1. Great Expectations (2009)

Jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti, Great Expectations, od 1917. godine (!) do danas toliko je puta adaptiran i “pretvoren” u film ili mini-seriju da je nadmašio gotovo sve druge romane. Tako je i krajem prošle godine prikazana priča o mladom Pipu kojeg život nije mazio te se uz pomoć gđice Havisham pokušava probiti do što bolje pozicije u britanskom društvu. Roman je adaptiran u mini-seriju od tri nastavka, a od nekoliko adaptacija koje sam imala priliku pogledati, ova me ugodno iznenadila, čemu je vjerojatno pridonio odličan potez odabira Gillian Anderson kao gđice Havisham, te nove britanske nade – Douglasa Bootha. Očito je Dickens imao “zlatnu koku” jer se već ove godine sprema nova verzija, ovoga puta u obliku filma čiji će glavni oslonac biti  Ralph Fiennes i Helena Bonham Carter. Što se tiče ove mini-serije, ona se najviše ističe svojom kvalitetnom produkcijom i izvrsnom glumom i unatoč tome da smo svi i više nego dobro upoznati s radnjom, gledanost je u Velikoj Britaniji bila prilično zadovoljavajuća.

HTV1 / HTV2

Zasigurno najiščekivanija serija u veljači na Hrvatskoj televiziji – Downton Abbey – prikazivat će se nedjeljom u udarnom terminu. Napokon će se početi prikazivati i posljednja, osma sezona Fox-ove akcijske serije 24, koja je originalno završila u svibnju 2010. godine. Ljubitelji najpopularnije animirane obitelji na svijetu uživat će i u jubilarnoj, dvadesetoj sezoni sitcoma The Simpsons. Moj imenjak Monk vraća se na HTV u sedmoj sezoni, u jednom od najgorih mogućih termina. CBS-ov (a čiji drugi?!) policijski procedural Criminal Minds stiže s novim epizodama pete sezone. Ljubitelji teen sapunjare Gossip Girl bit će zadovoljni kad saznaju da odmah nakon druge sezone, koju su čekali više od godinu dana, u istom terminu počinje i treća sezona.

PROGRAM	NAZIV SERIJE	DOMAĆI NAZIV	SEZONA	POČETAK EMITIRANJA	TERMIN	RITAM
HTV 2	House M.D.	Dr. House	7	30. siječnja	21:40	pon i čet
HTV 2	Doctor Who	Doktor Who	2 (R)	31. siječnja	17:10	pon-čet
HTV 2	Trust me	Vjeruj mi	1	31. siječnja	00:40	radnim danima
HTV 2	The Simpsons	Simpsoni	20	3. veljače	19:15	svaki dan
HTV 1	Downton Abbey	Downton Abbey	1	5. veljače	20:55	nedjeljom
HTV 1	24	24 sata	8	7. veljače	21:30	uto i sri
HTV 2	The New Adventures Of Old Christine	Nove avanture stare Christine	4 (R)	10. veljače	02:15	radnim danima
HTV 2	Monk	Monk	7	15. veljače	01:40	radnim danima
HTV 2	Gossip Girl	Tračerica	3	20. veljače	22:25	radnim danima
HTV 2	Criminal Minds	Zločinački umovi	5	20. veljače	23:10	radnim danima
HTV 1	Forsthaus Falkenau	Lugarnica	18 (R)	21. veljače	09:05	radnim danima
HTV 2	Doctor Who	Doktor Who	3 (R)	27. veljače	17:10	pon-čet

Napomena: TV kuće zadržavaju pravo izmjene programa. Preporučujemo da se o točnim terminima informirate na njihovim teletext ili web-stranicama.

Da vas netko upita biste li gledali seriju o nekoliko policajaca koje prate reality tv kamere dok patroliraju po gradu i traže odbjegle vukodlake, friške zombije ili vampirske prostitutke koju prikazuje zloglasni MTV, kao pravi ljubitelj lijepe umjetnosti i dobrih serija vjerojatno bi odmahnuli rukom i rekli ne. Velika greška. Death Valley je zapravo jedna od najsimpatičnijih komedija 2011. godine.

Svi znamo kakav program radi MTV. Glupi, zamorni fejk reality programi i prerade serija (uproaštavanje Skinsa, anyone?), reklame te ponekad čak i glazba. Ali predrasude su tu da se ruše. MTV je to uspio baš u 2011. prvo sa Teen Wolfom (koji nisam gledao, ali svi ga hvale, tj. kažu da je podnošljiv) a onda i sa Awkward (koji sam gledao iako cilja totalno drugu demografiju od moje, ali zbilja je ugodno iznenađenje) i to mi je dalo poticaj da dam priliku i tom novom horror-comedy-mocumentary-nečemu.

Inače, koncept serije je osmislio čovjek koji sebe naziva Spider One (pravim imenom Michael Cummings) koji je frontmen benda Powerman 5000 (što samo po sebi ne znači baš ništa, osim što sam ih kao tinejdžer slušao pa mi je bio zanimljiv podatak) i brat puno poznatijeg redatelja Roba Zombieja (Robert  Cumming). Tako je naš Spider napisao i režirao petominutni skeč koji je, kako to već ide, došao do nekoga sa MTV-a i  - ta-da! “Snimi ti nama lijepo seriju po ovome.”

Ok. Mjesto radnje je San Fernando Valley (Los Angeles), a specijalni policijski odred koji pratimo je UTF ilitiga Undead Task Force, koji je nastao nedugo nakon izbijanja zaraze u kojoj su na Los Angeles nahrupili zombiji, vampiri i vukodlaci! Radnja same serije kreće godinu dana nakon prvih pojavljivanja ovih monstruma, u situaciji u kojoj ljudi znaju što im je činiti, odnosno već poznaju slabe točke svojih neprijatelja.

UTF vodi kapetan Dashell (Bryan Callen, Oz, HIMYM, Hungover) nespretan i strašljiv čovjek, latentni homseksualac i savršen vođa. Ron Swanson ubijanja vampira rekao bih čak (ok, možda je malo lošiji od Swansona), jednostavno konstantni izvor smijeha i epic citata. Ostale članove odreda kroz gledanje doživljavate u parovima pa ću ih tako i predstaviti (izuzev Kirsten, ali nju čuvam za kraj).

Carla Rinaldi (Tania Raimonde, Lost, Malcolm in the Middle) i John John Johnson (Texas Battle) su prvi od dva para glavnih likova. Ona je predivna, snažna i emancipirana mlada žena, vična oružju i nasilju, ozbiljnog pristupa poslu tamanjenja kreatura po ulicama Los Angelesa. Njen partner John John još je mlađi od nje, a ubijanje zombija mu je i posao i hobi. Preferira hladno oružja, a posebno svoju vjernu baseball palicu, ali nema ništa ni protiv dobre stare motorne pile. Osim zamlaćivanja zombija, voli bariti svoju partnericu (neuspješno). Sve ostalo vezano uz njih dvoje bilo bi spoilanje pa neću.

Drugi par, Billy Pierce (Bryce Johnson, Popular, Pretty Little Liars) i Stubeck (Charlie Sanders), su odlični partneri i ništa manje zanimljivi od prethodnog dvojca, čak smiješniji. Billy je mladi zavodnik i rođeni šarmer kojem u zajebanciji ništa nije sveto, spreman tu i tamo proći mimo pravila radi osobne satisfakcije, a Stubeck je ponosni otac i suprug te murjak zbog čega se čvrsto i disciplinirano drži pravila, ali za partnera je spreman učiniti poneku iznimku. I šećer na kraju što se glavnih likova tiče je Kirsten Landry (Caity Lotz, Mad Men), nova mlada policajka koja je tek došla u UTF te odlazi na tajni zadatak koji će uvelike promijeniti tok radnje.

Radnja serije i nije za Nobela, Pulitzera ili Emmy. U gradu netko prijavi čudne aktivnosti čudovišta, UTF doleti i ubije ih uz obilje krvi (loša CGI krv, jedna od većih mana serije ako patite za takvim stvarima), iznutrica i poganog humora. Nakon par početnih slabih epizoda stanje se malo popravlja i počinjemo shvaćati neke stvari poput hijerarhije u svijetu monstruma, postojanja vampirica prostitutki koje rade po principu “seks za krv”, zombie tučnjava (užasno podsjeća na bumfights, onaj internet reality u kojem su se klošari mlate neku sitnu lovu) vampirske crne sline sa halucinogenim svojstvima koja je bolja od svih drugih droga, partiji u kojima vampiri pretvaraju mlade djevojke…

Odlična, originalna i kreativna ideja koju nisam dosad susreo u milijun zombie filmova (pa i serija) koje sam pogledao, a moram je javno pohvaliti, je ta da su svježi zombiji znatno opasniji od starih, tj. da raspad tijela uvelike utječe na brzinu, snagu i opasnost ugriza. Dosta su to dobro elaborirali za jednu neozbiljnu polusatnu komediju. MTV-jevu, štoviše.

Dobar vam je The Walking Dead, ali želite češća i krvavija razvaljivanja zombija, obožavate Shaun of the Dead i Zombieland, ne mrzite previše mocumentary stil u  komediji i nije vam još dopizdio val vampir / vukodlak / zombi hitova? Našli ste zanimaciju za idućih par dana. Ova serijica ima sve to, pa još i više kada pogledamo u kakvu se ljepoticu razvila Tania Raimonde, a  ni mala Lotz nije uopće loša.

Plus, serija je dobila drugu sezonu, prva završava cliffhangerom zbog čega se druga iščekuje s još većim nestrpljenjem, a scene u bolnici snimane su na starom setu Scrubsa.

Death Valley se počinje emitirati na MTV Adria od 5. veljače, svake nedjelje od 21:00 ili reprizno utorkom od 21:30, četvrtkom od 22:40 i petkom u 21:50.

Click here to view the embedded video.

AMC. Donedavno su to bila tri slova koja su izazivala poštovanje i duboki naklon prema serijama sa spomenute mreže. Nakon uspjeha tri od tri (Mad Men, Breaking Bad, te prerano otkazani i nikad prežaljeni Rubicon) dovoljan je bio podatak kako mreža razvija seriju i već se našla na listi za gledanje. Međutim, vremena se mijenjaju, ljudi s njima, i uslijedio je crni niz koji je praktički poništio ova navedena tri od tri, jer smo dobili tri nova razočaranja zaredom – The Walking Dead (koji nije razočarao odmah u startu), The Killing (koji je razočarao vrlo brzo nakon starta), i ovaj najsvježiji, Hell on Wheels. Okej, kapa se mora skinuti, sve tri potonje navedene su imale zadovoljovajuće pilote, TWD je čak bio dosta dobar kroz svoju prvu sezonu, The Killing je imao dobrih prvih par epizoda, a Hell On Wheels nakon pilota nije ponudio “nešto više.”

Stoga se čovjek mora, prije svega drugoga, zapitati, što se događa s AMC-je? The Walking Dead u drugoj sezoni razočarao, ali i dalje uz tračke nade, The Killing finalom izvrijeđao gledateljstvo, dok ni Hell on Wheels nije ispunio očekivanja. Treba se najprije oteti dojmu kako ta tri slova, čini se, više neće biti dovoljan poticaj za nadolazeće serije. Možda u tome i leži kvaka kod očekivanja onoga što bi nam Hell on Wheels mogao donijeti?

U suštini, scena koja bi mogla opisati glavnu radnju serije

Da ova serija kojim slučajem ne dolazi s AMC-a, drugačije bi gledali na nju, zasigurno. Ovako, ako nije izvrsna, razočaravajuća je. Iako bih ovdje napravio kompromis pa rekao kako je ovo ipak nešto blaže razočaranje. Sve odlike ostatka AMC-ovih serija su prisutne i u ovoj, atmosfera je izvrsna, pojedini likovi fantastični, njihova karakterizacija i dimenzionalnost pohvalni, međusobni odnosi te razvoj istih funkcioniraju, te su s tehničke strane stvari također besprijekorne. Problem je glavna radnja, odnosno, njezino nepostojanje. Ozbiljno, stavite mi pištolj na čelo i pucajte, ne bih vam znao reći što je ovdje glavna priča. Iz epizode u epizodu serija nas zabavlja sporednim storylineovima, pa je to bilo poput pustolovine igranja Skyrima (ili bilo koje druge RPG igre) gdje biste ostavili glavni quest po strani, a obavljali one sporedne.

To je putovanje kojim ide Hell on Wheels, uz tu i tamo doticanja onoga čime se može smatrati kao glavnom pričom, da bi na kraju sezone bili manje-više tamo gdje smo počeli, a Cullen Bohannon (Anson Mount), središnji lik serije, opet na početku u osvećivanju svoje žene. Dakako, izgradnja pruge napreduje, jedni bivaju unaprijeđeni, drugi umiru, treći počnu ubijati, no tijekom sezone nismo vidjeli ništa što bi se moglo nazvati drastičnim preokretom. Središnji lik je sada postao mamac za lovce na glave, primoran otići, no iako je to stvar za sljedeću sezonu, nekako sumnjam da ćemo ga gledati odvojenog od ostatka društva.

Cullen Bohannon (Anson Mount) u lovu na osvetu

Kad smo već kod centralnog lika… Cullen Bohannon (Anson Mount) je postao jedan od onih čije su minute pojavljivanja dragocjene; bilo da pije u birtiji, uzima živote ljudima na terenu, vodi sasvim obične razgovore ili šefuje crncima koji izgrađuju prugu – fantastičan je. Ima nešto u svakoj njegovoj pojavi, ne priča puno, više je čovjek od djela i ako vam netko ovdje priraste srcu, trebao bi on. Kemija između njega i Lily (Dominique McElligott), glavnog ženskog centralnog lika, ipak je zaustavljena na točki prijeloma, pa je odnos na distanci, no očekujem da će druga sezona to promijeniti.

Šveđanin (Christopher Heyerdahl), koji je zapravo iz Norveške, svojim prvim pojavljivanjem puno je obećavao, činio se kao zanimljiv lik koji će unijeti svježine i premise u sve to, ali malo se pojavljivao tijekom sezone. Uspio je napraviti dosta štete, narod ga nije volio, nije se libio raditi iza leđa, vidjeli smo njegovu opaku i strašnu stranu, ali i kontrast, potpuno suprotnost u posljednjim epizodama sezone kada je molio za milost, u potpunom očaju, na samom dnu. Kad već ne u prvoj, nadam se da ćemo puno više od njega dobiti u drugoj sezoni.

Hell on Wheels, AMC

Zanimljivo, Hell on Wheels se tijekom sezone zapravo bavio svime i svačime, ulazio u različita područja, u crkvu i pričama o religiji, jedno vrijeme prateći braću McGinnes sa svojim prezentacijama, zatim kurve i njihove usluge, zatim birtiju i nove pijanske priče, onda pregovaranja, pa indijanska posla, i uza sve to možemo bez ikakvih sumnji i opterećenja reći da smo premalo toga vidjeli.

Kao što ste primijetili, u tekstu se često ponavlja izraz “očekujem u drugoj sezoni.” Upravo zato jer je ovdje puno prilika, puno neiskorištenog potencijala, ali i dalje postoji nada u bolje sutra, i dalje stignu početi iskorištavati potencijal kako bi nova sezona mogla zasjati. AMC-jev izlet u vestern vode je puno obećavao, ali malo toga donio. Možda čak treba više žaliti za neiskorištenim potencijalom, nego nepostojećom glavnom radnjom. U suštini serija nije toliko loša koliko bi se moglo činiti čitajući tekst, a potvrdit će i ocjena, stvar je u tome što ako glavni sastojak slabo funkcionira, dodaci ne mogu previše pomoći.

Kopija Gleeja. NBC-jev očajnički pokušaj da dobije hit kopiranjem uspješne formule. – Svima nam je to palo napamet u svibnju kada je NBC najavio snimanje Smasha. Čak ima i sličan jednostavan i vrlo efektan naziv. No, ponekad se iznenadimo kad shvatimo da smo u krivu i u konačnici nam bude drago što je tako. To je slučaj i s ovom serijom – koja nije ni blizu napadna kao Glee, jeftina srednjoškolska drama isforsiranog humora i nelogičnih nastupa. 

Inspiriran uspjehom FOX-ovog sitcoma New Girl, čiji je pilot objavljen na Appleovom iTunes servisu dva tjedna prije premijere, NBC je isto odlučio napraviti i sa Smashem. Međutim, serija bi i bez toga imala jedinstvenu marketinšku platformu. Uz činjenicu da se emitira iza iznimno kompatibilnog reality showa The Voice, jedinog pravog uspjeha na mreži od… (Pokušavam se sjetiti relevantne i uspješne serije koju je NBC nedavno lansirao, ali čini se da takve nema.) – dan prije premijere emitira se Super Bowl, najgledanijih tri sata televizije na svijetu. I sam čelnik mreže, Bob Greenblatt, izjavio je kako puno očekuje od serije. Smash ipak nije The Event, lijeno i u 24 sata osmišljen SF kako bi NBC mogao profitirati na žanru koji je u danom trenutku bio iznimno popularan. Ne, Smash nije Glee. Smash ne pokušava biti Glee. Glee je možda otvorio vrata žanru i dozvolio glazbi da bude inkorporirana u jednosatnu dramu (sjetite se samo Viva Laughlina – ta serija nije nikome pomogla), no glazba je samo mali dio onoga što Smash nudi.

Megan Hilty; Smash, NBC

U središtu radnje nije jedan lik. Pilot nas vodi kroz dvije paralelne priče, jednako bitne za ono što je uistinu u središtu radnje – Marilyn, brodvejski mjuzikl u stvaranju. Dvojac koji piše pjesme za Broadway, Julia (Debra Messing) i  Tom (Christian Borle) dobije ideju kako bi mogli napisati mjuzikl temeljen na životu jedne, jedine i neponovljive holivudske dive. Nakon što izvedba jedne od pjesama završi na internetu, ugledna producentica Eileen (Anjelica Huston) prvom prilikom zgrabi projekt te redateljsku palicu daje umišljenom, ali briljantnom Dereku Willsu (Jack Harrington). Na ne tako glamuroznom kraju brodvejskog spektra, mlada i neiskusna Karen (Katharine McPhee) željna je uspjeha, slave i ostvarenja svojih snova. Iako svojom prvom audicijom oduševi sve prisutne, rađa se rivalstvo između nje i Ivy (Megan Hilty) koja svojim iskustvom na pozornici konkurira Megan za ulogu Marilyn.

