučajna). Politički su i društveno nekorektni, lijeni i nezreli što je zapravo odlika njihove generacije, odrasle na Nintendu, Nindža kornjačama, Power Rangersima i Jeanu Claude Van Dammeu.

Dolaze hladni dani, a vani vas čeka samo kiša i politika. Ostanite doma shuhajte si čaj, isključite mozak u koracima po 20-ak minuta i pogledajte Workaholicse.

Nakon lanjske putopisne komedije An Idiot Abroad, Life’s Too Short je sljedeći televizijski projekt Rickyja Gervaisa, ovog puta povratak na poznati teren, kao svojevrsni križanac njehovih prethodnih dvaju komedija, The Office i Extras. Ponovo u faux-dokumentarističkom stilu, Gervais je ovog puta u naslovnu ulogu gurnuo patulj— “malu osobu”, Warwicka Davisa, koji glumi pomalo iskrivljenu verziju samog sebe.

Warwick se predstavlja kao patuljak u show businessu, a zapravo je patuljak show businessa. Portretira razvodnjenu verziju Davida Brenta, Gervaisovog lika iz Officea – pomalo taštog te nesvjesnog svoje okoline i realnosti, ali nedovoljno da pokreće gomulu onih famoznih sramitis momenata po kojima je Brent, a kasnije Michael Scott, bio poznat.

I to je najveći problem i mana ovog sitcoma – barem u prvoj epizodi, Warwick i serija oko njega jednostavno nisu smiješni tako dugo dok ga, tek u drugoj epizodi, Gervais ne uvali u neku uvrnutu i poremećenu situaciju – poput stajanja u WC školjci ili u kostimu medvjedića. Prve dvije epizode dva su vrlo različita lica ove serije. Prva je prilično neupečatljiva i zaboravljiva, sve do gostovanja Liama Neesona, u skeču gdje Gervaisu i njegovom kreativnom partneru Stephenu Merchantu neuspješno pokušava prodati sebe kao stand up komičara. Do tada tek upoznajemo Warwicka kao bankrotiralog glumca posrnule karijere, pred rastavom braka. Ali problem je – jako je malo toga uopće smiješno.

U drugoj se već uvaljuje u spomenute neugodnosti, kada pristaje gostovati na tematskom Star Wars vjenčanju kao Ewok te pomaže Johnnyju Deppu uživiti se u ulogu patuljka Rumpelstiltskina. Ti su momenti već na tragu Brentovih neugodnih scena u kojima poželite zabiti glavu u jastuk jer vas lovi pasivna neugodnost zbog suosjećanja s Warwickom. Druga se epizoda u potpunosti iskupljuje za mlaku premijernu i zbilja, ako niste ostali impresionirani na početku, nemojte odustati, barem ne još.

Serija, dakle, postaje zabavna kada su u fokusu slavne zvijezde kao gostujući glumci te parodiraju sebe u stilu holivudskih egotripera krhkog ega. Neesonova i Deppova kratka konfrontacija s Gervaisom i Merchantom garantirani su instant YouTube hitovi. Ricky i Stephen zapravo se pojavljuju tek nakratko i nisu toliko bitni ovdje, osim da zbunjeno pogledavaju u kameru dok Neeson i Depp drže pomahnitali monolog. Kaže Wikipedija, u narednih pet epizoda, između ostalih, gostovat će Helena Bonham Carter, Sandra Bullock, Steve Carell, Cat Deeley i Sting, tako da poznatih lica neće nedostajati.

Ako će ostatak kratke sezone od sedam epizoda biti u stilu druge epizode, Life’s Too Short bit će više nego zabavna komedija, na momente histerično smiješna. Znajući Rickya, Warwicku je pripremio još hrpu neugodnih momenata poput onog u medvjedićevom odijelu, tako da nastavak ne može biti dosadan kao prva epizoda. Ne?

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Mjesecima prije premijere, Hell on Wheels bila je jedna od par novih serija koja me najviše veselila ove, ali i unazad posljednjih par godina. I to sve na temelju običnog dvominutnog trailera. Imao je sve što jedan trailer mora imati – grandioznost, napetost, dinamiku i potencijalno intrigantne likove. Zapravo, sve ono što prvim dvjema epizodama nedostaje. Iskreno, svaki put se naježim kad gledam trailer, čak i sad nakon odgledane dvije epizode pomalo razočaravajućeg uvoda u seriju.

Ogromna crvena ocjena sa strane već viče da je moj dojam serije zasad pozitivan i daleko od bilo koje definicije riječi “loše”, pa neću žuriti s pojašnjenjem…

Hell on Wheels, AMC

Hell on Wheels je šesta po redu AMC-jeva originalna serija, a pišući recenzije premijernih epizoda prethodnih uradaka, Rubicon i The Killing, dosta sam se zadržavao na mreži koja ih producira, pitajući se nastavljaju li besprijekoran niz odličnih premijera. Opravdano ili ne, ali činilo mi se kao bitno za kontekst nastanka serije. Pa ću ponovo. Bio sam oduševljen ili u najmanju ruku vrlo zadovoljan premijerama njihovih serija i Hell on Wheels je u toj, vrlo respektabilnoj i sjajnoj konkurenciji, ipak na posljednjem mjestu, a američki kritičari dosta su je loše primili. Na stranu ono u što su se te serije kasnije razvile (khm, The Killing i, u manjoj mjeri, The Walking Dead), piloti su uglavnom bili vrhunski.

Hell on Wheels (još) nije vrhunska serija.

A kad smo kod vrhunskih serija, sigurno ću uzgubiti onaj preostali kredibilitet kod čitatelja čije omiljene serije još nisam okrznuo, ali… Nisam gledao Deadwood. Znam, moram. Budem. Jednostavno nije došlo na red. No, s druge strane, nisam opterećen usporedbama sa serijom koja je, kažu ljudi kojima vjerujem, jedna od pet-deset najboljih u prošlom desetljeću (dakle, ikad). Deadwood je definicija modernog televizijskog vesterna, kao što je Mad Men definicija povijesne drame 60-ih, i svaka serija koja ambiciozno pokušava zagaziti u taj teritorij proći će kroz neizbježne usporedbe. Opravdano i zasluženo ili ne.

Autori, braća Tony i Joe Gayton, relativno su nepoznat i mlad dvojac, u smislu da sigurno niste čuli za njihov raniji rad. Usto, ovo im je prvi televizijski uradak, a prethodno su napisali scenarije za par filmova.

