Da vas netko upita biste li gledali seriju o nekoliko policajaca koje prate reality tv kamere dok patroliraju po gradu i traže odbjegle vukodlake, friške zombije ili vampirske prostitutke koju prikazuje zloglasni MTV, kao pravi ljubitelj lijepe umjetnosti i dobrih serija vjerojatno bi odmahnuli rukom i rekli ne. Velika greška. Death Valley je zapravo jedna od najsimpatičnijih komedija 2011. godine.

AMC. Donedavno su to bila tri slova koja su izazivala poštovanje i duboki naklon prema serijama sa spomenute mreže. Nakon uspjeha tri od tri (Mad Men, Breaking Bad, te prerano otkazani i nikad prežaljeni Rubicon) dovoljan je bio podatak kako mreža razvija seriju i već se našla na listi za gledanje. Međutim, vremena se mijenjaju, ljudi s njima, i uslijedio je crni niz koji je praktički poništio ova navedena tri od tri, jer smo dobili tri nova razočaranja zaredom – The Walking Dead (koji nije razočarao odmah u startu), The Killing (koji je razočarao vrlo brzo nakon starta), i ovaj najsvježiji, Hell on Wheels. Okej, kapa se mora skinuti, sve tri potonje navedene su imale zadovoljovajuće pilote, TWD je čak bio dosta dobar kroz svoju prvu sezonu, The Killing je imao dobrih prvih par epizoda, a Hell On Wheels nakon pilota nije ponudio "nešto više."

Kopija Gleeja. NBC-jev očajnički pokušaj da dobije hit kopiranjem uspješne formule. - Svima nam je to palo napamet u svibnju kada je NBC najavio snimanje Smasha. Čak ima i sličan jednostavan i vrlo efektan naziv. No, ponekad se iznenadimo kad shvatimo da smo u krivu i u konačnici nam bude drago što je tako. To je slučaj i s ovom serijom - koja nije ni blizu napadna kao Glee, jeftina srednjoškolska drama isforsiranog humora i nelogičnih nastupa. 

Šezdesetih godina Jacobovi sljedbenici uništili su sve ostale doseljenike na Otoku, no daleko na horizontu uočili su drugi otok čije su građevine dale naslutiti da je nastanjen. Ne zamaravši se istraživanjem, odlučili su igrati na sigurno, te su dvadeset i prvog ožujka 1963. okrenuli donkey wheel i prebacili se na drugu, sigurniju i zabačeniju lokaciju. No, nisu slutili da je djelovanje energije Otoka zahvatilo i onaj otok od kojeg su bježali, posljedica čega je bila da su svi njegovi stanovnici transportirani u nepoznato. Još manje su bili svjesni da se otok zvao Alcatraz, a stanovnici mu najgori američki zločinci...

Što nam donosi spin-off Bonesa, jednoga od dugovječnijih procedurala na televiziji? Još jedan u moru istih, ili možda priželjkivano osvježenje? Dakle, serija The Finder prati bivšeg ratnog veterana Waltera Shermana (Geoff Stults) koji nakon nesreće u Iraku i oštećenja mozga, dobija poseban "dar" - može pronaći sve i svakoga. Točnije, oštećenje mozga mu omogućava da percipira i zaključuje stvari na njemu svojstven način.

Upravo riječima iz naslova može se ukratko opisati sama srž britanske lutkarske serije u kojoj životinje poprimaju ljudske osobine na način koji ih čini jedinstvenim u odnosu na ostale sitcome koji se trenutno prikazuju. Gotovo da i ne postoji serija koja je dosad tako vješto obuhvatila seks, kanibalizam, incest, konzumiranje droga uz rječnik zbog kojeg svako malo čujemo Bleep! jer je prepun F-bombi. Koliko god izgledali preslatko i nevino, a mene su lutke svojom kvalitetom oduševile, sve je to jedna velika maska.

U godini 2149. zemlja je prenapučeno i prezagađeno mjesto za život na kakav smo navikli danas. Priliku za novi početak nudi portal koji omogućuje vraćanje 85 milijuna godina u prošlost, u doba kada je zemlja u svojem punom sjaju, sa pregršt prirodnih blagodati i raskoši, ali i živim bićima željnih mesa - dinosaurima. Kvaka je u tome što portal omogućuje prolaz samo u jednom smjeru; kada jednom zakoračite u prošlost, povratak u budućnost je nemoguć. Barem se tako činilo ispočetka...

Uvijek je stvar samo u ljudima iza scene. Ponekad pratimo drage glumce iz serija koje smo gledali, ali uvijek se vraćamo novim serijama showrunnera, scenarista i producenata koje volimo, nevezano o tome tko je ispred kamere. Steven Moffat je jedan od takvih ljudi. Nakon što je čovjek napisao najbolje epizode Doctora Whoa u eri Russella T. Daviesa, BBC mu je prepustio seriju da radi s njom što želi. I napravio je, zasad, dvije najbolje sezone od povratka Doktora na male ekrane.

Informirati, obrazovati, zabaviti. Ovo temeljno načelo BBC-a, ali i medija općenito, danas je nažalost gotovo svedeno na zabaviti, jer infotainment je zavladao svijetom novinarstva. Ozbiljne teme i sadržaji, točnost informacija, stroga pravila ono su što je nekad predstavljalo temelj informativnih emisija. BBC, kao najstarija javna televizijska ustanova na svijetu, i sam se odmaknuo od  svog prvotnog načela, prilagodio se potrebama i željama suvremenog svijeta. Iako svako od razdoblja nosi i određene prednosti u izvještavanju i kreiranju vijesti, ona je nekad imala veći značaj, no što je to danas. Kako je to otprilike izgledalo sredinom prošlog stoljeća upravo nam je BBC nastojao prikazati u jednosatnoj odličnoj seriji The Hour.  Iako maštovito najavljivana kao britanska verzija Mad Mena, ako izuzmemo neke sitnice poput razdoblja u kojem se obje serije odvijaju, druge poveznice uistinu je teško pronaći. Autorica serije Abi Morgan inspiraciju je pronašla u BBC-evim emisijama "Tonight" i "Panorama", a glavni protagonisti temeljeni su na jednim od najpoznatijih britanskih novinara i producenata 50-ih i 60-ih- Grace Wyndham Goldie, Richardu Dimblebyju te Cliffu Michelmoreu.

American Horror Story jedna je od serija o kojoj se najviše pričalo ove godine. Zasluženo ili ne. Članak kolege Marina, naslovljen "Recenzija: American Horror Story – Horor, ali iz svih krivih razloga" jedan je od 10 najčitanijih na Serijali u protekloj godini, ujedno i naš najkomentiraniji članak dosad (iako sam zbog nekih umotvorina u komentarima par puta pomislio da sam na Indexu ili Jutarnjem). Doduše, nije da ovo pišem samo zbog popularnosti serije, već jednostavno moram sam sebi nekako opravdati svrhu gledanja 12 epizoda… Ovog. Plus, nisam baš indiferentan prema seriji, pa nije da mi fali materijala.