Bob Greenblatt je projekt prvo donio na Showtime, na čijem je čelu bio prije nego što se prebacio na NBC. A serija zapravo izgleda kao da se emitira na Showtimeu. Ili čak na HBO-u. Kvaliteta produkcije je fenomenalna, ne odaje onaj klasični dojam da gledate običnu broadcast dramu snimanu na jeftinom setu. New York nikad ne razočarava, pa tako ni ovdje – scene snimane na Times Squareu i općenito na Manhattanu su predivne, a u kombinaciji s odličnom režijom, Smash djeluje poput filma.

Christian Borle i Debra Messing; Smash, NBC

Ponekad je dovoljno vidjeti 45 minuta materijala da shvatite koliko potencijala proizvod pred vama uistinu ima. Glumačka postava serije nema slabe karike. Istina, u rujnu nećemo vidjeti dominaciju Smashevaca na Emmyima, no svaki član postave odlično je pogođen za svoju ulogu. Debra Messing napokon se pronašla u poštenoj ulozi nakon vruće gomile govana koja se zvala The Starter Wife, a Katherine McPhee i Megan Hilty, kao glavni talent u seriji, imaju fenomenalne glasove i – da ne izvlačim doslovni hrvatski prijevod – stage presence. Talent se može pronaći i iza kamere – osim što je Steven Spielberg producent serije, među scenaristima su Craig Zadan i Neil Meron (Chicago, Hairspray), a pjesme za mjuzikl pišu Marc Shaiman i Scott Whittman (Hairspray, Catch Me If You Can), dobitnici Grammya i Tonya.

Dva su važna testa pred serijom: Može li održati kvalitetu pilota tijekom cijele sezone te hoće li napokon donijeti NBC-u potrebno olakšanje u obliku visoke gledanosti? S obzirom da serija neće imati kompletnu 22-epizodnu sezonu, odgovor na prvo pitanje trebao bi biti potvrdan. A kad bih morao pogađati hoće li serija biti uspješna, rekao bih da hoće. Standardi na NBC-u iznimno su niski, te će bilo koji rating iznad 2.0 (za prosjek cijele sezone) vrlo vjerojatno seriji garantirati zeleno svjetlo za drugu sezonu.

Sve iole kvalitetne nove serije na velikim mrežama ove sezone su sitcomi (New Girl, Suburgatory). Dramske serije ponovno su podbacile – doduše, ne kao i prošle sezone – ni Once Upon a Time, ni Alcatraz nisu ispunili očekivanja. Smash je jedan od najboljih pilota ove televizijske sezone, a konkurirati mu jedino može Awake (iako tu pretpostavku temeljim isključivo na reakcijama drugih kritičara). Ukoliko nastavi ovim tempom, Smash bi mogao postati jedna od rijetkih broadcast drama koje se ne smiju propustiti i jedna vrlo jedinstvena serija koja odskače od klasičnog tipa kakvog viđamo na velikim mrežama.

Kao što već svi (i njihove bake i djedovi) znaju, Igra prijestolja krajem ljeta, odnosno početkom jeseni snimala se u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku. Na projektu koji će, uz određenu količinu HBO-ovih dolara, Hrvatskoj donijeti i besplatnu međunarodnu promidžbu radila je domaća produkcijska kompanija Embassy Films. Dubrovačka kompanija već ima prethodno (ko)produkcijsko iskustvo u snimanju popularnih serija, a prije Igre prijestolja radili su na produkciji Doctor Whoa u Trogiru te reality showa Amazing Race. S izvršnom producenticom kompanije, Erikom Milutin, razgovarali smo o iskustvima sa snimanja i rada na ovako velikom projektu – dosad najvećoj stranoj produkciji u Hrvatskoj. 

Prvo, ležerno i nezaobilazno pitanje – jeste li čitali romane ili gledali seriju? Dojmovi?

Gledala sam prvu sezonu, pročitala prve dvije knjige. Zabavno, iako nisam fan fantasy žanra.

Ukratko, čime se Embassy Films bavi kad ne koproducira jednu od najboljih televizijskih serija trenutno?

Snimamo, uglavnom reklame, a ponekad i igrane serije (Casanova i Doctor Who za BBC, recimo),  reality show (Amazing Race) ili putopisne emisije (Three Man in a Boat, također za BBC…). Većinu toga što smo radili možete vidjeti na showreelu na našoj stranici www.embassyfilms.com.  Spremamo novi izgled stranice pa je trenutno malo zbrčkano, ali svejedno, dosta toga je tamo…

www.embassyfilms.com

Je li Igra prijestolja najveći projekt na kojem ste dosad sudjelovali? Te u Hrvatskoj uopće, što se tiče stranih (ko)produkcija?

Jeste. Uostalom, to je najveća inozemna produkcija u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina.

Jeste li naišli na mnogo zapreka pri ugovaranju produkcije – bilo s HBO-ove strane ili na razini naših zakona?

Ne, sve je prošlo prilično glatko. I klijenti se slažu u tome.

Relativno povezano pitanje – radi li država dovoljno na omogućavanju dolaska strane produkcije; je li Hrvatska konkurentna susjednim zemljama što se tiče dovođenja sličnih projekata i jeste li ranije imali problema pri ugovaranju, ili čak propalih projekata, zbog nepovoljnih zakona i regulativa?

Bilo je par situacija kada su filmski producenti dolazili ovdje i odlazili nezavršena posla, ali bi se to prije moglo nazvati ispitivanjem terena nego propalim projektima. Kao što vjerojatno znate, izglasan je novi zakon o poticanju inozemnih produkcija od strane države, pa ćemo vidjeti sad kako će to funkcionirati. U svakom slučaju, mislim da je to dobar korak naprijed u  privlačenju inozemnih produkcija u Hrvatsku. Što se tiče konkurencije sa ostalim zemljama, mi se za poslove borimo bukvalno sa cijelim svijetom. Svaka zemlja ima svoje posebnosti kad je u pitanju filmska produkcija, negdje su honorari niži, studiji su bolji (kod nas i nema stvarno dobrog studija za snimanje), ali naša prednost su raznovrsne lokacije i vrlo profesionalno osoblje.

Kako je bio podijeljen produkcijski posao između HBO-ovog osoblja i vas, odnosno, za koji dio snimanja i produkcije ste bili zaduženi?

Mi smo ”service production company”, što znači da našim klijentima pružamo sve usluge vezane za organizaciju snimanja. Ugovaranje lokacija, lokalne radne snage, statista, glumaca, organizacija smještaja i transporta ekipe i slično, to je nas posao. Kreativni posao skoro uvijek obavljaju stranci, osim scenografije i glumaca, gdje je bilo i naših kreativaca.

Kako ste se snašli u ovom, vjerujem – izazovu, je li sve funkcioniralo glatko u suradnji s HBO-om? Koliko je HBO bio… specifičan i pedantan što se produkcijskih zahtjeva tiče?

Nije bilo zaista nikakvih problema, snimanje je prošlo  prema planu, sve je funkcioniralo kako ja i bilo zamišljeno. HBO je bio jako pedantan, što je uobičajeno kod tako velikih kompanija.

Koliko se sati dnevno snimalo? Možete li ukratko opisati jedan običan, prosječni dan produkcije?

Snimalo se u prosjeku 11 sati dnevno. Počinjali smo rano ujutro sa glumcima i statistima koje je trebalo obuci u kostime i našminkati, obično negdje između 4 i 5 ujutro.  Snimanje je počinjalo između 7 i 8 sati i uglavnom završavalo oko 19.00.

Koliko je ljudi radilo na produkciji? Otprilike, koliko je vlastitog osoblja doveo HBO, a koliko ste vi angažirali, ne računajući statiste?

Ne znam točnu brojku, oko 300 otprilike.

Kakva je bila atmosfera na setovima, odlazi li HBO iz Hrvatske zadovoljan? Ili, s druge strane, jeste li vi zadovoljni HBO-om?

Bilo je stvarno dobro, možda je samo prvih par dana bilo malih napetosti dok se njihova i naša ekipa nisu upoznale i shvatile što mogu očekivati jedni od drugih. Četvrti dan snimanja imali jednu masovnu scenu koja je odrađena odlično, i nakon toga je sve postalo mnogo opuštenije.

Kakve su šanse da se HBO i Igra prijestolja vrate u Hrvatsku i nagodinu?

Kako sada stvari stoje, sigurno se vraćaju. Ipak, mislim da je razumno pričekati emitiranje druge sezone kad će se početi praviti stvarni planovi za novu sezonu.

Smije li se, okvirno, znati koliko je stajala cjelokupna produkcija u Hrvatskoj? Je li projekt bio unosan za državnu i lokalnu blagajnu, ne računajući besplatnu i neprocjenjivu promociju?

Točan iznos je, naravno, poslovna tajna. Mogu samo reci da je nekoliko milijuna kuna završilo u državnoj blagajni.

Sudjelovali ste i na produkciji pete sezone Doktora Who, koji se kroz par epizoda snimao u Trogiru. Koliko su se ta dva projekta razlikovala?

Ne puno, možda najviše po tome što je Doctor Who sniman u Trogiru izvan turističke sezone, pa smo imali cijeli grad samo za nas.

Šezdesetih godina Jacobovi sljedbenici uništili su sve ostale doseljenike na Otoku, no daleko na horizontu uočili su drugi otok čije su građevine dale naslutiti da je nastanjen. Ne zamaravši se istraživanjem, odlučili su igrati na sigurno, te su dvadeset i prvog ožujka 1963. okrenuli donkey wheel i prebacili se na drugu, sigurniju i zabačeniju lokaciju. No, nisu slutili da je djelovanje energije Otoka zahvatilo i onaj otok od kojeg su bježali, posljedica čega je bila da su svi njegovi stanovnici transportirani u nepoznato. Još manje su bili svjesni da se otok zvao Alcatraz, a stanovnici mu najgori američki zločinci…

Bljezgarim, svakako, no uz seriju za koju se vežu imena JJ Abramsa, Elizabeth Sarnoff, Jacka Bendera i Jorge Garcije, u čijem je središtu (doduše, stvaran) otok; još k tome u prvih trideset sekundi pilota čujete nezamjenjive violine Michaela Giacchina – usporedbe s Lostom su neizbježne. Čak je i u svojem predstavljanju serije JJ barem triput ponovio kako Alcatraz nije sličan Lostu.

Što nije u potpunosti točno, čak i ako izuzmemo gore navedena imena i violine. Alcatraz nam servira priču po kojoj je premještaj zatvorenika iz naslovnog zatvora bio obmana, a oni su zajedno sa svojim čuvarima nestali tog 21.3.1963 te se ponovno pojavljuju pedeset godina kasnije, ne ostarjevši ni dana (i sudeći po prve dvije epizode, bez puno problema s prilagodbom na novu okolinu). Po dobrom starom proceduralnom formatu, svaka epizoda pratit će pojavljivanje jednog od nestalih koje pokušava uhvatiti specijalni federalni odjel predvođen Emersonom Hauserom (Sam Neill), kojem se u pilotu pridružuje nesvakidašnji par: detektivka Rebecca Madsen (Sarah Jones) i doktor povijesti/strip-autor Diego Soto (Jorge Garcia). Radnja u sadašnjosti ispresjecana je flashbackovima na vrijeme koje je zatvorenik tjedna proveo u Alcatrazu šezdesetih. Naravno, ništa od ovoga niste vidjeli u niti jednoj drugoj seriji. Jesam li spomenuo i da je Rebecci partner nedavno ubijen pred očima?

Nemojte me krivo shvatiti, nisam prethodnim odlomkom htio reći da je serija klišejizirano smeće. Jer to nije.

Mnoge stvari funkcioniraju, i to solidno. Casting je dobar: Sarah Jones možda se po dijelovima čini polumrtvo, no nakon Anne Torv ne želim ništa prejudicirati; a žena ima i dobru kemiju sa Jorgeom. Jorgeom čiji lik nije karakterno isti Hurley (i on lijepo odrađuje tu činjenicu), ali nije ni napravio “cranstonovski obrat”… najjednostavniji opis bio bi “doktor Hurley.” Uz to, njegova prisutnost uvijek je simpatična. Tu su i stari profesionalci Robert Forster (nismo ga baš puno vidjeli) i Sam Neill sa svojim mutnim likom koji je i pomalo šupak. Također, Sam Neill ima kul glas, što ponekad izvuče šugav dijalog.

Radnja jest proceduralna sa svim svojim elementima, no negativci su interesantni, tempo je dobar, obrata ima i sa te, i sa mitološke strane (predvidljivih i nepredvidljivih), a općenito su mitološki elementi solidno isprepleteni u slučaj tjedna. Ima i poprilično puno nasilnih, krvavih smrti i ranjavanja. Flashbackovi također nisu loši (a imaju i lostovskih callbackova na prethodne, samo iz drugog kuta), no vrlo brzo bi mogli postati naporni, pogotovo ako se nastavi trend jedan zatvorenik tjedno. U što sumnjam, iako bi ovim tempom sa dvjesto i kusur nestalih sezonama mogli kliziti mediokritetnošću, pretpostavljam (nadam se, zapravo) da ovakav (pogotovo ovako kruti) procedural neće dugo potrajati. Mogućnosti za ekspanziju ima dovoljno, bilo kroz fokusiranje na buduće društvo u novom zatvoru, bilo na natjeravanje sa kim ili čim god odgovornim za njihov nestanak.

Ne bih se žalio ni da nikad ne saznamo kako i zašto su oni nestali i pojavili se pedeset godina kasnije, već da se to uzme zdravo za gotovo. Pretpostavljam da sam u manjini, a i sama serija je već dala naslutiti da to neće biti tako.

Najveći Alcatrazov problem je njegova neoriginalnost i opći dojam da će pokušati igrati na sigurno. No, barem nije dosadan za razliku od Abramsove druge aktualne nove serije, Person of Interest (koja je, k vragu, zadnjih epizoda postala i relativno zanimljiva) i druge nove serije bivših producenata Losta, katastrofalno drvene Once Upon a Time, te će uspomene na isti potaknuti osjećajem, a ne napadnim guranjem referenci. Ostaje samo nada da će ići putem Fringea i iznenaditi nas.

Pustimo li Abramsa po strani, derivativnost i igranje na sigurno posljednjih nekoliko sezona (osim časnih i velečasnih iznimki) postale su pravilo i bojim se da je zlatno doba televizije čiji je vrhunac bio prošlog desetljeća pomalo nestaje i da će i te iznimke uskoro postati samo blijedi odraz televizije koja nas je znala oduševljavati. Možda se varam, možda sam samo ostario i krivo pamtim, no gledajući kroz tu prizmu Alcatraz je vrlo dobra serija i fali li vam takvih, nećete promašiti date li joj barem šansu.

Nakon blagdanske pauze, tokom koje se emitirao minimalan broj serija, dobar dio njih nastavlja svoje emitiranje, zajedno s nekim friškim premijerama – bilo novih serija, bilo povratničkih. Prije sastavljanja ovog članka, pripremili smo pregled 18 najzanimljivijih novih serija koje ćemo gledati u 2012. godini – ima ponešto preklapanja, pa smo dijelom “reciklirali” najave iz tog teksta, te pridodali još neke razvikanije nove serije, koje nam se nisu činile dovoljno zanimljivim da ih uvrstimo u prethodni članak. Ovog puta izdvajamo 12 novih serija, koje će svoju premijeru imati kroz naredna tri mjeseca, te 12 glavnih povratničkih – neki miks nama najdražih serija te generalno popularnih stvari. Uz najave i trailere, kao i obično, prilažemo i praktičan popis datuma premijera u tablicama. Nema toliko premijera ni povrataka serija kao jesenas – ali uvijek se možete baciti oko na naš popis 30 najboljih serija 2011. godine i nadoknaditi propušteno, zar ne?

Nove serije

The Firm (8. siječnja)

John Grisham je 1991. godine objavio svoju knjigu “Tvrtka”, a film s Tomom Cruiseom i Geneom Hackmanom u glavnim ulogama uslijedio je nakon dvije godine. NBC je na prošlim upfrontovima naručio seriju, a radnju je smjestio deset godina nakon događaja iz Grishamove knjige, odnosno filma. Nakon što je Mitch McDeere (Josh Lucas) uspio srušiti odvjetničku firmu Bendini, Lambert & Locke koja je štitila čikašku mafiju, McDeere i obitelj završili su u programu zaštite svjedoka. Deset godina nakon tih događaja, McDeere izlazi iz programa zaštite i započinje novi život jer je šef mafije umro u zatvoru. No, McDeere vrlo brzo ulazi u nove probleme, otkriva nove zavjere, a za leđima mu je i sin šefa mafije kojeg je strpao u zatvor. The Firm je svoju premijeru imao 8. siječnja i doslovce potonuo – bila je to najslabije gledana premijera neke dramske serije u povijesti NBC-a. Zapravo je samo pitanje vremena kada će biti skinut s rasporeda.

Click here to view the embedded video.

House of Lies (8. siječnja)

House of Lies svoju je premijeru već imao, a trebao bi konačno biti “prava” komedija na Showtimeu, mreži koja gledatelje već duže vrijeme umara snažnim i napaćenim, ali u suštini istim ženskim likovima; u serijama koje nisu ni drame, ni komedije. Serija je četveročlani ansambl upornih i uspješnih konzultanata – oni su dio 1% najbogatijih koji pljačkaju najbogatijih 1%. Don Cheadle djeluje sjajno u glavnoj ulozi, a uz njega tu su još Kristen Bell, koja će zasigurno biti primarni razlog gledanja za mnoge od vas, te Ben Schwartz, poznatiji vam kao Jean-Ralphio iz Parks and Recreationa.

Click here to view the embedded video.

The Finder (12. siječnja)

The Finder je spin-off Bonesa, pa ako ste gledali, ili još bolje voljeli tu seriju, možete naslućivati što očekivati od njenog rođaka. Neobičan i zabavan procedural koji se vrti oko atipičnog protagonista sa posebnom sposobnošću koja mu pomaže u rješavanju slučajeva. Walter Sherman (Geoff Stults) je bivši veteran rata u Iraku koji nakon nesreće i oštećenja mozga dobiva specifičan dar – mogućnost pronalaženja ljudi i stvari. Što je prilično praktično, mogućnost instantnog pronalaženja daljinskog i ključeva od auta praktički opravdava tu sitnicu oko “oštećenja mozga.” Autor serije je Hart Hanson, koji je kreirao i vodi Bones, pa suština serije ne bi trebala pretjerano odskakati od originala. Prva sezona imat će 13 epizoda.

Click here to view the embedded video.