Anson Mount (Cullen Bohannon)

Radnja je smještena u razdoblje nakon završetka američkog Građanskog rata, dakle potkraj 60-ih godina 19. stoljeća. Prati izgradnju prve transkontinentalne željeznice, koja će spojiti američki istok i zapad. Cullen Bohannon je glavni antiheroj serije. Bivši Konfederacijski vojnik koji je posjedovao robove, ali ih oslobodio prije Lincolnovog proglašenja njihove emancipacije. U ratu je ubijena njegova supruga, te nakon pobjede Sjevera kreće prema zapadu u potrazi za poslom na izgradnji željeznice, ali ima i druge motive… Osvetu! Anson Mount je u ovoj ulozi otprilike ono što Jim Cavizel pokušava biti u Person of Interest, a da pritom ne djeluje kao mamurna drvena letva. Hladan i staložen samotnjak koji vjeruje u svoj pištolj, više nego u išta drugo.

S druge je strane, u drugoj najvažnijoj ulozi, Thomas “Doc” Durant, pohlepni i korumpirani investitor koji preko željeznice izvlači golemi novac iz državne sise. Antagonist s kojim se Bohannon susreće u drugoj epizodi. No, podijeljen sam oko načina na koji ga Colm Meany portretira. Teatralno i možda čak neuvjerljivo. A s druge strane, volim ga promatrati u ovoj ulozi, tim više što se radi o dragom mi, prilično podcijenjenom glumcu. Možda je razlog što jednostavno ne “pušim” njegov nastup i lik to što sam ga navikao gledati kao dobričinu u ST: Deep Space Nineu?

Thomas "Doc" Durant (Colm Meaney)

U preostaloj bitnoj ulozi je Elam Ferguson, oslobođeni rob i Bohannonov novostečeni i atipični osvetnički partner, kojeg glumi Common, jedan od uspješnijih repera koji su se okušali u glumi. U drugoj epizodi pojavljuje se možda najintrigantniji lik dosadašnjih dviju epizoda, norveški čuvar zakona “The Swede”, kojeg glumi kanadski glumac Christopher Heyerdahl. Njegov monolog u drugoj epizodi jedna je od najboljih scena dosadašnjeg dijela serije.

Negdje otraga u zapećku je Lily Bell, udovica kartografa koji je radio na projektu željeznice. Njega su, a zamalo i nju, zajedno s čitavim selom pobili Indijanci, prilično željni da se dokopaju misterioznih karata. Još uvijek ne znam(o) koja je njihova važnost i svrha, iako očito poprilično znače i Durantu, kao ni koja je uopće svrha Indijanaca, daleko najdosadnijeg dijela radnje. Tu leži i jedan od zasad najvećih problema, a to je gotovo prazni hod u tim scenama, nefokusirana radnja koja pokušava biti na previše mjesta od jednom. I dok, primjerice, The Sweede zaokuplja vašu pažnju prilikom prve pojave, a do kraja druge epizode već imate dobru predodžbu obrisa njegovog lika, svrhe i motiv Indijanaca još uvijek su upitni. Stoga je teško uopće mariti za njihovu radnju, tim više što zasad djeluju kao obični stereotipni negativci.

The Sweede (Christopher Heyerdahl)

“Hell on Wheels” je gradić, putujuće naselje koje prati radnike pri izgradnji željeznice; Wikipedija kaže da se radi o brzo sastavljenim kockarnicama, plesnim dvoranama, saloonima i bordelima, no u startu vidimo jako malo ili ništa od toga. A bilo bi zabavno vidjeti razne sorte ljudi bankrotirana morala koji se vuku po tim mjestima. Svejedno, ne mogu reći da sam u ijednom trenutku poželio odustati od serije. Ono što radi vrlo dobro je atmosfera, što je uvijek bila odlika AMC-jevih serija. Centralni likovi zasad funkcioniraju dobro, a serija ima jezgru i temelj.

Ovo nije dovršen proizvod, dosta toga tek polovično funkcionira i možda u startu pokušava previše za vlastito dobro, pa ispada relativno obična serija koja želi biti odvažna i kompleksna kabelska drama. Iako ima gotovo sve uvjete da postane ono što može i želi biti.

Više od dvije godine bilo je potrebno da britanski Whitechapel prepliva ocean i stigne u Dramaville koji se prikazuje na BBC America. Dramaville, kojeg vodi britanski glumac Idris Elba, baš kao i PBS-ov Masterpiece zaslužni su za prodor britanskih serija na tlo Amerike, poput The Hour, Being Human ili Downton Abbeya. Whitechapel nije bio te sreće da ga kritičari toliko pohvale, no to nije utjecalo na visoku gledanost i popularnost koju je stekao među gledateljima.

Sam naziv serije daje naslutiti o čemu bi ovdje moglo biti riječ, i ako ste pogađali da postoji povezanost s Jackom Trbosjekom, pogodili ste. Jack Trbosjek je vjerojatno jedan od najomiljenijih likova i legenda koja i danas živi u filmovima, serijama, knjigama, a nagađanja o njegovom (ili njenom) stvarnom identitetu motiv su za daljnja istraživanja. Tako je i Whitechapel oživio zločine iz 19. stoljeća, ali u obliku imitatora koji sije strah ulicama Londona.

Priča je u principu jednostavna- unatoč neiskustvu DI Chandler dobio je promaknuće i mora uspostaviti red i disciplinu među detektivima, a upravo u to vrijeme pojavljuju se neobični zločini koji počinju podsjećati na one iz davne 1880. godine za koje krivac nikad nije pronađen. U slučaj se uključuje i Edward Buchan, poznavatelj i zaljubljenik u istraživanja i mitove o Jacku Trbosjeku, autor knjige koja vjerno opisuje zločine iz prošlosti, a ujedno će i pomoći u istrazi koju vodi Chandler. Također je i veliki detektiv u duši, baš kao i poznata nam Miss Marple Agathe Christie.

Druga sezona također se bavi serijskim ubojicama i imitatorima, no u ovom slučaju pratimo kopiranja zločina zloglasnih blizanaca Kray koji su sredinom prošlog stoljeća postali legende među britanskim gangsterima. Ovog puta zločini i organizirani kriminal zadiru duboko u institucije, pa tako i policiju, a i naša ekipa pravednika našla se na meti zločinaca.

