Recenzija: True Detective — Glavni ovogodišnji tv-fenomen – serijala.com

Pogled na jednu od najboljih, najrazglabanijih serija godine, sa tri mjeseca odmaka po završetku sezone.

  1. ivan says:

    jedan od najboljih tekstova (ako ne i najbolji) koji sam čitao na ovoj stranici..svaka čast majstore

  2. Kole says:

    Dobar je tekst, ali autor se malo pogubio u svemu tome. Previše teorija, puno priče, a malo jasnih rečenica.

    • Roseybelle says:

      Nije se on pogubio nego ti ne kuzis sta je napisao pa ides pljuvat bezveze :P recenzija je odlicno napisana.

  3. Sarabi says:

    Odlična recenzija serije koja nije toliko dobra kao što svi uporno insistiraju da jeste. Ali ipak polažem veliku nadu u drugu sezonu.

  4. gormar says:

    Bravo za trud!

  5. Jöhnny Vino Dojić says:

    Serija je izvrsna ali kada bi imali nagradu za “najbolju” u skupini sa Fargom,House of cards i Hannibalom,teško bi mi se bilo odlučiti.

  6. Marko_ says:

    Cohlovo stanje Y na kraju nije trajno, jer to bi onda bilo kao iz bajki “…and they lived happily ever after”. Njegov lik će doživjeti još promjena što se nadam da ćemo vidjeti u nekoj od sljedećih sezona, ako opet “ožive ” Rustya i Cohla.

  7. komentuša says:

    ajme muke mi isusove, koliko si truda dao da napiše ovo sve, čini se da bi prije odgledala serijal nego iščitala ovu sagu….

  8. babea44713 says:

    Odličan članak. Detaljan, analitičan, informativan. Svaka čast.

    (pssssst…. jel neko fakat pročito sve to)

  9. roo says:

    Odličan tekst, neshvatljive su mi kritike u komentarima koje se odnose na strukturu teksta. Valjda je moguće imati oaze sadržaja koji neće biti na razini intelektualne zahtjevnosti TV prodaje. Bravo Jerko!

  10. Miro says:

    Tekst je promasen. Napisao ga je poprilicno jednostavno, i promasio glavni bit serije. Previse je toga razbacano i autor teksta je u potpunosti krivo shvatio seriju. Sve je to lijepo sto se on potrudio, ali promaseno.

  11. Roseybelle says:

    Tekst je odlicno napisan i vidi se da je autor razumio seriju onako kako su ju objasnjavali i redatelji i kako je objasnjeno i u seriji samoj…svi su trazili neka velika znacenja, a fulali su ono sto im je pred nosom i bas zato mi je onaj kraj bio odlican :) i slazem se s ovim da sami upisujemo znacenja u ovaj tip zanra, definitivno postmoderni pristup koji nece svima odgovarati.

  12. Czernobog says:

    drugi dio recenzije koja prvih 7 epizoda smatra fenomenalnim, a season finale smećem, jako se lako procita

    http://cultofghoul.blogspot.com/2014/04/true-detective-2-bad-cop.html

  13. Igor Marić says:

    Jerko Vičiću, svaka cast za recenziju. Smislena i, iako opsirna, koncizna. True Detective je vjerojatno jedna od najboljih serija ikad, u to nema sumnje, ali je ta kvaliteta nazalost cisto tehnicka. Matthew je odradio ulogu za anale, rezija i scenarij (izrazito dijalozi) su udzbenicki perfektni… Tesko joj je zamjeriti zato sto uspijeva u svemu naumljenom. Odrazava trulost prirode i americkog drustva i bavi se novovjekovnim filozofijama, i sinesteticna je, unosi cisti uzas u kosti… Ali. Nije umjetnost. Rezija ni u jednom trenutku nije hrabra, dijaloska filozofija nije metaforicna, nedostaje cista i konkretna karakterizacija glavnih likova… I cujte, nista od ovog nije minus, nego moja osobna zelja. Jer, iako je TD serija koju sam gledao s velikim odusevljenjem i koju cu nacisto preporuciti svima, postoji jedna koja je nadrealna, koju ne mogu preporuciti svima, jedna koja se bavi istim pitanjem dobra i zla i istog je zanra (ako gledamo taj zanr iz pticje perspektive), jedna koja je vizualno i scenaristicki daleko hrabrija, u igranju s filozofskim motivima, u trazenju granica oprosta i smisla postojanja. I mislim da svi ovdje znaju koja je to serija, i da joj samo to, to sto je bavi ljudskom a ne metafizickom patologijom kao TD, omogucuje da dobije plus na TD-ovo A.