Alcatraz (16. siječnja)

Najavljen je još davno, prošlog svibnja, a dosad smo i više nego dovoljno pisali o njemu. Ponajviše istican zato što je J. J. Abrams nalijepio svoje ime na projekt, no tek u izvršno-producentskoj ulozi. Da njegovo ime ne bi trebalo davati neku bitnu težinu i privlačnost seriji svjedoče njegova posljednja dva projekta, neprimjećeni Undercovers i razočaravajuće blijedi Person of Interest - koje je samo producirao u sklopu svog studija Bad Robot. Iako mu definitivno treba pripisati velike zasluge za stvaranje Losta i Fringea, te napomenuti da se svakako radi o uglednom i sposobnom autoru, njegove zasluge na obje serije uglavnom prestaju nakon prve sezone. Alcatraz će biti SF-oidna serija s primjesama misterije, uglavnom vezane uz zloglasni zatvor, danas muzej, a radnja će pratiti detektivski tim koji radi na istraživanju slučaja odbjeglih bivših zatvorenika koji se počinju pojavljivati u sadašnjosti. Sarah Jones, kao nešto manje poznato glumačko ime, u glavnoj je ulozi kraj iskusnijeg kolege Sama Neilla (Jurassic Park) i Jorgea Garcie, poznatog vam kao Hurley iz Losta.

Click here to view the embedded video.

Unsupervised (19. siječnja)

Najnoviji dodatak praktički savršenom nizu FX-ovih humorističnih serija. Glavni likovi su dva 15-godišnjaka koji se susreću sa standardnim tinejdžerskim problemima i “problemima”, bez nadzora roditelja, no glavna premisa ovdje je sporedna stvar. Autori serije, koja će biti uparena sa sjajnim Archerom, su trojac koji je imao producentsko-scenarističke dužnosti na It’s Always Sunny in Philadelphia. Doduše, ne ekipa koju automatski prepoznajete, već David Hornsby, Scott Marder i Rob Rosell. Hornsby je ove sezone za CBS kreirao jedan od najgorih sitcomova godine, How to Be a Gentleman, što je referenca koju će vjerojatno htjeti skrivati na svom životopisu. Hornsby se povremeno pojavljivao u Phillyju kao Rickety Cricket, a zajedno s drugom dvojicom autora ima scenaristički potpis na 20-ak epizoda serije. Ipak, među izvršnim producentima serije su Charlie, Mac i Dennis, odnosno Charlie Day, Rob McElhenney i Glenn Howerton, te autor Archera, Adam Reed. Glasove posuđuje, osim autorskog trojca, velik broj poznatih imena, između ostalih: Kaitlin Olson (Sweet Dee iz Phillyja), Justin Long (Mac iz “Get a Mac” serije reklama, plus niz drugih stvari), Romany Malco (Weeds, No Ordinary Family), Fred Armisen (Portlandia) te Kristen Bell, koju ne treba posebno predstavljati. Prva sezona imat će 13 epizoda.

Click here to view the embedded video.

Luck (29. siječnja)

Autor serije je David Milch, koji je prethodno kreirao NYPD Blue i Deadwood (te John from Cincinnati, ali nitko ga neće pamtiti po tome), a u glavnim ulogama su Dustin Hoffman, Nick Nolte i Dennis Farina. Radnja se vrti oko konjičkih utrka, prati vlasnike, džokeje, kockare, te razne tipove likova koji su vezani uz taj sport. Hoffman glumi čovjeka duboko upletenog u kladioničarske i ostale sumnjive poslove, koji u pilotu izlazi iz zatvora u kojem je proveo protekle četiri godine. Pilot režira veteran ovog posla, Michael Mann, redatelj filmova Posljednji Mohikanac, Vrućina, Probuđena savjest i Collateral te producent Avijatičara. Ujedno je izvršni producent projekta. Pilot je emitiran već 11. prosinca, dok će prva sezona imati devet epizoda.

Click here to view the embedded video.

Smash (6. veljače)

Odmah nakon predstavljanja serije, Smash je zbog svoje glazbene tematike prozvan kopijom Gleeja, prvom u nizu serija koje pokušavaju uhvatiti val popularnosti FOX-ovog tinejdžerskog glazbenog mjuzikla. Ipak, glavni ovosezonski dramski adut NBC-a ozbiljnija je serija, sušta suprotnost Gleeju, koja se bavi događanjima iza kulisa stvaranja brodvejskog mjuzikla o životu Marilyn Monroe. Debra Messing (Will & Grace), Jack Davenport (Coupling, Pirates of the Caribbean) i Anjelica Huston poznata su i provjerena imena, a centralnu ulogu imat će finalistica Američkog idola iz 2006., Katharine McPhee, kao nova Merlinka. Dosad je snimila i izdala tri albuma, no ima minimalno glumačko iskustvo. Smash će biti će uparen s njihovim lanjskim reality hitom The Voice, što će činiti vrlo kompatibilan par programa, a dodatna eksponiranost zbog solidnog ansambla i producentskog imena trebala bi konačno NBC-u donijeti jedan serijski hit. Teoretski…

Click here to view the embedded video.

Lillyhammer (6. veljače)

Norveška humoristična drama međunarodne produkcije. U glavnoj je ulozi Steve Van Zandt, inače glazbenik, najpoznatiji po ulozi mafijaša Silvia Dantea u jednoj od najpoznatijih HBO-ovih drama, The Sopranos. U ironičnoj premisi, Van Zandt glumi mafijaša cinkera koji ulazi u program zaštite svjedoka te traži da ga se smjesti u norveški gradić Lillehammer – mjesto s najnižom stopom kriminala u svijetu. No, stvari se neće rasplesti baš kako se nadao… Naziv serije parodira često pogrešno izgovaranje naziva grada domaćina Zimskih olimpijskih igara 1994. godine. Iako će Van Zandt svoj dijalog odrađivati na engleskom, kao i likovi koji će mu se obraćati, ostatak dijaloga će biti na norveškom jeziku. Čitava prva sezona bit će dostupna u komadu, počevši od 6. veljače.

Click here to view the embedded video.

The River (7. veljače)

Faux-dokumentaristički stil snimanja na televiziji je dosad bio uglavnom rezerviran za komedije, odnosno mockumentary podžanr, a The River jedan je od rijetkih pokušaja da se sličan format primjeni na jednosatnu dramsku seriju. ABC je naručio osam epizoda, koje se počinju emitirati od 7. veljače. Dio kritičara ističe pilot kao jedan od najboljih ovosezonskih, uz Awake, dodajući opasku i pokoju sumnju u dugoročnu održivost ovakvog formata. Priča otprilike ide ovako: poznati televizijski reporter Emmet Cole, koji istražuje netaknutu prirodu, nestaje u amazonskoj prašumi. Njegov sin i žena odlučuju krenuti u potragu za njim zajedno s televizijskom ekipom koja će dokumentirati cijeli proces. No, duboko u amazonskoj prašumi ekipa će imati problema s pronalaskom Colea jer među drvećem i u vodi vladaju bića koja nisu prijateljske naravi. Cijela će serija biti prikazana iz perspektive televizijske ekipe i njihovih kamera, što seriji daje dodatan ton realističnosti. Serija je puna poznatih glumačkih lica, od kojih se ističu Bruce Greenwood (Star Trek), Eloise Mumford (Lone Star), Joe Anderson (Twilight), Paul Blackthorne (Lipstick Jungle) i Leslie Hope (24). Autor serije je Oren Peli, redatelj hororca Paranormal Activity, koji je snimljen u sličnom stilu kao i serija.

Click here to view the embedded video.

GCB (4. ožujka)

Serija napravljena prema romanu Good Christian Bitches očigledno nije mogla završiti na televiziji pod tim nazivom. Nakon što je prekrštena u Good Christian Belles, ABC ju je iz nekog razloga odlučio ponovo preimenovati u potpuno neprepoznatljiv akronim – GCB. Trebao bi to biti svojevrsni nasljednik Desperate Housewivesica, koje ove sezone završavaju osam sezona svog očajnog kućan…ćenja? Radi se o potencijalno simpatičnom “grešnom zadovoljstvu”, humoristična drama pomiješana s južnjačkim šarmom i klasičnim spletkarenjem. Leslie Bibb (Popular, ER) u glavnoj je ulozi kao razvedena samohrana majka koja se vraća u rodni Dallas, u susjedstvo prepuno nesigurnih, sitničavih srednjovječnih žena koje se ponašaju kao da im je 20 godina. Između ostalih, jednu od glavnih uloga ima Kristin Chenoweth, koju možda poznajete iz Pushing Daisies, po ulozi Olive Snook, koja joj je priskrbila Emmy.

Click here to view the embedded video.

Missing (15. ožujka)

Missing je nova ABC-jeva serija s Ashley Judd, Sean Bean i Cliffom Curtisom u glavnim ulogama. Judd glumi umirovljenu CIA-inu agenticu čiji je sin nestao u Italiji gdje je stažirao. Judd uzima stvar u svoje ruke i ne preza pred ničim da ga vrati nazad. Prva sezona imat će 10 epizoda, trebalo bi se raditi o serijaliziranom trileru s centralnom misterijom, a autori obećavaju da naredne sezone neće imati više od 13 epizoda, kako bi se zadržala zgusnuta i napeta radnja bez fillera. Prva sezona snimala se po Europi, svaka epizoda na drugoj lokaciji, između ostalog i Dubrovniku.

Click here to view the embedded video.

Touch (19. ožujka)

Touch je prvi televizijski projekt Keitha Sutherlanda i Tima Kringa nakon kraja 24, odnosno otkazivanja Heroesa pretprošle sezone. Sutherland glumi udovca i samohranog oca koji se teško zbližava sa svojim 11-godišnjim gluhim i autističnim sinom. Ispostavlja se da dječak može uočiti uzorke i podudaranja u naizgled nasumičnim brojevima i događajima te predvidjeti događaje prije nego se zapravo dogode. Danny Glover, veteransko “smrtonosno oružje”, pomoći će mu da dešifrira njihovo značenje, a glumačku postavu upotpunjava Gugu Mbatha-Raw (Undercovers). Tim Kring je autor serije, a prethodno je kreirao i vodio Heroese, od odlične prve sezone, do tragično komičnih… svih ostalih sezona. Iako će pilot na FOX-u biti prikazan 25. siječnja, serija će pravu premijeru imati tek 19. ožujka. Trinaest epizoda ugovoreno je za prvu sezonu.

Click here to view the embedded video.

Povratničke serije

Sherlock (1. siječnja)

BBC-jev Sherlock vratio se na Novu godinu i zapravo završio do objave ovog pregleda. Steven Moffat, genijalni um iza serije, opet nas je oduševio i čvrsto zacementirao visoku Sherlockovu poziciju na ovogodišnjim best off listama. Benedict Cumberbatch (Sherlock) i Martin Freeman (Watson) sjajan su par, bar nekoliko koplja ispred njihovih trenutnih filmskih kolega, Roberta Downeya Jr. i Judea Lawea.

Click here to view the embedded video.

Portlandia (6. siječnja)

Zanimljiva i često ignorirana skeč-komedija još manje poznate mreže IFC (Independent Film Channel). Duhovita i nerijetko šarmantna serija jednostavna je i jeftina, a epizode se sastoje od nekoliko kratkih nepovezanih skečeva, kojima je zajednički nazivnik ismijavanje hipija i hipsteraja u fikcionaliziranoj verziji Portlanda. Prva sezona imala je šest, dok druga ima 10 epizoda.

Click here to view the embedded video.

The Increasingly Poor Decisions of Todd Margaret (6. siječnja)

Cavid Crosss je kreirao, napisao scenarije svih prethodnih epizoda te drži naslovnu ulogu. Najpoznatiji je po ulozi Tobiasa Fünkea u Arrested Developmentu, a ovdje glumi američkog komercijalista koji biva premješten u London – te spletom okolnosti biva uhićen i priveden pred sud. To je zapravo prva scena pilota (i jedine epizode koju smo gledali), ali dio kritičara je hvali kao vrijednu gledanja, pa bismo joj možda trebali dati drugu šansu. Uz Crossa glumi i njegov kolega sa Arrested Developmenta, Will Arnett, te Blake Harrison, kojeg možda znate kao Neila iz The Inbetweenersa. Druga sezona imat će šest epizoda, kao i prva.

Click here to view the embedded video.

Shameless (8. siječnja)

Omiljen hobi fanova britanskih serija je natjecanje tko će pljunuti dalje po američkom remakeu, no Showtimeov Shameless trebao bi osušiti usta i onih najzagriženijih anti-remake križara. Američka verzija je zabavna, duhovita i na momente vrlo ozbiljna i zapravo nas nije previše briga koliko odstupa ili kopira original – kojeg, priznajemo, nismo gledali. U novu sezonu Shameless je krenuo podjednako dobro, a dosta kritičara naredne epizode opisuje boljima od onih u prvoj sezoni. Veselimo se tome.

Click here to view the embedded video.

Californication (8. siječnja)

U petoj sezoni Californicationa, David Duchovny, alias Hank Moody, nastavlja raditi ono što je radio u prethodnim sezonama: besposličariti, pizditi zbog gaža koje uništavaju njegov kreativni integritet, tugovati nad sudbinom nesretnom i ženom koja ga je ostavila te, naravno, jebati sve što hoda. U prvoj epizodi nove sezone, Californication se vraća upravo onakav kakvim ga znate. Bilo da ga volite ili mrzite zbog toga. U svom startu vrlo zabavna eskapistička dramedija sada je pomalo ofucana poput mufova Hankovih partnerica, no i dalje ima velik broj poklonika.

Click here to view the embedded video.

Justified (17. siječnja)

Šteta je što Justified počinje praktički iznova u trećoj sezoni, ali iskreno, nakon onako sjajne druge sezone, spremni smo vjerovati showrunneru Grahamu Yostu i njegovim scenaristima. U obezglavljenom Harlanu vodit će se bitka za nasljednika Mags Bennett, a na nišan Raylana Givensa (Timothy Olyphant) doći će neki novi negativci i antagonisti. Lani je Justified napravio velik korak u odnosu na ionako solidnu prvu sezonu – ima li Yost streljiva za novu sezonu?

Click here to view the embedded video.

Southland (17. siječnja)

Tko bi prije tri godine rekao da će Southland, NBC-eva odbačena serija, zaživjeti na TNT-u, ondje doživjeti kreativni procvati i poživjeti dodatne tri sezone (ako ne i više)? Dramska serija koja na vrlo realističan način prikazuje losanđeleske policajce ima jednu od nakvalitetnijih glumačkih postava na televiziji (Regina King i Shawn Hatosy prošle su sezone bili apsolutno fantastični), no svejedno prolazi nezamijećeno od strane raznih televizijskih udruga. Ove sezone, ekipi se pridružuje i Lucy Liu, a od serije, kao i uvijek, očekujemo tipičnu razinu kvalitete i deset uzbudljivih epizoda.

Click here to view the embedded video.

Archer (19. siječnja)

Jesenas smo dobili kratku infuziju u obliku mini-arca od tri epizode, ali Archer se regularnom sezonom konačno vraća ovog siječnja. Imali smo ga među najboljih 15-ak serija prošle godine i zbilja nam ponestaje novih načina da vam preporučimo ovu animiranu seriju. Pod uvjetom da je još niste gledali.

Click here to view the embedded video.

Skins (23. siječnja)

Britanska serija Skins u kojoj pratimo kontroverzne živote bristolskih tinejdžera ove godine ulazi u svoju šestu sezonu. Serija koja je nastala kao plod ideja Bryana Elsleya i njegovog sina Jamiea Brittaina od svog prvog nastavka uspjela je šokirati, ali i namamiti gledatelje u svijet koji ne poznaje tabue. Seks, droga i alkohol (ne nužno tim redoslijedom) nezaobilazni su faktori koji povezuju i razdvajaju grupicu tinejdžera u čije isječke života zavirujemo. Serija se dosad bavila trima generacijama, a u novoj i posljednjoj sezoni treće generacije i dalje pratimo poroke i probleme neobične Franky, Mini, Nicka i ostalih kojima se pridružuje i novo lice- Alex. Kako će izgledati nastavak njihove priče, otkrit će nam E4 sezonom koja počinje 23. siječnja.

Click here to view the embedded video.

Spartacus: Vengeance (27. siječnja)

Nakon kratke i teške bolesti, Andy Whitfield, prvi Spartak u najpopularnijoj Starzovoj seriji, umro je u rujnu prošle godine. Liam McIntyre dobio je težak posao u kojem će pokušati zamijeniti Whitfielda u naslovnoj ulozi. Dvije su godine prošle od prve sezone Spartacusa, a između njih Starz je emitirao i prequel mini-seriju Gods of the Arena. Prilično smo već nestrpljivi i jedva čekamo nastavak zbog načina na koji je Blood and Sand završio. Nadamo se najboljem od cijele ekipe i želimo svu sreću Australcu McIntyreu, koji do sada nije imao nekog većeg televizijskog iskustva.

Click here to view the embedded video.

Eastbound & Down (19. veljače)

Jedan od najvećih televizijskih seronja bez pokrića, Kenny Powers, vraća se u trećoj sezoni Eastbounda. Možda i posljednjoj, što su ranije najavili glavni glumac Danny McBride i producent Jody Hill, iako HBO to još nije potvrdio. Jason Sudeikis pridružuje se glumačkoj postavi, a Will Ferrell (ujedno izvršni producent) i Matthew McConaughey će gostovati u najmanje jednoj epizodi. Tek trinaest epizoda kroz prve dvije sezone lako se nadoknadi.

Click here to view the embedded video.

Bob’s Burgers (11. ožujka)

Lani, kada je ova FOX-ova animirana komedija tiho krenula u njihovom razvikanom nedjeljnom rasporedu prepunom animiranih serija Setha MacFarlanea, ocijenili smo je “simpatičnom, ali zaboravljivom.” No, trebalo je vrlo malo da do kraja 13-epizodne prve sezone praktički prešiša po duhovitosti i simpatičnosti sve ostale FOX-ove animirane komedije. Sjajan niz glumaca koji posuđuju glasove likovima predvodi Jon H. Benjamin, koji ovdje zvuči potpuno jednako kao Archer u… Archeru, ali problem razlikovanja likova vrlo brzo nestaje. Iako kreće vrlo kasno, druga sezona imat će pune 22 epizode. Sretni smo zbog toga.

Click here to view the embedded video.