Mini-seriju snimljenu u klasičnom britanskom stilu ‘što kraće, to bolje’, dvije sezone po tri epizode, gledatelji su uistinu dobro prihvatili. Poznato je da je specijalnost Britanaca baviti se policijskom tematikom, inspektorima, otkrivanjem zločina, no ovog puta forenzičari nisu bili ti koji su došli do izražaja, već je fokus usmjeren na cjelokupnu ekipu s naglaskom na dvojac Chandler, kojeg glumi Rupert Penry- Jones te DS Miles kojeg glumi Philip Davis. Sama imena potvrđuju da je riječ o odličnoj glumi, ne nedostaju niti pokoja komična scena, a zanimljivo je i koliko DI Chandler u nekim trenucima podsjeća na Monka. Ako se najprije osvrnem na prvu sezonu i samu ideju o Jacku Trbosjeku 21. stoljeća, zaplet i napetost primamljivi su, te ako maknemo na stranu činjenicu da su poneki klišeji i više nego vidljivi, a oko ubojice ostaje čitav niz nepoznanica, zanimljivost i napetost nameću da je, ako je to moguće, ovu seriju najbolje pogledati u jednom dahu.

Druga sezona je s početkom i pričom o blizancima gangsterima malo ostala u sjeni serijskog ubojice, ali posljednji nastavak i rasplet priče presudili su i automatski povisili i dojam i cjelokupnu ocjenu. Jezu koju stvara Craig Parkinson (a pratimo ga i u Misfitsima) u ulogama blizanaca koji imitiraju Krayeve jedna je od odlika ovih nastavaka, a odabir glumca nije mogao biti bolji. No, čitava priča o imitatorima polako postaje upitna ako uzmemo u obzir da je serija dobila još šest nastavaka u sklopu treće sezone, vraćajući nas tristo godina daleko u prošlost oživljavanjem još jednog zločinca. Očito je ovaj odjel specijaliziran za hvatanje imitatora i pomalo je smiješno da se svaka sezona bavi isključivo njima. No iako nije ponudila ništa novijeg osim toga, sveukupan dojam je prilično dobar, a tko će biti sljedeći zločinac, saznat ćemo za nekoliko mjeseci.

Nova Starzova serija prati moćnog, utjecajnog, odlučnog, beskrupuloznog, nemilosrdnog vođu Chichaga — a ne radi se o Oprah.

Pilot epizoda započinje (vrlo dobrom) špicom uz narodnu pjesmu “Statan, Your Kingdom Must Come Down”, koja već daje naslutiti ton i karakterizaciju glavnog lika. Kelsey Grammer (ili možda čitav politički sustav?) je Sotona, čijem se kraljevstvu bliži kraj. Kao gradonačelnik, Tom Kane (Kelsey Grammer), “željeznom rukom” vlada Chicagom, kontrolirajući korumpiranu političku scenu, zajedno s Gradskim vijećem.

Kelsey Grammer (Boss, Starz)

Kane je težak čovjek, nasilan i moćan, ali dobar govornik izgleda omiljen u gradu. Kao takav, suviše je odbojan, pa ga autori ga pokušavaju humanizirati – jer ipak se pojavljuje u praktički svakoj sceni, dok je ostatak postave minoriziran. Odmah na početku saznajemo da Kane boluje od bolesti slične Parkinsonovoj, zbog koje će vrlo brzo postati biljka, a potom i umrijeti. Već sada osjeća posljedice, poput dezorjentiziranosti prilikom javnih govora, no bolest taji od javnosti, pa čak i obitelji jer zna da bi to vodilo ka neizbježnom i preuranjenom padu s vlasti.

Kelseyja Grammera svi znate kao sitcomašku zvijezdu devedesetih, no Tom Kane s Frasierom dijeli jedino Grammerov hrapav glas i ništa više. Već u prvoj sceni Grammer ubija svaku pomisao na Frasier, smrknutim pogledom i neverbalnim nastupom kada saznaje svoju budućnost – polagani gubitak moždanih i tjelesnih sposobnosti i svega onog što ga čini osobom. Kao što Bryana Cranstona u Breaking Badu ne promatrate kao Malcolmovog starog, tako Grammer u Bossu svojim nastupom i pojavom u potpunosti nadjačava lik koji svatko ima u podsvijesti kad vidi njegovo lice.

I Grammer je sjajan, zbilja besprijekoran u novoj ulozi. Nezahvalno je predviđati ovakve stvari na temelju samo dvije epizode, no imajući na umu Grammerovo ime i reputaciju iz prijašnjih uloga, zasigurno će biti pri vrhu lista kandidata za nominacije na nadolazećim nagradama. Zlatni globusi znaju biti predvidivo nepredvidivi u tom stilu i uloviti se na poznato ime. Ovo je uloga u kojoj Grammer redefinira svoju karijeru, nakon nekoliko neslavno propalih sitcomova u kojima je neuspješno pokušao reinkarnirati Fraiserov lik (Back to You, Hank).

Mrežu koja emitira seriju, Starz, većina će prepoznati po Spartaku i Camelotu, dvjema vrlo napadnim i otvoreno trashy kvazi-povijesnim serijama. Boss je gotovo dijametralno suprotan. Surova i realna drama, bez nauljenih mišićavih tijela i pretjeranih scena borbe. Ali ne i bez sisa. Da vas podsjeti kako je ovo ipak pretplatnički kanal koji se proslavio golotinjom i sisama, Kaneova asistentica Kitty O’Neill (Kathleen Robertson) u objema epizodama počastit će vas svojim golim poprsjem, u scenama seksa koje djeluju kao da su tu tek tako, jer mogu biti. Iako imaju određenu svrhu karakterizacije lika Alexa Zajaca (Jeff Hephner), mladog političara naoko besprijekorna ugleda, koji se ističe kao Kaneov kandidat za guvernera savezne države Illinois.

Kathleen Robertson (Boss, Starz)

Redatelj prvih dviju epizoda je Gus Van Sant (Dobri Will Hunting, Milk), koji uspostavlja upečatljiv vizualni stil, tim više što je serija snimana na lokacijama u Chicagu. Van Sant nerijetko voli gurati kameru likovima direktno u lice ili čak zumirati u njihove očne jabučice. I dok to ponekad vrlo dobro prikazuje stanje likova i njihove izraze lica, pogotovo i najčešće Grammerove, nerijetko je samo ometajuće te odvlači pažnju.

Boss je mračan i ciničan pogled na politiku, čiji su likovi izrazito amoralni, a popunjava rupu u žanru koji je praktički nestao s Zapadnim krilom – ili mene pamćenje ne služi najbolje trenutno. Kao pokušaj, zasad je vrlo dobar i začuđujuće bez ikakve političke agende (za razliku od Zapadnog krila). Iako je Grammer prilično vokalni Republikanac, serija je lišena stranačkog kuta gledanja.

Serija je ponekad spora, razvučena i nepotrebno melodramatičana. Epizodama, barem prvim dvjema koje su dosad emitirane, nedostaje tempa, konkretne radnje i smjera. Već u početku pokušava udarati previše nota, ali ne pogađa ni jednu. Ima potencijala, mnogo, ali čak i ako ostane “tek” iznadprosječna drama o zakulisnim političkim igrama, uz Grammerov nastup to je i više nego dovoljan razlog za gledanje. Pod uvjetom da nemate početnu odbojnost prema seriji o politici i korumpiranoj vlasti.