    • Jerko Vičić says:

      Hvala ti na lijepim riječima , kao i svima (uzimam u obzir i kritike, jer uvik može i triba bolje). Neopisiv je užitak bija gledat seriju, i pisat recenziju za nju. Što se tiče tvoje usporedbe TD-a s Hannibalom (maestralna recenzija btw, i ovo ne govorim iz kurtoazije), mogu se složit u određenom segmentu. Čini mi se da je preferencija kao i oslanjanje na ono šta ti više paše u takvoj usporedbi jedino izražajno. Sve se svede na to da je TD hiperealistična serija koja se poigrava metafizičnim, nadrealnim i metapsihološkim. Hannibal pak jeste metapsihološki triler. Ako izuzmemo tipične pojave metapsihologije (telepatiju i telekinezu) koje su postale sramni klišej, Hannibal pokriva ono u njenoj srži – empatiju, ne samo Willovu, već izražajnu intuiciju svakog lika. Hannibal je pritom bliži romantizmu i realizam koristi samo ka nužno sredstvo pričanja, obratno od TD-a.
      Inače teško odvajam umjetnika od njegovog djela, pa moram spomenut i očitu karakternu razliku između Pizzolatta i Fullera. Pizzolatto mi ostavlja dojam elokventne osobe koja kroz svaku svoju rečenicu to svojski nastoji pokazati (ili si jednostavno ne može pomoći a da ne ispada samodopadan). Njegovi intervjui odišu suspreganjem emocija, sumornošću i težinom, baš kao i jedna njegova kreacija. Pizzolatto me ne oduševljava kao takav, i sudeći po TD-u i njegovom romanu Galvestonu, ne očekujem da će ovakav autor ikad skrenuti van staze hiperrealizma i neminovnog osjećaja da je jedina priča vrijedna pričanja ona koja prikazuje koliko je život težak.
      Fuller je, s druge strane, sušta suprotnost. Njegov entuzijazam nadilazi samo njegova dječačka vedrina, i teško je zamisliti da se u umu tako opuštene i pozitivne osobe kriju monstruozne ideje. Njegov Hannibal je mnogo više od svog knjiškog i filmskog predloška. On nije samo antijunak kojeg obožavaš, već i nedostižan ideal u doslovno svakom apektu postojanja. Činjenica da se radi o stravičnom ubojici ti bježi dok ga promatraš u svoj svojoj gracioznosti i elegantnosti kuhanja, poetskog pričanja, te nenadmašnosti bonton vrlina koje tako slikovito izražava. Mjesto radnje Hannibala je u umu njegovih likova, a Fuller, kao amaterski psiholog (i sam navodi kako neumorno iščitava razne medicinske i psihološke časopise), s izrazitom lakoćom njihove misli koristi kao jeinno oružje manipulacije i međuljudskih odnosa koji završavaju u istom onom hiperrealističnom svijetu kojeg TD zorno prikazuje. Jedina razlika je što se Hannibal oslanja na uzroke drukčijeg podrijetla – njegova čudovišta žive unutar likova, dok su čudovišta u TD-u produkt iscrpne, zlobne i nakaradne okoline.
      Serije kreću polaze s dijametrlano suprotnih točaka, i sastaju se u jednoj i jedinoj koja im je zajednička. Još jedna genijalna serija pridružuje se istraživanju i proučavanju zla, kroz crnohumorni pristup (Fargo), no o njoj više uskoro. :)

  14. damir says:

    Odlicna recenzija, dostojna serije.

  15. aproxemin says:

    ovo je defiinitvno dosada najbolja recenzija na site-u… bravo!

  16. Whovian says:

    Po meni je tekst odličan, ali nisu takve serije za svakoga. Recimo, meni ne leže serije kao što su True Detective ili Mad Men. Jednostavno, nema neke “akcije” kao što ima u drugima kao Breaking Bad, Walking Dead, Homeland… Izgleda da društvo više obraća pažnju na serije sa dugim razgovorima o psihološkoj karakterizaciji likova, ali ja nisam jedna od tih osoba…
    Radije gledam gore navedene serije nego ovu :)

Uključi se u komentare

Your email address will not be published. Required fields are marked *