American Horror Story

Abecednim redoslijedom prvi na red dolazi FX-ov trashfest pod vodstvom majstora trainwrecka, Ryana Murphyja i Brada Falchucka. O American Horror Storyju pisali smo puno i previše; između ostalog, pokrili smo nedavno završenu sezonu recenzijom. Sjajno producirana i vizualno upečatljia, serija je bila toliko pretenciozna, besmislena i nekoherentna da je postala na momente užasno zabavna. Priznajemo, dio nas se veselio novim epizodama samo kako bi vidjeli koju će novu bizarnost i perverziju autori ubaciti u seriju.

Bilo je onih koji su seriju proglašavali smionom i originalnom, iako je to prilično diskutabilno. Murphy i Falchuck su manje-više “posudili” najupečatljivije elemente kultnih hrororaca kao što su The Shining, The Haunting i Rosemary’s Baby, pod krinkom hommagea. Samo, serija je patila od svojevrsnog deficita pažnje, pa su napadni i besmisleni šok-momenti bili nekoherentno porazbacani bez posebne svrhe u radnji, a ona psihološka komponenta svakog pravog hororca nije bila ni blizu dovoljno razrađena i pripremljena da zapravo uspije zastrašiti gledatelja.

Serija definitivno ima velik broj poklonika, ipak se radi o najgledanijoj novoj seriji u povijesti FX-a – s te strane svakako ne može biti nazvana promašajem. Imala je svoje zagovornike i među kritičarima, no uglavnom na račun šokantnosti i zabavnosti – zbog čega smo čak i mi odgledali čitavu sezonu. Na kraju, dvojcu treba priznati smjelost i odlučnost da priču – koja ionako nije imala više “štofa” – završe u prvoj sezonu, te u drugu krenu s novim glumcima, likovima i misterijom.

Upravo riječima iz naslova može se ukratko opisati sama srž britanske lutkarske serije u kojoj životinje poprimaju ljudske osobine na način koji ih čini jedinstvenim u odnosu na ostale sitcome koji se trenutno prikazuju. Gotovo da i ne postoji serija koja je dosad tako vješto obuhvatila seks, kanibalizam, incest, konzumiranje droga uz rječnik zbog kojeg svako malo čujemo Bleep! jer je prepun F-bombi. Koliko god izgledali preslatko i nevino, a mene su lutke svojom kvalitetom oduševile, sve je to jedna velika maska.

Tvorac serije Adam Miller istaknuo je da je cilj Mongrelsa bio napraviti s lutkama ono što su Simpsoni napravili u Americi, pritom se dakako misli na slobodu izražavanja i uspjeh, što je uistinu veliki zalogaj. Ako bih usporedila jedne i druge, Mješanci su daleko prešli granicu i s velikim razlogom s njima dolazi napomena – serija za odrasle. Miller se odlučio baš za lutke jer je na jednoj dječjoj predstavi uvidio kako odrasli vole lutke više nego djeca (i dobro je zamijetio), a pridodamo li tome bogati humor i dijaloge koji ne poznaju tabue, nešto primamljivo i uspješno naziralo se već u samom startu. Ideja možda nije toliko originalna, ali je zato dobro realizirana. Iako ih se optuživalo da su plagijat sitcoma Channela 4 pod nazivom Pets, Mongrels su gotovo svime nadmašili spomenuti desetominutni uradak snimljen prije desetak godina.

Glavne junake mješance čine mačak Marion, kuja Destiny, golub Kali te lisci Nelson i Vince koji se okupljaju u dvorištu iza londonskog puba Lord Nelson. Marion je mačak, iako bismo po imenu zaključili da je She, a ne He, no njegova seksualna orijentacija nije posve definirana pa stoga ni ime nije toliko neobično. Njegov najbolji prijatelj Nelson može se okarakterizirati kao lisac metroseksualac koji već prvim nastavkom osvaja i zavodi gledatelja, no ne i životinje u seriji. Najveći uspjeh mu je ženidba s vlastitom sestrom. Slijedi Vince, meni osobno najbolje prikazan, za kojeg se ispostavilo da ima Tourettov sindrom, lik koji do maksimuma iskorištava postojanje riječi na F koja u ovoj seriji dobiva posebnu “draž”. Kali i Destiny kao predstavnice ženske populacije prikazane su pomalo negativno. Iako u Kali još vidimo neku nadu i simpatiju, afganistanski hrt Destiny, kuja u punom smislu te riječi, simbolično prikazuje tipičnu Gold Diggericu opsjednutu igračkicama za pse, a najviše hvale idu izradi lutke jer u stvarnosti nisam ljubitelj ove vrste. No ipak, unatoč svemu jasno je da Destiny igra veliku ulogu u cijelom društvu i vrlo brzo i ona postaje miljenica.

Ono što kod Mongrelsa itekako treba istaknuti jest bolestan i crni te prilično vulgaran humor. Iako klišeji seriji nisu strani, na što upozorava i Marion koji je zapeo na drvetu, te pretjeranost u ismijavanju poznatih, i to većinom britanskih javnih osoba, Mongrels istovremeno na osebujan i zanimljiv način kritiziraju britansko društvo. Pritom u gotovo svakoj epizodi barem nakratko gostuje netko iz svijeta politike ili showbiza, poput Lembita Őpika ili vukodlaka Russella Toveryja iz Being Human. No, ono što sam najviše iščekivala te izvukla kao uvjerljivo najbolji dio svakog nastavka serije jest-  pjesmica u trajanju od 2 minute koja  obrađuje problem ili poruku koju netko od čupavih lutaka nastoji prenijeti ili se pjesmica koristi kao još jedan od načina kako ismijati nekoga ili nešto. Tako luđak Vince “šarmantnim” cockneyjem putem Anti-Chicken Song ukazuje na svoj sukob s kokošima…

Click here to view the embedded video.

…ili još bolji primjer jest kritika glazbene scene koju upućuje čimpanza odjevena kao Michael Jackson pjevajući “I’m gonna murder Justin Bieber (and kidnap all the kids from Glee)”. (Uputa za gledanje: na početku spota obratiti pozornost na majmunovu desnu ruku)

Click here to view the embedded video.

Kada bih krenula nizati scene koje su mi se uistinu urezale u sjećanje ova recenzija vjerojatno ne bi imala kraja. Od kastracije Marion u zamjenu za dom, flashback u prošlost kako je izgubio svojih osam mačjih života, te kako je zbog pedofilije zaradio  usporedbu s Polanskim. Slijedi Vince i njegovo brutalno i nasilno iživljavanje nad svim živim i neživim što mu se nađe na putu, “trenutak” koji ima s Nelsonom, vlastitu mladunčad koju je pojeo jer je morao nešto prigristi; vrišteća Destiny s hitom Ugly Women Are Beautiful too i njen “ciklus” koji Nelson pomno prati kroz godinu te savjeti kako izdresirati muškarca, Kali koja se uživila u ulogu teroristkinje, Nelson koji oponaša Freddieja Mercuryja s usisavačem u video spotu I want to break free te promatra Vincea kako se seksa sa Sandrom, njegovom sestrom i budućom ženom. Uz ovo društvo tu su i jazavci koji obnašaju sve glavne funkcije poput psihijatra, suca ili svećenika, a među kojima se ističe Tim koji šarmira svojom njemačkom verzijom engleskog jezika. A tek već spomenuti majmun koji masturbira od treme zbog čega ne može ostvariti uspješnu karijeru… Niz bih mogla nastaviti jer lutaka ima mnogo i Mongrels uistinu zaslužuju odličnu ocjenu. Tim koji je osmislio lutke, glumci koji su posudili glasove, dijalozi, cjelokupna ideja od mene može dobiti samo pljesak. Posljednja epizoda druge sezone daje pregled i uvid u sve žrtve koje su stradale za potrebe ove serije, a ukupno ih je – 384. Većina je stradala od Vinceove ruke, odnosno šape… dakako. Jedan i od pretile Kali.

Hoće li biti nastavka priče o ovom perverznom, besramnom i dlakavom društvu, službeno još nije potvrđeno. I kritičari i gledatelji naklonjeni su seriji te postoji mala vjerojatnost da je ona dobila svoj epilog. Točna informacija znat će se uskoro, a dotad vas ostavljam u društvu Vincea i pjesmi posvećenu njemu i njegovom -očaravajućem karakteru.

Click here to view the embedded video.

Luck (HBO, 29. siječnja)

Na prvom mjestu je serija čiji smo pilot već vidjeli prošlog mjeseca, ali službenu premijeru će imati tek 29. siječnja. Iako čekamo da vidimo još barem jednu epizodu prije pisanja recenzije, dovoljno smo zadovoljni viđenim da seriju uvrstimo na početak liste. Njen autor je David Milch, koji je prethodno kreirao NYPD Blue i Deadwood (te John from Cincinnati, ali nitko ga neće pamtiti po tome), a u glavnim ulogama su Dustin Hoffman, Nick Nolte i Dennis Farina.

Radnja se vrti oko konjičkih utrka, prati vlasnike, džokeje, kockare, te razne tipove likova koji su vezani uz taj sport. Hoffman glumi čovjeka duboko upletenog u kladioničarske i ostale sumnjive poslove, koji u pilotu izlazi iz zatvora u kojem je proveo protekle četiri godine. Pilot režira veteran ovog posla, Michael Mann, redatelj filmova Posljednji Mohikanac, Vrućina, Probuđena savjest i Collateral te producent Avijatičara. Ujedno je izvršni producent projekta.

Luck bi trebao biti još jedan odličan dodatak HBO-ovoj ergeli sjajnih drama, uz Boardwalk Empire, Treme i Game of Thrones, a “ljudski potencijal” ispred i iza kamere jedan je od najimpresivnijh na televiziji danas. Pilot je emitiran već 11. prosinca, dok će prva sezona imati devet epizoda.

U godini 2149. zemlja je prenapučeno i prezagađeno mjesto za život na kakav smo navikli danas. Priliku za novi početak nudi portal koji omogućuje vraćanje 85 milijuna godina u prošlost, u doba kada je zemlja u svojem punom sjaju, sa pregršt prirodnih blagodati i raskoši, ali i živim bićima željnih mesa – dinosaurima. Kvaka je u tome što portal omogućuje prolaz samo u jednom smjeru; kada jednom zakoračite u prošlost, povratak u budućnost je nemoguć. Barem se tako činilo ispočetka…

Kolega je recenzirao pilot, stoga se ovdje neću previše baviti uvodnim stvarima nego se osvrnuti na nastavak sezone i razdoblja koja je serija prolazila do finala. Prvu sezonu možemo podijeliti na tri dijela; prvu polovicu sezone (ne računajući dvosatnu premijeru), drugu polovicu sezone, te dvosatno finale. Svaki dio pati od određenih nedostataka, i dok je prvi, najbanalnije rečeno – dosegnuo dno, u drugom dijelu sezone priča se napokon usredotočila na glavnu radnju, a finale je donijelo niz naivnih rješenja od kojih poneka vrijeđaju gledatelja. Krenimo redom…

Prva polovica sezone

Ovo se odnosi na sve epizode nakon premijere pa do šeste (uključivo). Ako se kojim slučajem odlučite gledati Terra Novu, najbolje je poslije pilota odmah pogledati sedmu epizodu i nastaviti maraton do kraja. Prvi dio sezone je toliko katastrofalan da ne vjerujem kako postoji hrvatska riječ koja bi opisala tu bijedu, jad i čemer. Od milja, ovaj dio sezone zovem CSI: Terra Nova. Isprva su to bili dinosauri tjedna; znate, otkriju novu vrstu dionsaura pa se njima bave kroz cijelu epizodu, dok je glavna radnja upotpunosti zanemarena. Kasnije je krenulo još i gore, maknuli su dinosaure te na njihovo mjesto postavili ljude, pa sam gledao čistokrvni procedural smješten radnjom 85 milijuna godina u prošlost. Drugim riječima, sve ove epizode su nepotrebni filleri, što je vrlo glupo za sezonu od 13 epizoda.

Mmm, što tu imamo? Izgleda kao doručak...

Druga polovica sezone

Nakon udara meteora u sedmoj epizodi, što je za Terra Novu imalo iste posljedice kao udar EMP-a, krenulo se s fokusiranjem na glavnu radnju. Iznenađujuće, taj trend nastavio se i rastao sve više kroz nadolazeće epizode da bi se u jedanaestoj stvari pripremile za finale. U drugoj polovici sezone serija je ono što je trebala biti od samoga početka, međutim, kada je napokon taj problem zakrpan, procurilo je na drugoj strani, pa novi nedostatci izlaze na vidjelo. Naivna rješenja, predvidivi preokreti, i ono što me najviše zasmetalo, tretiranje gledatelja kao da ima IQ identičan dinosaurima.

* * *

U nastavku teksta spoileri

* * *

Ok, možda bih i prešao preko toga što scenaristi imaju tako nisko mišljenje o nama gledateljima da i sama serija nema bedasta i smiješna, odnosno, niska rješenja. Jedan od primjera: Vilin konjic, sredstvo preko kojeg su Sixersi špijunirali Terra Novu. Sve do devete epizode Konjica nigdje ga na vidiku, a onda se odjednom pojavi u dotičnoj epizodi, ljudi ga slučajno vide, postaje sumnjiv, istraživanje počinje i eto ga… Sama ta priča oko krtice je promašaj, hoće li se scenaristi ikad sjetiti nečeg domišljatijeg od ubacivanja krtice? Zašto uvijek mora biti taj netko koji radi iznutra? To je dosad već devettisućaosamstočetrdesetisedam puta viđeno, ta priča ne drži vodu.

Štih Brannona Brage se itekako osjeti kroz cijelu sezonu i to je jedna od stvari koja najviše bode u oči. Nakon što napravi obećavajući pilot, sav potencijal baci u vodi narednih nekoliko epizoda (khm, FlashForward), onda se sjeti malo posvetiti glavnoj radnji, ali to radi na načine koje smo već 85 milijuna puta vidjeli u nekim drugim serijama. Nema originalnosti. Sve što vidite u Terra Novi je prekopirano i negdje drugdje već viđeno, a vrhunac toga svega dosegnut je u finalu, kada sve to skupa zapakirano gledate u završnim dvjema epizodama popraćeno nešto većom količinom efekata, akcije i pucnjave.

Meteori

Kroz cijelu prvu sezonu škrtarilo se na dinosaurima, tek ih ponekad vidimo, čisto da ne zaboravimo kako oni lutaju tamo negdje vani u divljini. S tehničke strane serija izgleda dobro, no CGI dinosauri su trebali izgledati bolje. Vrlo su neuvjerljivi, što posebice dolazi do izražaja u sceni kada su Jim i Taylor na pecanju. Nisam očekivao vrhunske efekete, ali trebalo se još poraditi na dinosaurima, iako treba naglasiti kako ima izuzetaka i pojedinih prikaza gdje izgledaju barem zadovoljavajuće. No, ovo je serija čiji je pilot, navodno, bio jedan od najskupljih televizijskih pilota…

Finale

Očekivano, daleko najviše stvari izdogađalo se u finalu, nego sve skupa u cijelom dosadašnjem tijeku sezone. Kao što sam naveo već prethodno u tekstu, od raznih bezveznih, predvidivih i klišejiziranih stvari do onih srcedr(a)pajućih. Evo jedne: kada se Lucas navodno pokaje i traži oprost od oca zagrljajem pa kifla – nož završio u bubregu. Bilo je jasno kako se Lucas neće obratiti tako lako (izgleda svima, samo ne njegovom ocu) i nevjerojatno je kako lik kao što je Taylor niti malo ne posumnja, već slijepo povjeruje. No kao da to nije dosta, još jedno zaglupljivanje, pa nakon što je pogođen s dva metka, Lucas ustaje iz jarka i uspijeva pobjeći tako da ga njegov otac i Skye ne skuže, a udaljeni su od njega svega nekoliko metara. Izgleda, normalna pojava za scenariste serije.

Situacija kada Jim mora neprimjetno upasti u vozila koja kane napustiti Terra Novu je također za plakanje. Tip (invalid) stane ispred kolone, navodno se ne može pomaknuti, i tako se odvlačenjem pažnje Jim bezbrižno smjesti na poziciju i idemo dalje. Sve su to jeftina rješenja koja vrijeđaju gledateljevu inteligenciju. Ovo su tek primjeri ostali mi u svježem sjećanju, a kada bih sjeo, izdvojio vremena i naveo svaki takav, trebao bi mi još jedan zaseban članak. Serija obiluje takvim situacijama. A upravo su one bitne, jer su ključne za daljnji razvoj radnje, a donose samo ono već viđeno, apsolutno nikakva nova kreativna rješenja.

Završetkom sezone stigla nova pitanja u vidu misterioznog kipa

Scena kada Jim u 2149. godini bježi iz Centra Nade, a on se urušava u eksploziji, instantno me podsjetila na finale FlashForwarda kada je tamošnji glavni lik (kojemu se imena više ne sjećam) također bježao iz zgrade koja se urušava pod eksplozijom. I kažu onda, originalna serija s maštovitim idejama? U pitanje su se dovodili životi glavnih glumaca, što je bio još jedan epic fail. Jasno je svima da ovo nije serija od koje bi očekivali da će ubiti glavnog lika već u prvoj sezoni, stoga su takve scene suvišne i sasvim nepotrebne, pa su sva ona dramatiziranja i napetosti teške budalaštine.

Finale je zaključilo radnju prve sezone i sve čime se ona bavila. Lucas je osmislio način kako bi portal funkcionirao u oba smjera, pa bi onda iz 85 milijuna godina u prošlosti dovlačili rude u 2149. godinu, te gledali samo na svoje dupe i ostvarenje što većeg profita. Sve se završilo onako kako biste i očekivali, a u zadnjim minutama stiže par misterija koji namještaju priču za sljedeću sezonu.

Zaključak

Terra Nova je kilometrima daleko od onoga što sam očekivao, prvi dio sezone da i ne spominjem, a od onog dijela kada radnja prati ono što je trebala od samoga početka, serija pati od sindroma Brannona Brage. Istina, moram priznati, od sedme epizode pa do kraja niti u jednom trenutku serija mi nije bila negledljiva, niti sam razmišljao odustati, unatoč svim tim nedostacima. Čovjek se nada iskorištenju potencijala, pa čak i u ovakvoj situaciji, s promjenama u redovima scenarista druga sezona ima prilike postati bolja i usredotočenija, međutim, šanse za to su gotovo nikakve.