Čut ćete dosta usporedba s Heroesima, kad će vam preporučivati i prepričavati seriju. Dosta ljudi je uspoređuje s nekim križancem Heroesa i Skinsa. Na nekoj površnoj razini, usporedba važi samo zato jer Misfitsi, poput Heroesa, promatraju obične ljude koji otkrivaju nadnaravne moći, te su, poput Skinsa, prilično prljavi, eksplicitni i nesputani.

Ali Misfitsi nisu Heroesi.

Ni blizu.

Ta usporedba se pojavljuje samo zato što su Heroesi moderni go-to televizijski predložak serije o super-herojima, ali Misfitsi su nešto daleko prizemljenije, zabavnije, uvrnutije i… bolje.

Misfits (E4)

Plot generator je sasvim nebitan i jednostavan – munja pogađa petero tinejdžerskih delikvenata te im, iz neobjašnjivih razloga, daje nadnaravne moći. Nevidljivost, telepatija, putovanje kroz vrijeme, seksualna privlačnost… No usprkos grandioznim moćima, ono što je posebno simpatično i privlačno, Misfitsi nemaju pretenzije spašavanja svijeta, borbe dobra i zla, niti naši junaci imaju napadne kostime kričavih boja. Osim ako narančasta radna odijela računate kao superherojski kostim. Oni su sasvim obični tinejdžeri koji se ne uklapaju najbolje u svoju sredinu, društveni otpadci, pomalo nekontrolirani i nepredvidivi, baš kao i sama serija. Karakterno odbojni, a istovremeno vrlo simpatični.

Moći koje ovi likovi dobivaju odgovaraju njihovim osobnostima. Telepatske i empatske sposobnosti dobiva Kelly, koja je nerijetko opsjednuta sobom i tuđim mišljenjem o sebi. Simon može postati nevidljiv, što odgovara njegovoj introvertiranosti i sramežljivosti. Alisha je drolja, u doslovnom smislu te riječi, pa ima najneobičniju moć od svih – njen dodir prouzrokuje neobuzdano seksualno uzbuđenje i privlačnost. Curtis, momak koji ponajviše žali za greškama iz prošlosti, može se vratiti u prošlost. I na kraju Nathan, naš najzabavniji, najumišljeniji, najdrskiji, najnesigurniji delikvent – u početku ne uspijeva otkriti zbog čega je poseban.

Ovako se superheroji odjevaju za Noć vještica

Autor serije, Howard Overman, kaže da ga previše ne interesira istraživanje porijekla njihovih moći, niti želi preduboko ulaziti u mitologiju serije. Kada je u drugoj sezoni pokušao s miješanjem larger than life likova i priča, petljanjem s putovanjem kroz vrijeme, tajnim maskiranim herojem… Rezultat je bila pomalo nezgrapna i nekoherentnija priča s mnogo većim ulozima od onih s početka priče.

Jer najbolji i najbitniji dio ove serije, na papiru deklarirane kao nadnaravne drame, je humorističan i zabavan podtekst izražen kroz duhovite i bezobrazne prepirke između vrlo dobro karakteriziranih likova. Ovo je zajebantska serija. Njene glavne prednosti nisu napeta i detaljno isplanirana radnja; priča svakako ima rupa karakterističnih za serije ovog tipa. Ali se ne oslanja previše na taj aspekt. Njena glavna odlika je britanski crni humor, prljavost, uvrnutost, camp, eksplicitnost, opscenost, vulgarnost… Osim toga, vizualni stil odražava njihovu prljavost i nesavršenost, a soundtrack je jednako odličan; samo šteta što je ponekad naprasno odrezan između scena. Zapravo se radi o selekciji vrlo dobrih eksperimentalnih / alt / indie rock pjesama različitih izvođača, poznatih (Kraftwerk, Unkle, Joy Division, Black Keys, UNKLE, The Dead Weather…) i manje poznatih.

Simon i Nathan

U suštini, ovo je jedna vrlo, vrlo zabavna, ali istovremeno zaokupljajuća serija.

Treća sezona kreće u nedjelju, pa je ovo pravo vrijeme da se upoznate sa serijom i nadoknadite propušteno, ako još niste. Prve dvije sezone imaju tek 13 epizoda, a vrlo ih je lako progutati, čak u nepunih tjedan dana. I da… Nabavite titlove. Hrvatske, engleske, francuske ili turske. Kelly i njen chaverski naglasak teži su za interpretaciju od onog jezika kojim govori Željko Kerum.

Click here to view the embedded video.

Recenzija se odnosi na prve dvije sezone serije, uz nastojanje da ne pokvari bitne dijelove radnje iza pilota. Budite pažljivi i korektni prema ostalim čitateljima, pa u komentarima pripazite na spoilere.

Threesome je sitcom koji sam zapazila zbog dviju činjenica – to je prva komedija koju je “Comedy Central UK & Ireland” naručio otkad se emitira, a za njenu produkciju pobrinula se kuća Big Talk Productions, zaslužna za Friday Night Dinner te Him & Her. Druga stvar odnosi se na autora serije Toma MacRaea poznatog kao autora pojednih epizoda Doctor Whoa, koji je pak ideju za ovaj sitcom dobio od Russella Toveya, vukodlaka iz popularnog Being Human. No da odmah riješimo dilemu, nema ništa nadnaravnog niti fantastičnog u ovoj seriji. Dapače, sasvim suprotno tome.

Alice i Mitch par su koji živi zajedno sa svojim gay prijateljem Ritchiejem. Njih troje vode bezbrižan život ispunjen provodima, tulumarenjem, opijanjem i konzumiranjem svega i svačega. Nakon izlaska povodom Aliceinog tridesetog rođendana odluče se za seks u troje, nakon čega se ispostavi da je Alice trudna. Tko je otac? E tu počinje glavna priča ove serije.

Za prvu večer prikazivanja određena su dva nastavka koji su nas bombardirali podacima, posebice prvi koji je bio prilično solidan start i mnogo uspješniji od njegovog nastavka. Udica je bila bačena, ali ne toliko komedijom koliko čisto razvojem priče. Svi troje su neodoljivo slatki, lako nas uvlače u svoj svijet, nema nekakve pretjerane dramatičnosti koliko bi se moglo predviđati, sve je brzinski upakirano u dvadesetak minuta i dobija se dojam da se drugom nastavku treba dati prilika. I tu nastaje razočaranje. Sve što se izgradilo u prvom nastavku, nestalo je u drugom, a najveći manjak je taj nedostatak humora. Posjet Aliceine majke kojoj trebaju otkriti veselu vijest bio je prilično nategnut i više dosadan nego gledljiv. Prenaglašena mimika lica glumaca također kvari cjelokupan dojam. Na kraju se ispostavilo da je ocjena narušena najviše tim drugim nastavkom. Ipak, ako se krene s manje očekivanja, obično ispadne bolje, pa vjerujem da onda ima nade da preostali nastavci poprave trenutnu sliku. Potrebno je naglasiti da je ovime Comedy Central uistinu napravio veliki korak naprijed jer većinu programa i vremena ispunjavaju upravo uvozni proizvodi, a prednjače Friends i Two And A Half Men. Threesome će unatoč već spomenutim činjenicama možda ostati u sjeni ostatka programa te se morati nekako izboriti da ne ostane nezamijećen. Prvu priliku za to dobit će već sljedećeg ponedjeljka.

Nisam nikad volio pisati lektire. Prof. I., ovaj je samo za vas.

Edward Kitsis, Adam Horowitz

Once Upon a Time

ABC

O piscu:

Ovo mi je  uvijek bio najbesmisleniji dio pisanja lektire iz razloga što je sve o piscu pisalo u knjizi pa mi nikad nije bilo jasno zašto ja to sve samo prepisujem u bilježnicu i trošim dragocjeno vrijeme koje sam mogao provoditi igrajući nogomet na Šalati ili još bolje – ne radeći ništa. Danas mi je sve to malo jasnije i koliko je to stvarno bilo važno za moj mladi, neopterećeni i glupi um. Edward Kitsis i Adam Horowitz napisali su dvadesetak epizoda Losta i to je, što se mene tiče, njihov najvažniji doprinos televiziji uopće. Vjerojatno će to zauvijek i biti, osim ako kojim slučajem Once Upon a Time ne postane najbolja serija ikad, što je trenutno malo vjerojatno. Za Lost su napisali “The Variable“, spiritualni nastavak vjerojatno najbolje epizode televizije u povijesti (“The Constant“, ako ste možda zaboravili), “Greatest Hits”, “Expose” i mnoge druge. Kitsis i Horowitz surađivali su s J. J. Abramsom još za vrijeme Felicity, a neke sitne scenarističke dužnosti obavljali su i na One Tree Hill (da…), Murphyevom Popularu i još nekoliko nevažnih serija. Uglavnom, da su napisali i samo jednu epizodu Losta, imali bi kredita kod mene.

Sadržaj:

Većina stranih kritičara usporedila je Once Upon a Time s Vertigovim stripom “Fables” i tu su apsolutno u pravu. Jedina razlika jest šti je “Fables” dobar, a ovo je… tako-tako. Inače, ABC posjeduje licencu za televizijsku adaptaciju stripa, međutim odustali su od toga i napravili su Once Upon a Time. Da, nije ni meni jasno. No, o čemu se ovdje zapravo rad?. Da budem potpuno dosljedan samome sebi, ukrast ću kratki sadržaj serije iz našeg jesenskog vodiča, baš kao što sam to nekad radio i na satovima hrvatskog jezika kada se prepisivala lektira.

OUAT udiše život u klasičnu priču o Snjeguljici i zloj kraljici te ih prebacuje u fiktivni gradić Storybrook, u kojeg se useljava naša protagonistica, Emma Swan (Jennifer Morrison).

Osim Morrison, serija vrvi poznatim glumcima – tu su Ginnifer Goodwin (Big Love), Robert Carlyle (Trainspotting, Stargate Universe), Lana Parrilla (Swingtown), a nedavno je objavljeno kako će i Alan Dale (Lost) gostovati u seriji. ABC je seriju smjestio na nezgodno i riskantno mjesto – iako djeluje primjereno za prvi sat primetimea, nedjeljom je u 20h ondje godinama emitiran Extreme Makeover: Home Edition, a zbog velike konkurencije u obliku američkog nogometa, jesenski nedjeljni raspored rijetko kada doživljava promjene. Međutim, zbog relativno kasne premijere (23. listopada), ABC vjerojatno želi seriji dati dovoljno veliku promociju, ali i izbjeći velike pauze ukoliko se serija pokaže uspješnom. Serijaliziranost serije upravo je njezin najveći problem, jer mnogi koji su vidjeli pilot pitaju se kako će priča razvijati tijekom ove, ali i potencijalne iduće sezone. Bilo kako bilo, ABC će morati biti vrlo pažljiv s OUAT-om, a mi ćemo spremno dočekati seriju u nadi da nas čeka prava fantasy poslastica.

Zapažanja tijekom čit… gledanja:

Kao veliki obožavatelj “Fablesa”, moje razočaranje ovom serijom je veliko. Ne golemo, ali svakako veliko. Nažalost, to ne otkriva previše o samoj kvaliteti iste, jer istini za volju, pilot je solidan, ali iz mog kuta gledanja, Once Upon a Time je serija koja nije “Fables”. U najboljem slučaju ovo će možda biti samo odlično ispipavanje terena za moguću buduću adaptaciju stripa. Scenarij funkcionira na velikom broju razina, no samo izlaganje radnje ponekad je zamorno i dugotrajno. Kada se radi o ovakvim konceptualnim projektima, to je sasvim normalno i očekivano, ali ipak smeta. Pilot uvodi popriličan broj likova, koji su svi lako pamtljivi jer se ipak trenutno radi samo o očekivanim obrascima ponašanja, a ne punokrvnim karakterima. Morrison (mama Jamesa T. Kirka), koju nisam nikad smatrao bogznakakvom glumicom, ističe se ovdje kao vrlo dobro pogođen casting za glavni lik serije. Nije zapravo da sam je igdje drugdje gledao osim u Houseu i onom retardiranom filmu o skateboardanju, ali dobro je stenjala rađajući Kirka? Ginnifer Goodwin… je Ginnifer Goodwin, Lana Parilla je zla kujetina, mali Bobby Draper je klinac koji će nam svima ići na živce prije ili kasnije i tako dalje, i tako dalje. Zasad se nitko baš ne ističe ničim posebnim. Dijalog je većinom krut i neugodan, prebacivanje radnje iz bajke u stvarni svijet izvedeno je relativno zanimljivo, vizualni efekti su prilično dobri, setovi ponekad solidni, a ponekad se baš bolno i užasno očito ističu green screenovi. Potencijala ovdje ima i zapravo me zanima što će se dalje dogoditi pa će tako Kitsis, Horowitz i društvo serije dobiti još par tjedana fore od mene.