Likovi ostaju zatrpani razvojom radnje i nebitnim stvarima, tako da su vrlo slabo razvijeni. Vrijedi izdvojiti Jima (Jason O’Mara) kao zanimljivoga, pogođene jesu uloge Taylora i Mire, ali potencijal slabo iskorišten. Dobili smo i novog najiritantnijeg lika godine, a to je Jimov sin Josh. Negdje u ranku onog malog iz V-a. Dobra stvar je što se, kako je sezona odmicala, sve manje pojavljivao na ekranu. Skye (Allison Miller) je jedina od ženskog glumačkog dijela koja me je oduševila, doduše, više pojavom i izgledom nego ostalim stvarima, ali eto, barem nešto.

The awkward moment kad izgubite dragu osobu

U suštini, za Terra Novu se može reći – tresla se brda, rodio se miš. Što se tiče ocjene najjednostavnije bi bilo ocijeniti prema skali od 1 do 5 gdje bi serija dobila dvojku od mene. Nije nešto najgore što sam gledao, ali zbog očekivanja i onoga čega je mogla biti definitivno veliko razočarenje i ispodprosječno ostvarenje. Može poslužiti za usputno gledanje, tu i tamo se zadesi koje ugodno iznenađenje poput dinosaura u kontejneru, tu i tamo koji impresivni vizualni efekt, ali ako govorimo o nekoj pravoj kvaliteti, to je ovdje nepostojeće. Šteta, s obzirom kako je pilot nudio pregršt toga i zasada i ostao najbolja epizoda serije.

Uvijek je stvar samo u ljudima iza scene. Ponekad pratimo drage glumce iz serija koje smo gledali, ali uvijek se vraćamo novim serijama showrunnera, scenarista i producenata koje volimo, nevezano o tome tko je ispred kamere. Steven Moffat je jedan od takvih ljudi. Nakon što je čovjek napisao najbolje epizode Doctora Whoa u eri Russella T. Daviesa, BBC mu je prepustio seriju da radi s njom što želi. I napravio je, zasad, dvije najbolje sezone od povratka Doktora na male ekrane.

Dok se u našim i svjetskim kinima prikazuje drugi dio filskog “Sherlocka Holmesa” Guyja Ritchieja, večeras, na Novu godinu, BBC će predstaviti drugu sezonu svoje superiornije modernizacije ovog klasika Arthura Conana Doylea. Tri epizode prve sezone Beebs je prikazao u ljeto 2010. godine, koje sam tada nažalost ignorirao zbog nedostatka vremena. Prije nekoliko tjedana konačno sam se sjeo ispred televizora i gotovo u komadu pogledao sve tri devedeset-minutne epizode. Moffat je uspio modernizirati Sherlocka bez da je ispalo da nas time udara batinom po glavi. Dobro, na samom početku malo su nas lupkali, ali na simpatičan način, sa “Hej, pogledajte ovo, Sherlock šalje SMS poruke, koristi internet, Dr. Watson piše blog!” i sličnim korištenjem modernih pomagala 21. stoljeća.

Sherlock (Benedict Cumberbatch) i Watson (Martin Freeman)

Moffatov Sherlock (čovjek sa najbritanskijim imenom u povijesti britanskih imena, Benedict Cumberbatch) ekscentričan je lik, na granici Aspergerova sindroma; krajnje inteligentan tip s priličnim problemima u socijalnoj interakciji. Cumberbatch se fantastično “izgubio” u ulozi i zadovoljstvo ga je gledati kako se šepuri okolo rješavajući slučajeve postavljene pred njim. Njegov sidekick Dr. Watson (novi Bilbo, Martin Freeman), glas je razuma u ovom čudnom partnerstvu i prijateljstvu, čovjek koji se divi Sherlocku, ali ga i spušta nazad na zemlju kada treba.

BBC-jeva verzija Sherlocka nadasve je zanimljiva i moderna detektivska priča sa starim i poznatim junacima, vođena pod dirigentskom palicom velikog Stevena Moffata. Moffat je svog Sherlocka stavio u sadašnjost, potez koji je odlično prošao, jer uz svu silinu verzija i interpretacija, Moffat je uspio ne pretvoriti svoje likove u karikature, a slučajevi su dovoljno zanimljivi da opravdavaju dugačko vrijeme trajanja za TV epizodu.

Sherlock je zanimljiv, životan, žustar, duhovit i sjajan je uvod u televizijsku 2012. Nećemo vas dalje pilati tekstom jer ste vjerojatno još mamurni, ako ste se uopće i probudili. Želimo vam sve najbolje u ovoj godini, kupite si velike televizore, pogledajte što više serija, a ako imate BBC možete početi već i večeras kada kreće druga sezona Sherlocka.

Informirati, obrazovati, zabaviti. Ovo temeljno načelo BBC-a, ali i medija općenito, danas je nažalost gotovo svedeno na zabaviti, jer infotainment je zavladao svijetom novinarstva. Ozbiljne teme i sadržaji, točnost informacija, stroga pravila ono su što je nekad predstavljalo temelj informativnih emisija. BBC, kao najstarija javna televizijska ustanova na svijetu, i sam se odmaknuo od  svog prvotnog načela, prilagodio se potrebama i željama suvremenog svijeta. Iako svako od razdoblja nosi i određene prednosti u izvještavanju i kreiranju vijesti, ona je nekad imala veći značaj, no što je to danas. Kako je to otprilike izgledalo sredinom prošlog stoljeća upravo nam je BBC nastojao prikazati u jednosatnoj odličnoj seriji The Hour.  Iako maštovito najavljivana kao britanska verzija Mad Mena, ako izuzmemo neke sitnice poput razdoblja u kojem se obje serije odvijaju, druge poveznice uistinu je teško pronaći. Autorica serije Abi Morgan inspiraciju je pronašla u BBC-evim emisijama “Tonight” i “Panorama”, a glavni protagonisti temeljeni su na jednim od najpoznatijih britanskih novinara i producenata 50-ih i 60-ih- Grace Wyndham Goldie, Richardu Dimblebyju te Cliffu Michelmoreu.

U vrijeme kada je Anthony Eden britanski premijer, kada se SAD suočava s promjenama koje snažnije počinju mijenjati lice društva, kada Mađari ustaju protiv sovjetske okupacije, a Sueska kriza drma prije svega britanskom političkom scenom, Bel, Hector i Freddie glavni su trio zadužen za jednosatnu emisiju jednostavnog naziva The Hour. Oni se u tom burnom razdoblju svojim provokativnim pristupom nastoje oduprijeti pritisku vlasti i promicati slobodu govora. Tajni agenti infiltrirali su se u redakciju BBC-a, konzervativci pokušavaju utjecati na medijsku agendu i način informiranja javnosti, a kriza je snažno oslabila moć Britanaca.

Click here to view the embedded video.

Već prvi nastavak daje nam do znanja da je The Hour prije svega drama, ali ispunjena elementima političkog trilera, špijunažom i igrama tajnih službi, ljubavnim aferama, ubojstvima, samoubojstvima, preljubom uz dodatak lekcije iz povijesti toga razdoblja. U šest nastavaka prilično su dobro i intrigantno upakirani svi ovi elementi, iako je pomalo zbunjujuća “potraga za špijunima” , no opet s druge strane, nejasno i špijunaža jednostavno moraju ići zajedno.

Romola Garai, Dominic West i Ben Whishaw odlični su bez gotovo ikakvih zamjerki. Romola Garai očarala me još u Danielu Derondi i vjerujem da je zaslužila titulu jedne od najboljih britanskih glumica današnjice. Bel je producentica emisije koja se odupire konzervativnim stajalištima poput “ženi je mjesto negdje drugdje, a ne u televizijskoj redakciji”; predstavljena kao snažan i emancipiran karakter koji  na neki način puca u trenutku kada se upušta u ljubavnu aferu s Hectorom, riskirajući pritom karijeru i sudbinu čitavog projekta.

Click here to view the embedded video.

Uvjerljiva izvedba i zaslužena pohvala ide i Dominicu Westu koji je kao i Garai zaslužio nominaciju za ovogodišnji Zlatni Globus u kategoriji najboljeg glumca u miniseriji ili tv-filmu. Šarmantan voditelj zanimljivog tijeka uspona u svijetu televizije zbog Bel stavlja i karijeru i bračni život na kocku.

Click here to view the embedded video.

Ben Whishaw u ulozi Freddieja nepodnošljiv je sa svojim sarkazmom, ekscentričnošću i upornošću, no istovremeno predstavlja ono čemu novinarstvo teži i što jest. Svi spomenuti elementi imaju njega za zajedničku poveznicu- bez njega jednostavno nema silnih zapleta. Kao ni bez njegovog dugog jezika. S obzirom na Freddiejevu zaluđenost s Bel zanimljivo će biti kako će se odnos njega i Bel razvijati u sljedećoj sezoni, posebno zbog činjenice da je očito kako kemije među njima jednostavno nema, a samostalnost i ambicioznost Bel zasad ne daje nikakve naznake za to. Ako nešto i postoji u planu, u tom slučaju će više nalikovati na incest.

Click here to view the embedded video.

Glede same ideje o razvoju serije, teško mi je dati neku oštriju kritiku. Kada se svi nastavci povežu u cjelovitu priču, ovo istinski ispada kao must see uradak. Upečatljiv je sukob novinara i političke vlasti čije boje brani Julian Rhind-Tutt u ulozi Angusa Mccaina, kao i Freddiejeva želja i volja da usprkos mogućim posljedicama izvuče istinu na vidjelo. Bez tajanstvenog Thomasa Kisha nemoguće je zamisliti tako brz rasplet špijunske igre i tragičan ishod njegovog natjeravanja s Freddiejem zasigurno je prijelomnica u kojoj se određene stvari polako počinju rasvjetljavati. Vjerojatno je najlošije od svega izveden jedino završetak prve sezone. Iako najnapetiji i uvjerljivo najbolji nastavak u kojem je odupiranje političkoj kontroli doseglo vrhunac te otkrivamo tko je u redakciji traženi sovjetski špijun i pomalo se iznenadimo, ali kad sumiramo shvatimo da je bilo i očekivano, sam završetak više nalikuje na potpun kraj serije, no vidjet ćemo kako će to izgledati u nastavku koji slijedi sredinom sljedeće godine. Priča se nastavlja 1957. godine, a oči su usmjerene u utrku za nuklearnim naoružanjem. ITV pokušava “preoteti” Hectora BBC-u, no dolazi do skandala kojim on ponovo riskira svoj poslovni i privatni život. U međuvremenu Bel se suočava s novim šefom te pokušava dovesti svoj život u red. Novih šest nastavaka upravo se snima, a u ljeto se očekuje premijera.

I da zaključim… The Hour je jednostavno bio užitak gledati, bez ikakve sumnje. Sve u seriji je odlično osmišljeno i prezentirano i uistinu je dobro iskorištenih sat vremena. Pokoji trenutak u seriji izvuče i osmijeh, tako da je uistinu spoj gotovo svega. Već spomenuta uvjerljiva gluma, uspješan vizualni dojam koji nas vraća unatrag u prošlost, Hladni rat kojeg “vidimo”, ne samo kroz događaje, već i boju; te nezaobilazan dim cigareta koji je eto, i to što povezuje The Hour i Mad Men… Jednostavno rečeno – užitak.

Prva sezona emitira se od 7. siječnja na Fox Crimeu.

American Horror Story jedna je od serija o kojoj se najviše pričalo ove godine. Zasluženo ili ne. Članak kolege Marina, naslovljen “Recenzija: American Horror Story – Horor, ali iz svih krivih razloga” jedan je od 10 najčitanijih na Serijali u protekloj godini, ujedno i naš najkomentiraniji članak dosad (iako sam zbog nekih umotvorina u komentarima par puta pomislio da sam na Indexu ili Jutarnjem). Doduše, nije da ovo pišem samo zbog popularnosti serije, već jednostavno moram sam sebi nekako opravdati svrhu gledanja 12 epizoda… Ovog. Plus, nisam baš indiferentan prema seriji, pa nije da mi fali materijala.

Ako sam nešto naučio u dvije i kusur godine rada na Serijali, to su dvije stvari. Prvo, The Vampire Diaries ima stvarno puno gledatelja kod nas, i drugo, ljudi su jako, jako privrženi svojim omiljenim serijama. Reakcije na American Horror Story variraju između dva ekstrema, od ljudi koji je iskreno obožavaju i smatraju fantastičnom serijom, do onih koji su je smatraju jednom od najlošijih serija ove godine. Iako ću je i sada bez razmišljanja svrstati u onu drugu kategoriju, ako ništa drugo, American Horror Story ima tu odliku da je toliko loš da postaje dobar. Ne dobar dobar, nego toliko zabavan u svojoj nekoherentnosti i besmislenoj priči da ne možete odvratiti pogled. Serija je poput nimfomanke na cracku koja pati od poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Pilot je definitivno bio najgora epizoda serije, ali ujedno i najluđa i najzabavnija; da sam odustao tada, seriju bi brzopleto odbacio kao bizaran, napadan i besmislen niz porazbacanih hororskih klišeja i šok-momenata koji u globalu uopće nemaju konkretan smisao – niti su pažljivo uvedeni i pripremljeni da šokiraju gledatelja, niti imaju neku posebnu svrhu u radnji. I dok je to i dalje točno za nastavak serije, iako u nešto (uvjetno rečeno, u usporedbi s pilotom) prizemljenijem, kontroliranom tonu, na to počnete gledati kao čistu zabavu, brainless guilty pleasure o kojem je najbolje ne razmišljati i jednostavno pustiti da vas, u iščekivanju nove bizarnosti, sušti idiotizam serije zabavlja. Glupo ju je ocjenjivati na isti način, ili uspoređivati s nekima od prijašnjih odličnih FX-ovih serija tipa The Shield, Terriers ili Justified. American Horror Story je na toj mreži poput slikovnice zalutale na odjel za odrasle.

Mozak je najbolje ostaviti u zdjelici prije gledanja serije.

Iako to definitivno nije način na koji Ryan Murphy i Brad Falchuk, autori serije, gledaju na svoju kreaciju. Hollywood je prepun autora koji nemaju ni trunke samokritike i samosvjesti; Alan Ball je i dalje uvjeren da je True Blood ozbiljna serija, Veena Sud je The Killing usporedila sa Sopranosima, Scott Buck još uvijek ne razumije zašto ljudi nisu prihvatili (spoiler 6. sezone Dextera) (polu)incestualnu vezu Deb i Dextera itd. S te strane je American Horror Story beskrajno pretenciozan, Murphy će tako tvrditi da je to posveta klasičnim hororcima kao što su The Shining ili Rosemary’s Baby, kompliment kultnim autorima poput Stephena Kinga, Alfreda Hitchcocka ili Davida Lyncha, ali zapravo je hommage u jednakoj mjeri kao što su američki remakeovi hommage britanskim originalima, a dovoditi ga u kontekst bilo kojeg od ovih autora je besmisleno. Murphy i Falchuck samo su uzeli hrpu elemenata i vizualnih stilova iz svakog hororca koji im se svidio i nabacali ih bez nekog posebnog smisla.

Nema istinski zastrašujućih ili šokantnih scena, pa je serija kao horor prilično neučinkovita, prvenstveno zato što Murphy i Falchuck nemaju strpljenja ili ideje pametno pripremiti onu psihološku komponentu istinskog hororca. Umjesto toga, serija je konstantni napad na osjetila, gdje više ništa nije iznenađujuće ni neočekivano, samim time ni šokantno. To je horor za internetsku generaciju, nestrpljivu publiku kratkog raspona pažnje.

Ne znam tko je od američkih kritičara prvi povukao paralelu, ali nije ni bitno jer je vrlo očita; seriju je najlakše usporediti s bilo kojim drugim uratkom Ryana Murphyja i Brada Falchuka nakon prve sezone. Glee i Nip/Tuck krenuli su vrlo dobro i pokazivali znakove kvalitete, da bi obje postale totalni neprepoznatljivi nered u narednim sezonama. American Horror Story samo ubrzava kreativni proces i preskače one početne tragove originalnosti i smislenosti.

Serija najbolje funkcionira kad ne preispitujete postupke likova, kad ne preispitujete logiku radnje, kad jednostavno iskjučite mozak i na American Horror Story gledate kao 45 minuta apsurda, perverzija i zabave na onom najnižem nivou. Nemojte se zamarati Benom Harmonom kojem treba 12 epizoda da zbroji dva i dva te nakon svega viđenog konačno skuži da neki kurac nije u redu s kućom; kako Violet mjesec dana nije skužila da je mrtva; zašto Vivian jede sirovi mozak; Papom koji u tamnom sobičku dobiva poruku o rođenju Antikrista i ZAŠTO SU KVRAGU NAKON TRI EPIZODE JOŠ U TOJ KUĆI. Mislim, pokušate li seriju analizirati prema normalnim standardima kvalitete televizijske drame, nema sumnje da je American Horror Story abominacija u rangu eksperimanata Charlesa Montgomeryja. Ali kao komedija, serija zapravo funkcionira jako dobro. Mislim da su rijetke “prave” komedije na koje sam se nasmijao toliko često, toliko naglas kao American Horror Story. Nisam siguran da je to kompliment seriji, ali barem je razlog za gledanje, ne? Zbilja rijetko gledam guilty pleasure stvari, valjda je Stockholmski sindrom jedan od razloga zašto sam izgurao sezonu do kraja, kao što je to Alita, koja se ovdje po komentarima skriva pod drugim pseudonimom/ima, na Twitteru najbolje opisala.

Connie Britton, ovdje viđena kako pokušava shvatiti logiku serije.

Serija ima određenu mitologiju koja se uglavnom svodi na “umreš li u kući, ostaješ u kući.” Nije naročito bitno zašto neki likovi izgledaju isto kao kad su umrli, a neki su u perfektnom stanju; zašto su neki odmah svjesni svog besmrtnog stanja, a nekima treba mjesec dana da shvate; zašto Violet jednom može izaći iz same kuće, a drugi put ne… Rijetko se pridržava vlastitih “pravila igre” i bilo kakvo pokušavanje shvaćanja misterija i mitologije je Sizifov posao, a čisto sumnjam da su Murphy i Falchuck potrošili previše vremena zamarajući se blesavim konceptima poput “konzistentnosti” ili “smislenosti.”

Likovi su totalni kreteni, na čelu s Benom Harmonom, najgorim psihijatrom ikad. I kao što rekoh, najbolje je ne preispitivati njihove postupke. Uvjerljivo najgori — u biti najdosadniji — trenuci serije su kad pokušava biti neka obiteljska drama, iako, u iščekivanju novog plačljivog mastrubiranja, odgriženog penisa ili sodomiziranja metalnom šipkom, nikog nije ni malo briga za likove. Connie Britton se trudi biti lik s kojim bi se trebali suosjećati, ali jadna je zalutala u potpuno krivu seriju. McDermott ima samo dva stupnja glume, zbunjenost i deranje, a vlasnik je nekih od najglupljih, urnebesno smiješnih citata (“You’re lying, you’re on drugs, I can tell. Tell me what kind right now!”). Dok s druge strane, Jessica Lange fantastično pogađa taj campy, over the top nastup i zapravo zaslužuje tu jebenu nominaciju za Zlatni globus, koliko god to smiješno bilo.

Kako god, prva sezona svoju priču završava gotovo u potpunosti, ostavljajući tek pokoju otvorenu nit radnje. Ryan Murphy, Brad Falchuck i FX odlučili su krenuti iznova u drugoj sezoni, s potpuno novom misterijom, likovima i glumcima. Komentirao sam to u zasebnoj vijesti, prilično hrabar i hvale vrijedan potez, koji teoretski sprečava beskrajno recikliranje priče, koja je ionako zaključena u finalnoj epizodi. Planirao sam odustati od serije nakon kraja sezone, ali sad me definitivno zanima koje će nove pizdarije Murpy i Falchuck smisliti. Vjerojatno je kriv taj Stockholmski sindrom…

I ovog puta, kao i nakon komentara na šestu sezonu Dextera, ostavljam recenziju bez ocjene. Mogu je ocjeniti na dva načina, prema kriterijima normalne televizijske serije ili kao zabavni nered. Da krenem prvom metodom, opet bi bilo komentara tipa “nisam čitao recenziju, ali prema ocjeni…”

Dexter je 2006. godine u prvoj sezoni bio svježa nova stvar, a iz današnje perspektive to je jedna od najboljih sezona neke serije u proteklom desetljeću. Sljedeće dvije sezone i dalje su bile dobre, a serija je uspješno prikrivala svoje nedostatke u vidu bojazni od prihvaćanja ikakvih promjena ili konkretnog napredovanja radnje. Četvrta sezona pokazala je da, usprkos inherentnoj neoriginalnosti i straha od rušenja statusa quo, serija može biti itekako zanimljiva i napeta, čak i kada podsvjesno vrlo dobro znate da neposredne opasnosti za Dextera nema. John Lithgow bio je fantastičan kao glavni negativac, a sezona je završila šokantnim ubojstvom Rite, Dexterove supruge. Iako ubojstvo nije bilo naročito bitno za cjelokupnu priču, uspješno je zamaskiralo kroničnu bojazan autora da se odmaknu od formule i zatvorenih sezona koje počinju i završavaju na istom mjestu. Na kraju desetljeća, Dexter se zasluženo našao na širim listama najboljih serija 2000-ih godina.

Peta sezona u potpunosti je ogolila seriju i na vidjelo izbacila sve kreativne probleme te nedostatak originalnosti i smjelosti. Dexter je u svojoj suštini formulaična i predvidljiva serija, zamotana u celofan surovosti i smjelosti kabelske televizije. To je serija velikih uloga, ali malih posljedica. A bez posljedica, bez osjećaja prave opasnosti za likove, drama ne postoji. Koji je točno bitan, opipljiv napredak likova i radnje ostvaren nakon šest sezona? Jesmo li nakon 72 epizode radnjom išta dalje od početka serije? Dexter je do neke mjere humaniziran i kroz beskonačne unutarnje monologe otkrili smo da ipak ima određenu sposobnost suosjećanja i brige za uži krug najmilijih. Osim toga? Bez problema možete preskočiti bilo koju sezonu od kraja prve do posljednjih 10 sekundi šeste sezone i nećete propustiti ništa bitno, osim što će vam Dexter djelovati malo pripitomljenije. Napredak je mizeran, a sezone se odvijaju po spirali – dugačkim obilaznim putevima za, u globalu, mizerne pomake u radnji, gdje svaka sezona završava resetiranjem. Sjećate se kako je Quinn čitavu prošlu sezonu gledao Dextera ispod oka, kad su svi pomislili da će završiti poput Doakesa u drugoj sezoni? Da bi u finalnoj epizodi to bilo zgodno pometeno pod tepih, a ove sezone potpuno zaboravljeno.

Opa, vidi koliko je sati. Vrijeme za gablec.

Formula prema kojoj se odvijala dosad svaka sezona je sljedeća:

1. Uvod u sezonu. Dexter “za zagrijavanje” ubija par negativaca, dok nam serija predstavlja novog pomahnitalog ubojicu.
2. Dexter počinje pomnije pratiti glavnog sezonskog negativca i steže obruč oko njega.
3. Beskrajnim ekspozicijama i unutarnjim monolozima Dexter se poistovjećuje s glavnim negativcem ili nekim trećim likom. Preispituje svoju sudbinu, svoj “dark passanger” i kako se to odražava na njegovog sina. U dosadašnjim sezonama redom su to bili Lyla, Miguel Prado, Trinity, Lumen i otac Sam.
4. Dodatna prijetnja otkrivanju njegovog identiteta: Doakes (mrtav), Stan Liddy (aka Robocop, mrtav), Quinn (pijan) te stari tragovi na koje nailazi Miami Metro (suviše nesposobni za išta).
5. Igra mačke i miša prema kraju sezone, Dexter dolazi na rub otkrivanja ili smrti, ali u zadnjoj epizodi sve sjeda na svoje mjesto, a priča je vraćena na početak.
6. Bonus: Dexter nam iznova i iznova unutarnjim monolozima bojicama crta što se događa u epizodi, Harry Morgan dodatno ističe očito, Masuka je simpatični pervertit, “fuck” čini 25% Debrinog vokabulara, Batista je naivni dobričina, LaGuerta je naporna ljigava karikatura, Quinn je pijan, a čitav Miami Metro je nesposoban riješiti križaljku u Modroj Lasti, kamoli slučaj ubojstva. Sporedni likovi, osim Deb, su nepostojeći.

* * *

U nastavku recenzije slijede spoileri šeste sezone serije.

* * *

Iako je ova sezona u posljednjih deset sekundi dala naznake da autori žele prodrmati status quo (o tome nešto kasnije), bila je to uvjerljivo najgora godina za Dextera. Teško mi je uopće započeti analizu ovosezonskih promašaja. Je li najveća glupost sezone devet epizoda lova za duhom radi spektakularno promašenog twista kojeg je većina gledatelja prokužila još u trećoj epizodi? Apsolutno nezanimljivi centralni negativac Travis Marshall? (Polu)incestualna ljubav Debre prema Dexteru? Poglupljivanje Dextera koji je radio više glupih pogrešaka no ikad? Ili generalno tragikomično osmišljena priča i scenarij?

Travis (Colin Hanks) i Gellar (Edward J. Olmos)

Jedan od glavnih razloga zašto su posljednje dvije sezone bile loše – naravno, osim predvidljivosti i formulaičnosti – je nedostatak ikakve opasnosti za Dextera. Iako je svatko, makar podsvjesno, znao da je Dexter nedodirljiv, Trinity (Lithgow) je barem djelovao kao dostojan protivnik. Jordan Chase (peta sezona) i Travis Marshall (šesta sezona) to nisu bili. Prvih devet epizoda trebali smo misliti da je profesor Gellar “Doomsday Killer”, plahi i bezazleni Travis bio je prikazan kao njegov bojažljivi učenik, da bi na kraju devete epizode “šokantnim” otkrićem saznali da je Gellar već godinama mrtav. Odmah potom, trebali smo povjerovati da je Travis zli mastermind, odlučan i sposoban dokrajčiti Dextera, dok usput propovijeda kraj svijeta. No, je li itko povjerovao u tu naprasno zaokrenutu karakterizaciju Travisovog lika, te Colina Hanksa kao negativca? Hanks nam je, doduše, podario jednu od najsmiješnijih linija dijaloga ove godine, makar to bilo nenamjerno – “Hello, whore.” Ulazeći u sezonu, nadao sam se da bi Edward James Olmos (kao prof. Gellar) mogao biti ovogodišnji John Lithgow, no bio je u potpunosti neiskorišten.

Dobar dio sezone slušali smo beskrajne i nepotrebne ekspozicije u obliku Dexterovih unutarnjih monologa i Harryjevih savjeta, njegovo upoznavanje s konceptom religije, daljnjim promišljanjem dobru i zlu, odgoju njegova sina… Dok je ta narativna tehnika bila zgodna u prvim sezonama, do šeste sezone postala je dozlaboga dosadna i apsolutno suvišna, jer nam deset puta na nos nabija ono što već znamo te bojicama crta događanja oko Dextera, za svaki slučaj da je netko prespavao pola epizode. Religija je bila glavna tema sezone, no zaključak koji na kraju izvčaimo jest… da religiozna osoba može biti dobra ili loša?

"Tableau, tableau, tableau, tableau."

Osim stvari koje su se protezale kroz čitavu sezonu, epizode su prepune sitnih i manje sitnih nelogičnosti, gluposti te prikladno posloženih događaja i postupaka likova. Uključujući Dextera, koji je bio posebno nepažljiv i jednostavno glup ove sezone. Tako su usputni negativci morali ostavljati video komentare na blogu pod punim imenom i prezimenom da bi ih se ulovilo; Dexteru je “Gellar” par puta pobjegao pred nosom jer je bio nepažljiv, naivno vjerujući Travisu (ostavio ga dok on ide liftom?); zamjenik načelnika Matthews nikad nije posumnjao na karijerističku kurvu LaGuertu zbog izdaje, već se izderao na Deborah; Batista ne zove pojačanje kada ugleda Gellarove knjige u domu Travisovih psihopata-prijatelja; Travis otima Dexterovog sina, a ovaj u sceni kasnije nimalo uznemiren šeta s novim tatekom pod rukom; nitko u Miami Metru ne zna osnove mreža i koncept IP adresa, ali novi stažist bez sudskih naloga pronalazi točnu kućnu adresu od kuda je objavljen članak na blogu… Upravo je ova zadnja spomenuta scena, iako relativno nebitna za sezonu u cjelini, jedan od boljih primjera totalne nebrige scenarista za detalje u radnji, bilo kakvu logiku i kontinuitet, a podsjetila je na neke od najsmiješnijih tehno-rješenja iz blesavih procedurala poput Numb3rsa, CSI-a i NCIS-a. Ne bi li Dexter trebao biti iznad toga?

Treba li uopće komentirati potpuno promašenu ideju velikog twista s kraja devete epizode, kad Dexter otkriva smrznutog mrtvog Gellara? Dvije trećine sezone potrošene ne jadan veliki red herring, čije otkrivanje nije bilo ni mrvu šokantno i grandiozno kao što su se autori nadali. To je problem s kabelskim serijama koje čitavu sezonu rade unaprijed, u vakuumu, bez povratke informacije gledatelja. Nakon što su gledatelji prokužili ovaj totalno proziran twist, već tamo u prvim epizodama sezone, autori su mogli samo gledati kako čitava sezona odlazi kvragu. Pod uvjetom da su imalo samokritični i samosvjesni. Na potpuno idiotsku ideju polu-incestuozne veze Deborah i Dextera nemam volje ni trošiti riječi (iako je razvoj Deborah kao lika bila jedna od rijetkih svijetlih točaka ove sezone). Osim što sama pomisao na romantičnu vezu Deb i Dextera u startu djeluje odbojno, je li itko ovo doživio kao smislen, uvjerljiv i svrhovit razvoj likova?

Serija je ove sezone uvela dva nova sporedna lika – Mike Anderson doveden je kao novi, ozbiljan i sposoban detektiv, toliko potreban cirkusantima u Miami Metru, a Louis Greene bio je Masukin misteriozni, ljigavi tehnološki potkovan stažist. Čim je Anderson bio predstavljen, onako upečatljivo odlučan, pretpostavio sam da će on početi sumnjati u Dexterov “noćni posao.” Nije. Bio je običan fikus, bez ikakve specifične svrhe tokom sezone. Louis je bio bolesno opčinjen Dexterom, a poantu čitave priče oko krađe prostetske ruke i njeno slanje Dexteru (što ovaj još nije otkrio) nismo doznali. Obojica će ostati visjeti s nama i u drugoj sezoni…

Louis Greene (Josh Cooke) i Mike Anderson (Billy Brown)

Poražavajuća je činjenica da možete bez problema preskočiti čitavu sezonu i pogledati finale da dobijete sve potrebne informacije za nastavak gledanja serije u sedmoj sezoni. Što nas vodi do finalnog otkrića u zadnjim sekundama sezone. Nešto što se trebalo dogoditi na kraju četvrte sezone, što bi nas možda spasilo dosadnih i nepotrebnih dviju prethodnih sezona. Nakon što je Deb u prošloj sezoni od otkrivanja Dexterove tajne dijelio tek frustrirajući, tanki komad prljavog najlona, konačno ga uhvaća na djelu kako ubija Travisa – na što šokirani Dexter uspijeva izustiti tek “Oh, shit God“, a sezona završava.

To je bio neizbježan potez i zapravo jedini logičan način da se okonča sezona. Koliko god ova sezona bila loša i promašena u globalu, njeni finalni trenuci osiguravaju da će se velik broj gledatelja barem vratiti u premijernoj epizodi sedme sezone. Makar samo da vide što će scenaristi učiniti s ovim twistom koji otvara brojne mogućnosti za mini-preporod serije. Vjerojatno ću i ja biti među njima. Iz čiste znatiželje, a ne zbog novostečene vjere u seriju i njene scenariste.

No, razmislimo malo o mogućim logičnim posljedicama tog otkrića. S najmanje dvije ugovorene sezone pred nama, bez definiranog datuma završetka, postoji li netko da vjeruje kako bi ovaj potez mogao obziljnije prodrmati koncept serije? Na neki bitniji način promijeniti dinamiku likova? Jesam li previše ciničan kad pretpostavljam da je završetak finala samo jeftini šok osmišljen da gledatelja zadrži uz seriju, a Debrina nimalo platonska ljubav prema Dexteru zgodan način da se u nastavku iduće sezone izbjegnu bitnije posljedice po Dextera, poput policijske potjere za njime, njegovog odlaska iz Miami Metra i/ili postupnog povezivanja preostalih masovnih ubojstava s njime? Hoće li Deb povući pištolj ili će joj um biti zamagljen emocijama? Preostalim fanovima serije ovo će možda zvučati previše cinično, no iz moje perspektive, serija je izgubila prethodne kredite i povjerenje. No, kažem, unatoč skeptičnosti, navratit ću početkom sezone i Dexteru dati posljednju šansu da ponudi nešto novo, zanimljivo i drugačije nego dosad. U suprotnom, dižem ruke. Ionako sam ostao dvije sezone predugo.

Serije stare i gube svježinu kako sezone odmiču. Neke brže, neke sporije gube priču i svrhu za postojanjem. Čak i u 11. sezoni Housea, The Big Bang Theoryja ili Supernaturala te serije imat će jezgru obožavatelja koji će tvrditi da ih se i dalje isplati gledati zbog Hugha Lauriea, Jima Parsonsa ili Jareda Padaleckog i Jensena Acklesa. Meni se Dexter više ne gleda samo zbog Michaela C. Halla, kojem treba priznati da je konstantno bio najsvijetlija točka serije, iako je u ovoj sezoni djelovao nekako dosadno i nemotivirano. Ili je razlog tomu što nije dobio materijal koji bi ga imalo izazvao kao glumca? Dexteru je rok trajanja istekao na kraju četvrte sezone, ali nastavlja se samo zato što je to Showtimeova najpopularnija serija ikad, a uspješne formule teško se mijenjaju. I to je ono što velike serije poput The Wirea, Sopranosa, Breaking Bada i Mad Mena razlikuje od ostalih.

Finalna napomena: ocjenu ne želim dati jer bi nepotrebno skrenula raspravu na sitničarenje je li previsoka ili preniska. Slobodno je ocjenite sami, infobox je tu, ali mislim da je samo kontraproduktivno sažimati preko 10,000 znakova recenzije u dvije znamenke.

Nakon što smo predstavili izbor serija od 30. do 21. te potom od 20. do 11. mjesta, dolazimo do konačne liste od deset nama najdražih, najboljih, najkvalitetnijih serija 2011. godine. Kraj godine tradicionalno je vrijeme za ovakve liste, koje su uglavnom zabavnog karaktera – služe kao smjernice vama da nadoknadite propušteno, te usput potiču raspravu i ono što svi najviše vole – uvjeravati jedni druge da je “moj tata bolji.” Izabrati samo deset serija u pravilu je Sizifov posao, pa vas lijepo molimo da pročitate i nekoliko opaski na kraju članka. A lista, kakva je, takva je – naša je:

Prošle godine, Boardwalk Empire nije se našao u top 10 serija po našem izboru, što je izazvalo nezadovoljstvo mnogih čitatelja. I ne, serija se nije ovdje našla samo kako bismo udovoljili onim nezadovoljnima, već zbog vidljivo bolje druge sezone. Prva sezona naspram druge sada djeluje samo kao uvertira u vrhunsku i kompleksnu krimi-dramu, vizualno i auditivno popraćenu prekrasnom režijom i prikazima Atlantic Cityja s početka prošlog stoljeća i tadašnjom glazbom. Nucky Thompson postao je neželjena roba u Atlantic Cityju – prijatelji i kolege urotili su se protiv njega, a jedina mu je utjeha njegova miljena Margaret Schroeder. Kolekcija likova koju je stvorio Terence Winter apsolutno je fantastična, od Omara, pardon, Chalkyja Whitea (Michael Kenneth Williams), Jimmyja Darmondyja (Michael Pitt), Richarda Harrowa (Jack Huston), sve do agenta Van Aldena (Michael Shannon). Jednosatne epizode ispunjene brojnim storylineovima uz brz razvoj radnje i novostvorenu napetost koja se rijetko mogla osjetiti u prvoj sezoni serije, čine Boardwalk Empire televizijskom produkcijom koja se ne propušta.

Boardwalk Empire, HBO

Deveto mjesto na našoj listi najboljih serija za Treme možda će iznenaditi neke, s obzirom na to koliko obožavamo i štujemo ovu seriju. Međutim, zbog fantastične godine za dramske serije – od dolaska Game of Thronesa, nezaboravne posljednje sezone Friday Night Lightsa, odličnog Justifieda i novopridošlice Homelanda – Treme je poguran na nešto nižu poziciju. No, naša ljubav prema Tremeu jednaka je kao i prošle godine, jer kvalitetom nije nimalo popustio. Serija koja prikazuje život u post-Katrina New Orleansu svojim nam je nekonvecionalnim stilom iznošenja radnje, širokim spektrom zanimljivih likova i predivnom glazbom uljepšala i ovu godinu. David Simon izjavio je kako bi, po njegovom mišljenju, četiri sezone bile optimalne, a mi se samo nadamo da će se i HBO složiti s njim. Treme vrlo vjerojatno (iz nerazjašnjivih razloga koje nikada nećemo saznati) nikada neće dobiti priznanje koje zaslužuje u obliku Emmya ili slične nagrade, no ostat će zapamćeno onako kako ga i sada mnogi doživljavaju – kao pravo televizijsko blago.