Tema djela:

Ne znam još točno. Što bi se dogodilo da su bajke stvarne i prebačene u naš svijet?

Ideja djela:

Teško djetinjstvo, potraga potomstva za svojim izgubljenim roditeljima, ljubav, sreća, život, prijatelji, moja maćeha me ne voli, otac me tuče i takve stvari. Vidi pod “Tema djela”.

Osobni dojam o djelu:

Uvijek sam brkao zapažanja i osobni dojam te ideju i temu, sve mi je to uvijek bilo isto. Zato bih uvijek i dobijao slabije ocjene iz lektire, a i jer sam bio lijen i buntovan. Once Upon a Time je dobar pokušaj. Jedina usporedba koja mi trenutno pada je osvajanje jackpota u 48. kolu Lota 7 od 49 da biste saznali kako dijelite dobitni listić sa 114 drugih. Sretni ste jer ste dobili, ali… No, što je tu je. Potencijala ima, samo treba vremena da se iz ove mješavine nešto konkretno izrodi. I tri reference ispod, znam da ih znate.

Posljednjih godina možemo reći da se britanski sitcom našao u tzv. mračnom dobu jer gotovo da i nije bilo serija koje bismo mogli usporediti s njihovim prethodnicima, poput Only Fools and Horses, Bottom, Blackadder ili s onima još starijima iz zlatnog doba sedamdesetih godina. Stoga današnja produkcija ima golem pritisak promijeniti stanje i uz bogatu američku konkurenciju, ponuditi nešto što će zaista zadovoljiti gledatelje. Tako se i Sky1 odvažio te pokušao izboriti svoje mjesto pomoću nove komedije, priče o ocu i sinu, u kojoj se u biti ne zna tko je otac, a tko sin.

Tim je otac devetogodišnjeg Marcusa za čije skrbništvo se bori s bivšom ženom Judith, zaposlen je kao prodavač u Computer Galaxyju i počinje shvaćati da njegov život ide u sasvim krivom smjeru. Točnije, njegov vlastiti sin ukazao mu je na činjenicu da je – gubitnik. Tim odlučuje dati otkaz, prijaviti se za novi posao, a igrom slučaja ispadne da je riječ o poziciji u MI5.

Na prvi pogled ovaj sažet prikaz radnje djeluje potpuno bezveze, no ono što priču čini komičnom, nalazi se u samom Timu, Marcusu i njihovom međusobnom odnosu. Uloga Tima pripala je Darrenu Boydu kojeg smo nedavno pratili u krimi seriji Case Sensitive i odabir je stvarno ispao pun pogodak. Marcusa, devetogodišnje iritantno i gotovo zlobno dijete zrelije X puta više od svog oca, a k tome još i genijalca koji govori vjerojatno sve svjetske jezike, a u slobodno vrijeme je i nogometni sudac, utjelovio je Jude Wright i to za svaku pohvalu. Poznatom licu Robertu Lindsayju dodijeljena je uloga agenta MI5 koji zapošljava Tima. Iako u seriji ima predvidljivog humora, pri čemu bih posebno izdvojila scene Timovog testiranja za posao prikazanog u stilu Mr. Beana (tko nosi igračke na testiranja za posao?) ili situaciju nakon dobivanja posla koju neću otkriti, iako je i više nego očita, ovaj sitcom ispao je pravo malo iznenađenje. Spoj priglupog oca koji unatoč tom faktoru dobiva posao u MI5 jer se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu i sve što je bilo potrebno jest jedno obično testiranje te malog Mr. Know It All za mene je bio plus. Ovaj sitcom sigurno se ne može svrstati u top 10 najboljih serija u posljednje vrijeme, ali sudeći prema prvoj epizodi, nije gubljenje vremena. Da biram između Spyja ili primjerice… Mike & Molly zasigurno se ne bih dvoumila.

Prije nekoliko mjeseci BBC One emitirao je posljednji nastavak krimi serije Waking the Dead i nakon jedanaest godina i devet sezona došlo je vrijeme da se oprostimo od DSI-a Petera Boyda i njegovog tima. Ipak, priča o forenzičarima i rješavanju misterioznih zločina nije tu završila. Početkom godine objavljena je vijest da će Declan Croghan nastaviti s radom na spin-offu The Body Farm na čelu s Tarom Fitzgerald u ulozi Dr. Eve Lockhart. Ljubitelji Waking the Dead zasigurno su nestrpljivo iščekivali ovaj spin-off, a ako uzmemo u obzir da je završnu epizodu spomenute serije pratilo više od 7 milijuna gledatelja, The Body Farm se našao u zaista nezavidnom položaju i nosio veliki teret zadržavanja te brojke.

Priča o timu znanstvenika okupljenih na farmi specijaliziranoj za obdukcije i istraživanja na mrtvim tijelima koji pomaže inspektoru Craigu Haleu u rješavanju zločina već je prilično izlizana i istrošena i unatoč nadi da bi iz nje moglo izniknuti nešto kvalitetno, ma bar i polukvalitetno, pokušaj je, možemo reći, bio neuspješan.

The Body Farm nije niti blizu Waking The Dead, a nije ponudio ništa novog ili atraktivnog. Ako su tvorci serije bili vođeni činjenicom da će uspjeh biti zagarantiran te da će predstavljati dostojnu zamjenu za Boyda i ekipu, mene nisu pridobili. Prvi nastavak uvjerljivo je bio najlošiji; od monotonosti, nedostatka napetosti, uz površnu glumu, sve do tog vječnog i sumornog sivila (naglašenog baš u toj nesretnoj prvoj epizodi) koje doduše pristaje cjelokupnoj atmosferi, ali bi i to ipak trebalo imati svoje granice. Čak je i Tara Fitzgerald sa svojim slavnim glasom i mudrim uvodnim monolozima prilično podbacila i jedna je od slabijih karika. Ni sama farma nije prikazana u punom “sjaju” jer gotovo da ju vidimo u tragovima, dok s druge strane vidimo i previše Keitha Allena u ulozi inspektora. Iako sam pokušala pronaći nešto što bi dalo bar malo pozitivniji dojam, mogu reći samo da nisu sve epizode jednako loše, ima i boljih. Možda je ovo trebala biti kombinacija britanske verzije CSI-a i Bones, ali je ostvarenje ideja krenulo u sasvim krivom smjeru. Rezultat toga je i pad gledanosti od samog početka prikazivanja, iako je prema BARB-u u konačnosti kotirala prilično visoko. Možda se ljubitelji krimića jednostavno nisu mogli pomiriti s ukidanjem svoje omiljene serije pa su ovo doživjeli kao kompenzaciju. Hoće li druge sezone biti, nije poznato, ali kako trenutno stvari stoje, šest nastavaka jest i više nego dovoljno.

Kad su u pitanju žanrovi serija, i Britanci su nam pred kraj godine pripremili raznoliku ponudu. Uz nadnaravne avanture Paula u The Fades, četvrtu sezonu sitcoma Outnumbered (uz činjenicu da Fox i u ovom slučaju radi na američkoj verziji), te dramu Downton Abbey, došlo je vrijeme i za zavjere koje nemamo prilike često pratiti. Autori Ronan Bennett (Public Enemies) i Walter Bernstein zaslužni su za Hidden, novi triler koji se emitira na BBC One.

Harry Venn kojeg glumi Philip Glenister (Life on Mars - treba li podsjetiti da ima svoju američku verziju?) je odvjetnik sumnjive i upitne prošlosti kojega jednoga dana posjećuje misteriozna odvjetnica Gina Hawkes (Thekla Reuten) i nudi mu informacije o smrti njegova brata u zamjenu za pomoć njenom klijentu Stevenu Quirkeu (John Ritter, Friday Night Dinner – još jedan nadolazeći remake…). U međuvremenu Londonom haraju prosvjedi, otkriva se i da premijer ima tajne račune i uvučen je u korupcijsku aferu, baš kada pokušava formirati koaliciju i novu vladu. Istovremeno doznajemo da je ta situacija kompleksnija no što se čini.

Prvi nastavak ove četverodijelne serije velikim dijelom prilično je nejasan i prepun informacija. Harry je odvjetnik, šmrče kokain, ostavlja po ne znam koji put pomalo neurotičnu djevojku, seksa se s bivšom ženom s kojom zatim puši travu, ima nesređene odnose sa sinom, proganja ga mrlja iz prošlosti kao i ubojstvo njegova brata koji se pojavljuju kao flashbackovi. S druge strane imamo politički triler, korupcijsku aferu i sumnju da prste u tome ima premijerov konkurent Alexander Wentworth, što naizgled nije povezano s našim junakom, no očito je da ćemo do kraja serije znati gdje se te dvije priče sudaraju. Sve skupa zvuči prilično uzbudljivo. Čak i ako bismo rekli da je Hidden pun klišeja, to postaje nebitno ako u obzir uzmemo napetost priče. U cijelom zapletu najveća mana je pomalo dosadna, isforsirana i možda nepotrebna priča o Harryjevoj ženi i sinu, no vjerojatno nam autori žele poručiti da je u jednom razdoblju imao sređen život i da, unatoč svemu, ipak ima neke nade za njega. Problem je i u flashbackovima smrti Harryjeva brata koji se zbunjujuće ubacuju u radnju, no ‘ajde, iz njih smo ipak saznali niz imena koja će zasigurno biti od važnosti u daljnjem razvoju zapleta. Nekih drugih osobitih zamjerki nema. U sljedećim epizodama ekipi se pridružuje i slavni Poirot, David Suchet, u ulozi Sir Nigela Fountaina, što zasigurno garantira još zanimljiviji i napetiji razvoj priče.

I da zaključim, BBC One je uz posljednju desetu sezonu Spooksa ponudio još jednu mystery dramu/triler, od koje(g) se do samog kraja puno očekuje. Zasad izgleda obećavajuće, posebice za ljubitelje malo “težih” serija, stoga preporuka ide u smjeru – gledati.

Downton Abbey vratio se drugom sezonom na britanski ITV1, kao trenutni Guinnessov rekorder, kritički najhvaljenija serija prošle godine prema podacima Metacritica, servisa koji agregira ocjene i recenzije kritičara. Titulu naslijeđuje od svojih prethodnika, redom Mad Men, Sons of Anarchy te Modern Family. Metacriticova metodologija dodjeljivanja ocjena ponekad je sumnjiva, no – među američkim kritičarima nadmašila je američke serije. Znači li to da su Britanci nadmašili Amerikance u svijetu serija?

Downton Abbey, klasična britanska drama, vraća nas u prošlost, točnije u prvoj sezoni pred sam početak Prvog svjetskog rata, dok nam u drugoj približava rat, njegove posljedice i probleme koji su zahvatili Downton i njegove stanare – one s vrha društvene ljestvice, Upstairs i one ispod njih, Downstairs. U središtu priče nalazi se aristokratska obitelj Crawley, njihovo osoblje te ljubavni, društveni i osobni problemi s kojima se bore, a koji sve snažnije dolaze do izražaja pod utjecajem okolnosti. Lady Mary Crawley (Michelle Dockery) i dalje se nosi s činjenicom da je Matthew (Dan Stevens) na bojištu u Francuskoj i da su im životi krenuli svojim putem. Njena sestra Sybil (Jessica Brown Findley) željna promjena i većih prava žena u društvu okreće se pomaganju ranjenicima, a glava kuće Robert Crawley (Hugh Boneville) pokušava se nositi s činjenicom da neće aktivno sudjelovati na bojištima. Osoblje cjelokupnu situaciju proživljava na svoj način, osjećajući bitne promjene koje je ona već počela ostavljati, između ostalog, posebice na društvenom planu. Sveukupno gledano, odlazak u rat primarna je želja svih Britanaca i nitko ga nije pošteđen jer su u suprotnom stavljeni na stup srama.

Na prvi pogled čini se da je riječ o još jednoj običnoj drami, no Downton Abbey pokazao je da su Britanci majstori kad je ovaj žanr u pitanju. Iako su uglavnom poznati po adaptacijama britanskih romana, i to u slučaju BBC-eve produkcije, Oskarom i Emmyjem nagrađen Julian Fellowes i ostatak ekipe uspjeli su vlastitim trudom prikazati međuljudske odnose i dati isječak stvarnosti fiktivnog Downtona prvog djela 20. stoljeća. Susannah Buxton odlično je odradila svoj posao kostimografkinje, za izvrsnu glazbu i uvodnu špicu zaslužan je John Lunn (Marchlands, The Turn of The Screw), a glumačka postava uvjerljivo nas je odvela stotinjak godina u prošlost. S gotovo svih strana serija je doživjela pohvale, uključujući i četiri Emmyja, među kojima treba izdvojiti onoga za najbolju mini-seriju. Usuđujem se reći – sasvim opravdano.