Treme, HBO

Gotovo paralelno s desetom godišnjicom terorističkog napada na SAD, na Showtimeu je debitirao inteligentan i napeti triler koji borbu protiv terorizma konačno ne prezentira na napadan i crno-bijeli način. Homeland se usudio američku Vladu prikazati kako taji činjenice o napadu na Irak i civilnim žrtvama te nije imao potrebu bojicama crtati tko su dobri, a tko loši dečki u čitavoj priči, ako linija uopće može biti povučena između njih. Priča konstantno napreduje i perfektno je tajmirana; u njenom su središtu dva gotovo savršena nastupa glavnih glumaca, Claire Danes i Damiana Lewisa, potpomognuti veteranom Mandyjem Patinkinom i njegovom karizmatičnom bradom. Prva sezona igra je mačke i miša između CIA-ine agentice Carrie Mathison (Danes), koja se tokom sezone pod stalnim pritiskom bori s bolešću koju taji, te marinca Nicholasa Brodyja, bivšeg ratnog zarobljenika za kojeg sumnja da je prešao na neprijateljevu stranu.

Homeland, Showtime

Kao definicija underdoga, Friday Night Lights je nakon dvije slabo gledane sezone na NBC-u dom pronašao na DirecTVu i doživio još tri sezone, nešto što ni najveći optimisti nisu mogli predvidjeti. Priča o fiktivnom teksaškom gradiću koja živi za petak i srednjoškolske utakmice američkog nogometa savršeno je uspjela uhvatiti duh američkog juga, upoznavši nas s teksaškom mladeži koja ima velike snove i konzervativnim starijim generacijama. U središtu te priče, obitelj Taylor postala je jedna od najobožavanijih televizijskih obitelji, a rijetko kojeg vjernog fana serije nije ostavila u suzama u posljednjoj epizodi serije (emitiranoj u veljači), kada su Taylori napustili Dillon i preselili se u Philadelphiu kako bi započeli novo poglavlje svog života. Skraćene, 13-epizodne sezone na DirecTV-u dale su scenaristima priliku da se riješe nepotrebnog fillera i tri smo godine uživali u vrhu televizijske produkcije, a posljednja sezona i nezaboravno finale bili su samo točka na i.

Friday Night Lights, NBC/DirecTV

Community u svom najboljem izdanju gotovo je nedodirljiv u svojoj originalnosti; konceptualne epizode duboko su ukorijenjene u popularnu kulturu, a meta-humor toliko specifičan da serija sama sebe gotovo osuđuje na propast, ograničavajući se na usku publiku koja prepoznaje te cijeni uvrnute ideje showrunnera Dana Harmona i njegove ekipe. Što ujedno rezultira neujednačenim epizodama i pomalo nekonzistentnom kvalitetom, ali čak i one “obične” epizode itekako su dobre, zahvaljujući komičarskom ansamblu glumaca čijem rasponu i dubini parira tek onaj Parks and Recreationa. Partija D&D-a s Pierceom kao glavnim negativcem (“Advanced Dungeons & Dragons”), parodija mockumentary žanra i Gloverov plač “Set phasers to love me!” (“Intermediate Documentary Filmmaking”), novi paintball okršaj u finalnim epizoda druge sezone (“A Fistful of Paintballs, For a Few Paintballs More”), Abedov dokumentarac o fakultetu (“Documentary Filmmaking: Redux”) te, možda ispred svih, sedam različitih vremenskih linija (“Remedial Chaos Theory”) samo su neki od iznimnih ovogodišnjih momenata i izvrsnih epizoda. I, naravno, easter eggovi koji se protežu kroz tri sezone.

Community, NBC

Justified nam je već u prvoj sezoni bio drag, uglavnom zbog odličnog Timothyja Olyphanta i Waltona Gogginsa, no nikad nas nije uspjela uhvatiti do te mjere da s nestrpljenjem iščekujemo iduću epizodu. Više se bavila samostojećim epizodama nego kontinuiranom radnjom, da bi tek potkraj sezone nagovjestila potencijal. U drugoj sezoni Olyphantu i Gogginsu prododano je nekoliko zanimljivih likova, među kojima se ponajviše ističe Mags Benett, matrijarh zločinačkog klana, koju je perfektno utjelovila Margo Martindale, kasnije osvojivši jedan od najzasluženijih ovogodišnjih Emmyja. Radnja je bila mnogo više fokusirana, sadržajnija i napetija, a rijetke samostalne epizode – ili priče – bile su mnogo zanimljivije. Ne znamo kuda nas vodi treća sezona, ali Justified je sam sebi letvicu očekivanja digao vrlo, vrlo visoko.

Justified, FX

Ah, Downton Abbey. Ponekad se osjećamo glupo što ga nismo gledali još prošle sezone. Ove godine ispravili smo pogrešku i pogledali smo taj toliko hvaljeni Downton Abbey. Iako nismo naročiti obožavatelji britanske povijesne i kostimirane drame, Downton Abbey nas je ostavio bez teksta. Ove jeseni, svijet serije pogodio je prvi Veliki rat. Produkcijski besprijekorna, serija je ove godine prebacila u višu brzinu i ispričala nam nove, ovaj put mnogo bolnije priče iz života svojih likova. Deset milijuna britanskih gledatelja svake nedjelje ove jeseni gledalo je Downton na ITV-ju, potvrđujući da se kvaliteta još uvijek negdje cijeni. Julian Fellowes, Oscarom nagrađeni tvorac i scenarist serije, zaslužio je svaku pohvalu za svoje remek-djelo. Na Božić nam dolazi i specijal, kojeg jedva čekamo.

Downton Abbey, ITV

Ono što su David Benioff i D. B. Weiss ove godine učinili malo tko je mogao i zamisliti. Autor cijele sage, George R. R. Martin, pisao je svoj (još nedovršeni) magnum opus vjerujući da ga se neće moći ekranizirati. O, kako li je samo u krivu bio i koliko nam je samo drago zbog toga. Deset prvosezonskih epizoda HBO-ove najnovije fantastične drame prošlo je u trenu, skupljajući nove fanove iz tjedna u tjedan. Game of Thrones, možda i najveći televizijski događaj godine, postao je i više nego uspješan za svoju mrežu, a Benioff i Weiss, izvršni producenti i showrunneri, pokazali su se sposobnim za posao koji su dobili. Game of Thrones se vraća na proljeće sljedeće godine, a iščekivanje je pregolemo. Naša treća najdraža serija godine.

Game of Thrones, HBO

Ne znamo je li Louie komedija ili drama; ne zna to ni njen autor Louis C.K., niti se trudi isprofilirati seriju samo unutar jednog žanra. Niti je to bitno. Serija koja je već u prvoj sezoni bila vrlo zanimljiv, jedinstven televizijski primjerak, eksperimentalna serija bez ikakve centralne radnje ni kontinuiteta, samo niz crtica iz Louisovog uma, opservacija ljudske kulture i kratkih eseja gotovo egzistencijalističke tematike. Bez obzira kakvo mišljenje imali o samoj seriji, ogromno priznanje treba odati Louisu C.K.-u koji sam režira, producira, montira i glumi u seriji te FX-u koji mu daje potpunu kreativnu kontrolu da stvara epizode kakve želi. Naravno, uz daleko niži budžet nego što bi ga dobio na nekoj drugoj mreži. U drugoj sezoni, Louis je seriju odveo u još ozbiljnijem smjeru, pozabavivši se temama poput neuzvraćene ljubavi (fantastična epizoda “Subway/Pamela”), religije, rasizma te roditeljstva. Uvjereni smo da trenutno ne postoji originalnija i kreativnija serija, koja iz tjedna u tjedan razbija konvencije televizije.

Louie, FX

I evo nas na samom kraju ljestvice. Očekivano? Pa vjerojatno. Većina vas, koja nas duže vrijeme čita, pogodila je da će se Breaking Bad naći na prvom mjestu. Zasluženo? Naš odgovor – itekako. Breaking Bad je i drugu sezonu zaredom pokupio prvo mjesto u našem odabiru najboljih serija tekuće kalendarske godine. Dugo smi čekali četvrtu sezonu, no Vince Gilligan i društvo opet su nas počastili nevjerojatno napetom, kontroverznom, teškom i srceparajućom sezonom televizije. Breaking Bad je iz sezone u sezonu sve bolji i sve napetiji, a kroz preostalih šesnaest epizoda autore čeka težak posao dovršavanja priče o neobičnom partnerstvu još neobičnije dvojice glavnih likova. Walt je ove godine pao u moralni ponor iz kojeg će se teško izvući, a svaki put kada gledamo onu “I am the one who knocks!” scenu ledi nam se krv u žilama. Aaron Paul je i dalje fantastičan kao Jesse Pinkman, a scenaristi su i ove sezone izvlačili najbolje od cijele svoje postave. Materijal je odličan, glumački ansambl je možda i najbolji na televiziji, a napetost iz scene u scenu može se rezati nožem. Breaking Bad je jedan od najsjajnijih dragulja televzije u posljednjih dvadesetak godina, a kraj koji se približava u jednakoj mjeri iščekujemo, koliko ne želimo da dođe. Informacije radi, od sedmero članova “redakcije” koji su glasali, Breaking Bad je zauzeo šest prvih mjesta. Da, toliko ga volimo. Hvala na čitanju.

Breaking Bad, AMC

* * *

11. – 20. mjesto

• 11. Parks and Recreation
• 12. The Good Wife
• 13. Archer
• 14. Men of a Certain Age
• 15. Parenthood
• 16. The League
• 17. It’s Always Sunny in Philadelphia
• 18. Happy Endings
• 19. Sons of Anarchy
• 20. Curb Your Enthusiasm

21. – 30. mjesto

• 21. Southland
• 22. Shameless
• 23. Fringe
• 24. Doctor Who
• 25. Modern Family
• 26. Misfits
• 27. How to Make it in America
• 28. Hidden
• 29. Cougar Town
• 30. 30 Rock

To je to. Raspravljajte, kritizirajte nas, hvalite nas i, prije svega, sastavite svoje liste najdražih serija, pa da možemo mjeriti tko ima većeg. Ali prije budite tako dobri, pa pročitajte nekoliko opaski vezanih uz listu, njeno sastavljanje i raspravljanje:

• Prvo i osnovno, ako nečeg nema na listi, razlog je jednostavan – nismo htjeli izbaciti nešto drugo da napravimo mjesto. Malo je vjerojatno da smo zaboravili. Okrenuli smo hrpu, hrpu serija. Pogledali još više. Ne sve. Ni blizu. Ali svejedno se osjećamo prilično samouvjereno kad kažemo da smo odgledali sve što (nam) valja, barem kad je u pitanju finalni izbor deset serija. Ako nismo, uvijek primamo preporuke.
• Ove godine izdvojili smo ravno trideset serija, ali vjerujte nam kad kažemo, još ih je 10-15 bilo razmatrano za širu listu. Ako mislite da “_________” fali na listi, lako je moguće da smo seriju teška srca ostavili na pragu 30. mjesta.
• Za finalnih 10 trebalo bi nam barem 15 mjesta. Upravo zbog toga smo lani “varali”, stavivši po dva para serija na diobu jednog mjesta. Ove godine htjeli smo izdvojiti ravno deset serija bez izvlačenja, pa što bude, bude. Neke od serija između 11. i 20. mjesta bile su sasvim blizu upada u završni izbor, u nekim ranijim verzijama čak i u “top 10.”
• Poredak je prilično proizvoljan. Da, Breaking Bad bez zadrške proglašavamo najboljom serijom 2011. godine, ali tvrdimo li da je serija na sedmom mjestu bez ikakve sumnje bolja od one na osmom? Ne. Možete li nas uvjeriti da je serija na osmom mjestu zapravo bolja od one na šestom? Da, pogotovo ako platite pivo. U svakom slučaju, ako je serija među finalnih 30, prilično nam je draga, a rasprave o tome je li trebala biti par mjesta gore i dolje ipak graniče sa sitničarenjem.
• Da, ovo je lista serija koje su omiljene nama. Ljetos smo imali niz anketa u kojima ste vi, čitatelji, birali svoje favorite. Takav izbor imat ćemo i idućeg ljeta. Liste su izrazito subjektivne. Ovo je izrazito subjektivna lista. Ali iza ovog izbora stojimo i vjerujemo da reprezentira najbolje od televizije u protekloj godini.
• Probajte baciti oko na članak s NPR.org-a, naslovljen “20 nezadovoljnih tipova ljudi koje ćete sresti u komentarima na godišnje liste”, da vidite stvari iz naše perspektive. Zapravo je prilično zabavan kako god okrenete.
• Ovo zapravo nitko nije pročitao, zar ne?

U drugom po redu članku u kojem nastojimo rezimirati najbolje serije protekle godine predstavljamo serije između 11. i 20. mjesta. Kao što smo spomenuli u uvodu prethodnog članka, ove godine biramo trideset najboljih serija protekle kalendarske godine, u nešto drugačijem, sistematiziranijem formatu nego lani. Ovu listu bilo je možda najteže sastaviti, jer s jedne strane imali smo dvojbe koje serije ostaviti na “nižoj listi”, a s druge strane imali smo više od par kandidata koje smo htjeli uvrstiti u finalnih deset – a jednostavno nismo mogli. Ponovo opaska – poredak je gotovo proizvoljan, a razlike u kvaliteti serija vrlo male. Mislite li da neka serija treba biti koje mjesto više, to je uredu, čak nas u to možete i uvjeriti ako se potrudite, ali cjepidlačenje oko tri-četiri mjesta gore-dolje pomalo je uzaludno, zar ne? Deset nama najboljih serija otkrivamo u petak, a u međuvremenu, možete li pogoditi koje će to biti?

Koliko serija možete nabrojati, čija kvaliteta ne opada s godinama, već dapače, na samom je vrhuncu i nakon osam sezona? Pada nam na pamet samo jedna, a ta je malo poviše na ovoj listi. Jedan od razloga je i taj što Larry David novu sezonu počinje raditi kada on to poželi te ako ima dobru ideju. Što je samo jedna od lijepih privilegija koje dolaze uz čast snimanja serije za HBO. Volimo ovog politički nekorektnog seronju, ali bili bismo sretniji kad bi svoje staro naboralo dupe malo češće natjerao na posao, pa da ne gledamo 10-ak epizoda tek svake dvije godine.

Nakon slabije treće sezone prizivali smo sjajne prethodne dvije, no vrlo dobro finale postavilo je dobre temelje za četvrtu, nedavno završenu sezonu. Koje je serija većim dijelom iskoristila, vrativši se snažnom, upečatljivom i napetom četvrtom sezonom – na tragu prvih dviju… Da bi Kurt Sutter, showrunner serije, uspio zajebati stvar praktički resetiravši čitavu sezonu lošim, antiklimaktičnim finalem i odbio prihvatiti visoke uloge – koje je serija, odnosno autori, sama sebi postavila. I dalje će ovo biti serija koju ćemo vrlo rado pogledati te se veseliti novoj sezoni, ali možda bismo u petu sezonu trebali ući s prilagođenim očekivanjima?

Kada vam mreža zabilježi datum premijere za travanj, gotovo na samom kraju regularne televizijske sezone, ne treba vam puno klikera u glavi da zaključite da i nemate pretjeranu podršku. Međutim, Happy Endings je u kratkom periodu uspio dovoljno impresionirati ABC-evce da im daju drugu priliku. A bome je impresionirao i nas. U početku otpisan kao još jedan ripoff Friendsa i How I Met Your Mothera, Endings se u svojoj drugoj sezoni razvio u iznimno simpatičan i vrlo smiješan sitcom, zahvaljujući glumačkoj postavi između koje ima toliko kemije da vas uspiju uvjeriti kako već godinama i godinama glume zajedno. Damon Wayans Jr. i Eliza Coupe fantastični su zajedno, a Adam Pally i Casey Wilson svojim ludim individualnim nastupima daju ogroman doprinos ovom podcijenjenom sitcomu.

S obzirom na navalu sitcoma u posljednjih par godina, Sunny in Philly je ostao u sjeni nekih većih hitova, no to ne znači da je ostao i zaboravljen. Ako ništa drugo, predanost poslu nešto je što se ekipi Phillya nikako ne može zamjeriti – Rob McElhenney nabio je preko dvadeset kila za potrebe serije. Humor ne poznaje granice, ne? Sitcom iz sezone u sezonu održava kvalitetu na zavidnoj razini, a ove su se jeseni pozabavili odlaskom na Jersey Shore i beauty natjecanjima za djecu, između ostalog, te tako potvrdili da su i dalje relevantan izvor zabave. Radi se o seriji koju žiriji različitih televizijskih nagrada konstantno nezasluženo ignoriraju, čak i tada kad bi se trebali distancirati od njenog možda kontroverznog sadržaja – kad je u pitanju glumačka postava. Philly nikad neće biti nominiran za “relevantnu” nagradu i to nikog ne bi trebalo previše živcirati.

U ovogodišnjem izboru najboljih serija, na pozicijama između 30. i 1. mjesta, imamo čak četiri od pet FX-ovih komedija, a i ona preostala peta bila je na samom pragu uvrštavanja na finalnu listu. Njihove komedije u potpunosti pogađaju naš ukus, a The League u trećoj sezoni nastavlja nas zabavljati nerijetko okrutnim, bezobraznim i kompetitivnim odnosom između šestero prijatelja, sudionika fantasy lige američkog nogometa. Poznavanje pravila ovog sporta nije bitno niti nužno za praćenje, jer serija je vrlo, vrlo smiješna i kad izbacite reference na najpopularniji američki sport, čemu uvelike doprinosi vrlo dobra postava koja više godina radi zajedno, a improvizacija joj nije strana.