Dijalozi među glumcima često imaju duhovitu i ironičnu notu koja je, primjerice, bila prilično izražena u odnosu Mary i Edith, a što je doduše u drugoj sezoni nažalost nekako neobjašnjivo nestalo. Samom pojavom Matthewa i Mary podsjećamo se na dobre stare romane i vječne (nesretne, pa onda sretne) ljubavne zaplete i rasplete, najavljuje se i još jedna potencijalna gay romansa što je novost u ovakvim dramama. Serija sigurno nije skrojena prema svačijem ukusu. Ako ste ljubitelj drame, zasigurno ćete biti oduševljeni, no u suprotnom dojam neće nužno biti takav. Ovdje nema nasilja i mrtvih tijela (ako isključimo pokoju ratnu scenu), nema detektiva, vampira i vještica ili nadnaravnih pojava, već pratimo jednu realnu, možemo reći i toplu priču s velikim naglaskom na portretiranju likova i njihovog karaktera. Tu su i već spomenute neizostavne ljubavne zgode koje, na svu sreću, nisu niti sladunjave niti iritantne, već je sve prikazano onoliko koliko treba. Vjerojatno bi neki mogli ovu seriju nazvati i malom sapunicom, no Downton Abbey puno je više i vrijednije od toga. Možda nije striktno najbolja serija, ali ako samo uzmemo u obzir što nam sve televizijske mreže plasiraju, Downton je ipak jedan sasvim drugačiji svijet koji je preporučljivo istražiti.

Click here to view the embedded video.

Kako uopće započeti? Da odmah riješimo, ako je dileme uopće i bilo, Charlie’s Angels nije dobra serija. Dapače, Charlie’s Angels je prilično loša serija. Negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ljudi su pušili ovakve serije, jer boljih nije bilo. Negdje između ovog remakea i onog originala iz 70′-ih, sa Farrah Fawcett u glavnoj ulozi, dobili smo čak i dva iznimno loša filma.

Osobno ne volim ni samu ideju i zaplet “Anđela” – gdje je središnji dio radnje privatna istražiteljska organizacija s misterioznim šefom na čelu i njegovim zaposlenicama, “Anđelima”, koje rješavaju razne slučajeve. Idejno mi je takav koncept odbojan već od samog starta. Jednom su ovakve serije prolazile, no ulaskom u 21. stoljeće, ono u kojem je medij toliko uznapredovao, šokantno mi je da ovakve stvari pronalaze put do malih ekrana. To znači da je netko negdje zaista mislio da će ovo pravi ljudi od krvi i mesa, koji sjede ispred svojih televizora, gledati. Kakva grozna pomisao.

Što je dobro u seriji?

Svima je i više nego jasno da je jedina dobra stvar u seriju zapravo njih tri – Minka Kelly, Annie Ilonzeh i Rachael Taylor. Loše su glumice, ali bar ih je lijepo gledati. Bez obzira što izgledaju kao da ne mogu kupiti ni glavicu kupusa na placu, a kamoli sve ono što u seriji izvode, njih tri su jedini razlog zašto bi itko ovo gledao. Kao pripadnik muškog djela publike, odgovorno tvrdim da bi apsolutno ista situacija bila i da su u glavnim ulogama tri muška glumca.

Pored tri “Anđela” i njihovog fizičkog izgleda, ovdje nema više ništa iole zanimljivo. Dijalozi su katastrofalni, radnja je nezanimljiva, zamarajuća i neprivlačna, a gluma nešto bolja od RTL-ove senzacije, “Krv nije voda”. Minka Kelly mi je draga još iz Friday Night Lightsa, ali jadnica nažalost nikad nije znala glumiti. Ako Blake Lively sve svoje emocije može izraziti jednom jedinom facijalnom ekspresijom, Minka ima dvije-tri maksimalno. Tako da eto… bar to. Scenaristi i izvršni producenti serije su Alfred Gough i Millas Millar, dvojac zaslužan za… ranije sezone Smallvillea. Ne znam bih li ih okarakterizirao kao bolje ili lošije pa neka budu samo “ranije”. Sjećam se da je Josh Friedmann (The Sarah Connor Chronicles) imao scenarij za remake “Charlijevih anđela”, koji je ABC odbio pa mi nije baš posve jasno kakav je taj morao biti. Bolji – naravno.

Molim vas, nemojte gledati ovu seriju, ima puno boljih stvari koje vam mogu poslužiti kao grešno zadovoljstvo, ovo je ispod svake razine gledabilnosti. “Charliejevi anđeli” su me natjerali da izmislim (nisam naravno, pokupio sam od nekog drugog) riječ “gledabilno”, koliko me razljutila činjenica da imam još jednu epizodu Downton Abbeya za pogledati, a vrijeme sam potrošio na ovo. Preskočiti. Evo vam barem malo slika za kraj kad ste već otvorili ovaj članak.

Serija koja je dobila jednu od boljih pozicija na jesenskom rasporedu, iza The Big Bang Theorya, nije dala željene rezultate. I što se tiče gledanosti, ali prije svega i kvalitete. Dakle, serija prati gentlemana Andrewa (David Hornsby, It’s Always Sunny in Philadelphia), kolumnista koji mora mijenjati svoj način rada i stvoriti od svojih tekstova pravu kolumnu za muškarčine. Igrom slučaja ponovo sreće svog poznanika iz srednje škole Berta (Kevin Dillon, Entourage), koji se velikodušno ponudi da od njega napravi pravu pravcatu muškarčinu. Čak i sama premisa ne zvuči zanimljivo.

Što tu zapravo ne valja? Ukratko, skoro pa sve – sitcom je loš čak i za CBS-ove standarde. Glavni lik Andrew je premlak i blago rečeno papak, dok je Bert jednostavno čisto pretjerivanje u svemu, što ne ispada nimalo smješno. To što Andrewu otpada ruka jer ga Bert previše udara, bi trebalo biti smiješno? Ili ispijanje pola boce mlijeka? Nije. To što pravi  gentleman treba pomoć tipičnog blesana da sredi svoj život, je preglupo u svakom pogledu.

Bert se koristi time što je Andrew blag, te se u rekordom reku seli kod njega. Humor se uglavnom svodi na Andewov način života i slično, a scene u baru su ogledni primjerak neoriginalnosti i grubosti. Kod ovakvih komedija sa dva vrlo različita glavna lika – koliko god njihov odnos i različitosti bili hiperbolirani u krajnost – treba postojati određena kemija; likovi bi u svojoj napadnosti ipak trebali biti na neki način iskupljeni.

Nakon dvije epizode ova je serija već otkazana, iako će ispucati još sedam epizoda u novom terminu subotom. Što je vrlo pozitivno. Ovo je jedna od onih serija koju radi nekoliko talentiranih ljudi, koji su bili vrlo dobri u svojim drugim ulogama. Već spomenuti Hornsby i Dillion, ali i Dave Foley te Mary Lynn Rajskub. No stvari se jednostavno nisu poklopile.