Baš kao i Men of a Certan Age, Parenthood je u sličnom stilu jedna vrlo, vrlo draga, emocijama, ali i humorom nabijena serija. Da je kojim slučajem na kabelskoj mreži – odnosno, da sezone nisu pomalo razvučene (uvjetno rečeno) manje sadržajnim fillerima, serija bi konkurirala za sam vrh. Ovako, radi se “samo” o vrlo nam dragoj dramediji koja kao da funkcionira u dva različita moda. Prvi, laganiji, nešto samostalnijih epizoda, s više naglaska na humor, nego dramu, u koje upadaju spomenute filler epizode. I drugi, poput onog sjajnog niza epizoda s početka godine, kad serija odluči postati prava, punokrvna drama nabijena emocijama, tenzijama, fantastičnim glumačkim nastupima i svime onime što čini brilijantnu televizijsku seriju.

Neobično je koliko empatije može izazvati jedna serija o problemima trojice srednjovječnih muškaraca, do čijeg smo godišta otprilike na pola puta. Ono što su 2010. godine bili Terriersi i Rubicon, u godini na izmaku to su Men of a Certain Age. Sjajne serije otkazane debelo prerano. Koncept je bio jednostavan, nimalo atraktivan zapravo, no priče su bile dorljive, na trenutke iznimno drage i komične, na trenutke teške i mračne. Volite li studije likova, seriju koja se zazire od emocionalnih dramskih momenata, kao ni simpatičnih komičnih, obavezno se morate vratiti na MoaCA. Dvije sezone vrlo su lagane su za pogledati, a kraj je – iako prisilan i naprasan – zadovoljavajuć.

FX je u protekloj godini potvrdio da ima kolekciju vrhunskih komedija. Među njima se posebno istaknuo Archer, koji je u drugoj sezoni, emitiranoj početkom godine, samo dodatno razradio bolesne odnose među likovima. Mreža nas je počastila i s trotjednim nizom epizoda ove jeseni, a treća sezona krenut će početkom iduće godine. Archer je jedna od onih serija koju ili volite ili mrzite – humor je bezobrazan, oštar, te in your face. Izuzetan scenarij, odlična animacija i fantastični glasovi H. Jon Benjamina, Aishe Tyler, Jessice Walter i Judy Greer potvrđuju pravilo da animiranu seriju ne mora potpisivati Seth MacFarlane da bi bila uspješna, a pogotovo kvalitetna.

The Good Wife je jedan od rijetkih primjera koji prkosi današnjem trendu da su sve kvalitetne dramske serije na kabelskoj televiziji. Iako nikada nije bila proglašena hitom, niti ju je CBS ikad smatrao ključnim dijelom svog rasporeda – Good Wife se (uglavnom) zahvaljujući iznimnoj podršci kritičara i brojnim nagradama uspjela zadržati na malim ekranima. Glavno lice ove fantastične serije možda je Julianna Margulies (koja je apsolutno zasluženo u rujnu osvojila Emmy), no kompletan glumački ansambl TGW jednako je impresivan (Alan Cumming, Christine Baranski i Matt Czuchry posebice se ističu), a valja istaknuti i gostujuće glumce (Michael J. Fox, Martha Plimpton, Dylan Baker,…) koji su šlag na torti. Sada u trećoj sezoni, The Good Wife je evoluirala iz nadprosječno kvalitetne odvjetničke drame u serijaliziranu dramu koja se jednostavno ne propušta.

Nakon fantastične druge sezone Parks and Recreationa, njena glavna zvijezda Amy Poehler, je zatrudnjela (Will Arnett i Amy će imati male komičarske genije, osim ako taj gen ne preskače generaciju) i donekle poremetila snimanje i emitiranje dugoočekivane treće sezone. U travnju ove godine Parks se napokon vratio i briljirao je u svih svojih šesnaest proljetnih epizoda. Serija koja se može pohvaliti jednim od najboljih glumačkih ansambla na televiziji, vratila nam se i ove jeseni u četvrtoj sezoni, u kojoj i dalje drži kvalitetu, o kojoj njen stariji brat, The Office, sada može samo sanjati i tužno se prisjećati. Od sjajnih likova i simpatičnih priča do nenametljivog i neforsiranog humora, Parks pokazuje zašto ga predpotopni NBC i dalje drži na malim ekranima unatoč skromnim rezultatima gledanosti. Kada se radi o humorističnim serijama, NBC, bar donekle, drži do njihove kvalitete. Iako je lani bio vrlo visoko na našoj ljestvici, usprkos možda najboljoj sezoni serije dosad, Parks teška srca ostavljamo na pragu završnih deset serija. Previše je dramskih serija imalo fantastične sezone u prošloj godini.

Kraj godine tradicionalno je vrijeme za pisanje sto i jedne varijacije lista “najboljeg od.” Kao i uvijek, više iz zabave i razonode, nego ičeg drugog, i mi ćemo izabrati naše favorite, televizijske naravno, ovog puta u malo drugačijem formatu nego lani. Za razliku od prošle godine, kada smo bez nekog naročitog poretka nabrojali serije iz “šireg izbora”, ove godine smo izbor koncipirali malo više sistematski. Izdvojit ćemo ravno trideset najboljih, ili barem nama najdražih, serija protekle godine. I to kroz tri članka. U ovom predstavljamo serije između 30. i 21. mjesta na našoj listi, one od 20. do 11. mjesta predstavit ćemo prekosutra (srijeda), a članak s finalnih deset najboljih serija 2011. godine očekujte u petak. Iako biramo “samo” (ili čak) trideset serija, ali vjerujte nam kad kažemo, još smo barem 10-ak ostavili na pragu 30. mjesta. Lista je numerirana, ali pozicije su gotovo proizvoljne. Tvrdimo li da je serija na 24. mjestu bez ikakve sumnje bolja od one na 27.? Ne. Možete li nas uvjeriti da je serija na 28. mjestu zapravo bolja od one na 26.? Da, pogotovo ako platite pivo.

Ovo je dio gdje vi velite “la la, 30 Rock je smeće već neko vrijeme, postali su naporni”, a mi odgovaramo “jok, 30 Rock je i dalje drag dio našeg televizijskog rasporeda.” Dobro, u četvrtoj sezoni možda je došlo do laganog kreativnog zasićenja, no lani su nas Liz Lemon i Jack Donaghy nasmijavali gotovo jednako često kao u sjajnim počecima serije. Neke druge komedije možda su ga prešišale; Parks and Recreation je konzistentniji, a Community konceptualnošću i meta referencama redovito dobiva 30 Rock na vlastitom terenu. Ali čak i ako Alec Baldwin konačno ostane pri obećanju da po isteku ugovora, nakon ove sezone, napusti seriju, veselimo se još barem jednoj sezoni jedne od najnagrađivanih serija proteklog desetljeća.

Ako ste na ovu komediju zaboravili nakon osrednjih i čudnih prvih epizoda prve sezone, zbilja bi joj trebali dati još jednu šansu. Bill Lawrence (Spin City, Scrubs) vrlo je brzo shvatio da originalni koncept serije ne funkcionira najbolje, te je do kraja prve polovice prve sezone počeo preusmjeravati prema vrlo simpatičnoj komediji o neobičnom prijateljstvu dragih i “pomaknutih” likova, koje glumi ekipa koja sjajno funkcionira zajedno. Nažalost, nespretan naziv, koji više nema veze sa samom serijom, ostao je i dalje; poput ožiljka koji vas podsjeća na idiotsku onu pijanu noć pred par godina. Tek završnih desetak epizoda druge sezone emitirano je prošle godine, pošto je ABC već dvaput odgodio povratak serije…

Britanska serija Hidden pravi je mamac za ljubitelje zavjera i političkih trilera isprepletenih korupcijskim i špijunskim zapletima te je, unatoč kompleksnosti same radnje i pomalo nespretnog raspleta, zasigurno jedan od najboljih ovogodišnjih poteza BBC-jeve produkcije. Philipu Glenisteru pripala je glavna uloga odvjetnika kojeg proganjaju duhovi iz prošlosti, a čija se povezanost s nemirima i političkom krizom u Britaniji vrlo brzo naslućuje. Kada se na kraju svi dijelovi slagalice spoje, rezultat je uzbudljiva i napeta priča. Potrebno je istaknuti i odličnu glumačku postavu u kojoj se ističu i David Suchet te Thekla Reuten, ali i činjenicu da je u posljednje vrijeme  nedostatak ovog žanra i više nego očit. Stoga veliki plus Britancima.

U početku otpisan kao njujorška kopija popularnog Entouragea, How to Make it In America u svojoj se drugoj sezoni razvio u vrlo zabavnu i originalnu dramediju. Serija bez konkurencije osvaja nagradu za najrealističniji prikaz New Yorka, počevši od same uvodne špice, preko zanimljivih fotografija iskorištenih za tranziciju između scena pa sve do samih dijelova snimanih na lokaciji. Bryan Greenberg i Victor Rasuk neće osvojiti nikakve glumačke nagrade za svoj rad na seriji, no Benovo i Camovo prijateljstvo i njihova specifična dinamika je ono što seriju čini posebnom. Bit će nam žao ako HBO otkaže HTMIIA (s obzirom da imaju viška polusatnih serija), pogotovo zato što nam je osam epizoda ove sezone bilo premalo. (Nadopuna: HBO je samo dan kasnije, nažalost, otkazao seriju)

Imali smo Misfitse na široj listi i lani, imamo ih i sada, usprkos odlasku (uvjetno rečeno) glavne zvijezde, Roberta Sheehana. Najzabavnijeg lika, zapravo. Postavi je početkom netom zavrpene treće sezone pridodan novi delikvent Rudy Wade (Joseph Gilgun), koji se vrlo dobro uklopio u ekipu. Dosta sličan Nathanovom liku, samouvjeren i ekstrovertiran – barem jednom polovicom. Rudyjeva “moć”, “sposobnost” ili to kako hoćete nazvati, je razdvajanje svojih podvojenih ličnosti u dvije kopije sebe, dominantnu i samouvjerenu te sramežljivu i introvertiraniju. Misfitsi su i dalje zabavni, uvrnuti i nepretenciozni, kakve smo ih zavoljeli u početku.

Možda će neke od vas iznenaditi (relativno) nisko pozicioniranje jedne od rijetkih serija koja u hvalospjevima ujedinjuje široku publiku, žirije raznih televizijskih nagrada i kritičare, no Modern Family polagano počinje patiti od sindroma Big Bang Theory – izvorno vrlo zabavne i šarmantne serije, koja rastućom popularnošću sve češće igra samo na jednu kartu i svira samo jednu notu. Da se razumijemo, ta jedna nota poprilično je jaka, zato seriju uvrštavamo u finalnih 30. Modern Family zna biti pametan, vrlo duhovit i iskren, no u posljednje vrijeme forsira isprobane šale, ziheraški humor te općenito djeluje kao da se ne trude previše. Šteta. Nismo ga se spremni odreći tako lagano, ne još, ali znamo da ovaj sjajan ansambl može više, kad im se pruži materijal za to.

Nakon sjajnog prošlogodišnjeg uvoda Matta Smitha kao novog Doktora u petoj sezoni, Steven Moffat, izvršni producent i showrunner serije, u šestoj sezoni samom je sebi podigao letvicu koju je opet uspješno preskočio. BBC je prvi put u ovih šest godina modernog Whoa, odlučio prepoloviti sezonu na proljetni i jesenski dio sezone, nešto s čime se nismo baš slagali (dobro, da, popizdili smo), ali ispalo je i više nego zadovoljavajuće. Kako i ne bi kada je u ovoj sezoni Moffat uspio dovesti i velikog Neila Gaimana da mu napiše jednu od najljepših epizoda bilo koje serije ove godine. Veliki sezonski arc uspješno je podmiren na kraju sezone, a mi s nestrpljenjem iščekujemo sljedeću.

Fringe se prošle godine zasluženo našao vrlo visoko na našoj ljestvici da bi ove godine ipak malo pao. Obožavamo mi Fringe još uvijek, ali veliki dio kreativnih odluka, pogotovo onih u samom finalu treće sezone, nije nam baš najbolje sjeo. Cijeli blok posljednjih nekoliko epizoda prošle sezone klimao se na labavim nogama (soul magnetsi, zbilja?), ali jesenskim dijelom povratila se i vjera u scenariste. Zbog velike šanse da je četvrta sezona serije ujedno i posljednja, uživat ćemo u preostalim epizodama kada se Fringe konačno vrati na male ekrane u siječnju. Vjerujemo da nas neće razočarati.

Ako ćemo biti potpuno iskreni, nismo ušli s nekim prevelikim očekivanjima u Showtimeov Shameless. Britanski original većina nas nije ni gledala, ali snobovi kakvi jesmo odmah smo bili spremni pljunuti na ovu američku krađu i diskutirati o sveopćoj katastrofi remakeova. Međutim, dogodilo se ono upravo suprotno te smo iskreno uživali u vrlo dobroj prvoj sezoni ove simpatične serije vođene starim rutinerima (William H. Macy, Joan Cusack) i mladim glumačkim snagama (Emmy Rossum, Justin Chatwin…). Shameless se vraća u siječnju i jedva čekamo nove dogodovštine ove disfunkcionalne obitelji.

TNT-jev slogan “We know drama.” bio bi poprilična smijurija kada na mreži ne bi bilo Southlanda. Nakon što su otkazali Men of a Certain Age, ova užasno podcijenjena policijska drama jedina je hvalevrijedna serija na TNT-u. Odbačen od strane NBC-a kako bi se stvorilo mjesta za propali eksperiment zvan “The Jay Leno Show”, Southland se prebacio na kabelsku mrežu te ondje procvjetao, dobivši puno više kreativne slobode, ali i uz manju narudžbu epizoda i priliku da se riješi nepotrebnog fillera. Rezultat? Izuzetni nastupi Regine King, Michaela Cudlitza, Shawna Hatosya i Bena McKenziea. Žalosno je da brojne udruge dijele nominacije/nagrade Dexteru, a zaobilaze jedan ovakav odličan ansambl. Četvrta sezona počinje 17. siječnja, a mi jedva čekamo.

Još jedna jesenska sezona je iza nas. Studenski sweepsi su završili, televizijski valovi sve su više i više ispunjeni reprizama, a mreže sada uzimaju kratku stanku za predah prije nadolazeće ludnice koja je zimski dio sezone. No, prije nego što dočekate povratak nekih vaših zimskih favorita, ovim ćemo vas člankom podsjetiti na najvažnije događaje ovogodišnje jesenske sezone te vam detaljno predstaviti svaku mrežu.

Jedno je sigurno – sitcomi su ponovno zavladali malim ekranima. Nakon dugačke suše po završetku popularnih sitcoma kao što su Friends, Will & Grace, Everybody Loves Raymond, The King of Queens, That 70′s Show i Malcolm in The Middle, na televizijsku je scenu stupila nova generacija, predvođena single-cam sitcomima kao što su New Girl i Modern Family, ali i klasičnim multi-camovima (2 Broke Girls, The Big Bang Theory). Uzimajući u obzir sve nove serije lansirane ove jeseni na pet velikih mreža (ABC, CBS, NBC, CW i FOX), dvije najgledanije upravo su sitcomi (New Girl, 2 Broke Girls), a uspješno su startali i Suburgatory, Last Man Standing, Up All Night i Whitney. Dramske serije svoje su dom pronašle na kabelskim mrežama. The Walking Dead oborio je rekorde gledanosti kabelskih mreža, dok su Sons of Anarchy i Dexter, u svojoj četvrtoj i šestoj sezoni, uspjeli privući više gledatelja no ikada. Uspješno su lansirane i dvije nove serije – vrhunski Showtimeov triler Homeland te FX-ov kontroverzni American Horror Story. Jedine preostale drame na broadcast mrežama zastarjeli su procedurali i medicinske sapunice (uz čast iznimkama kao što su Once Upon a Time, Parenthod ili The Good Wife).

Usporedbe radi, prva priložena tablica prikazuje broj sitcoma ove jeseni u odnosu na jesensku sezonu 2006. Broj sitcoma na ABC-u drastično se povećao, uglavnom zahvaljujući uspješnom lansiranom novom dvosatnom bloku predvođen Modern Familyem, dok je broj sitcoma i na NBC-u i na CBS-u porastao za dva. Ne uzimajući u obzir CW, koji je u potpunosti napustio žanr nekoliko godina unatrag, na brodcast mrežama se u odnosu na 2006. godinu broj sitcoma povećao za devet.

Druga priložena tablica prikazuje tzv. season-to-date gledanost, tj. usporedbu prosječne gledanosti mreža u odnosu na lanjsku sezonu u traženoj demografiji A18-49. (Prosječne brojke za ovu sezonu dobile su se računanjem gledanosti zaključno s tjednom 14.11. – 20.11.). FOX i CBS jedini su zabilježili porast gledanosti, ABC je zadržao lanjsku gledanost, dok NBC i CW nastavljaju strmoglavi pad gledanosti i popularnosti. Zanimljiv je i podatak kako Univision, američka mreža koja emitira program na španjolskom jeziku, ima veću prosječnu gledanost od CW-a.

NBC – Kad pomisliš da ne može gore…

Jeff Zucker, osoba odgovorna za strmoglavi pad gledanosti NBC-a u posljednjih 4-5 sezona, više ni nije na čelu mreže, no NBC svejedno nastavlja tonuti sve dublje i dublje. Bob Greenblatt, njegova zamjena, vrlo je samouvjereno predstavio jesenski raspored NBC-a ovog svibnja – The Sing-Off je trebao biti rival ABC-jevom divu Dancing With The Stars, Prime Suspect je trebao biti novi ER, Up All Night je trebao biti hit sitcom sezone, a The Office je trebao doživjeti renesansu u post-Carell eri. Što se na kraju dogodilo? The Sing-Off je podbacio, Playboy Club je startao katastrofalno, The Biggest Loser je postao upravo to, Free Agentsi su imali sramotno nisku gledanost, a fedora Marie Bello nije se uspjela ni približiti uspjehu ER-a. NBC-jeva prosječna gledanost i dalje pada, ove je sezone 7% ispod lanjske, a stvar bi bila još gora da nema nedjeljne utakmice američkog nogometa, koja redovito nadmaši gledanost apsolutno svih preostalih serija na televiziji. Bez NFL-a, NBC bi se samo dublje zacementirao na četvrto mjesto i prosjekom vjerojatno bio bliži CW-u, nego ABC-u.

U cijelom tom kaosu, jedina (relativno) svijetla točka jest SF procedural Grimm, koji je uspio privući solidno gledateljstvo s obzirom na niske standarde petkom. Ipak, sa slavljem treba pričekati barem još nekoliko mjeseci da se vidi na kojoj će se brojci gledanost serije stabilizirati.

Propali eksperiment ponedjeljkom, kombinacija obiteljskog reality showa The Sing-Off i vrlo zbunjujuće reklamiranog Playboy Cluba, od veljače će biti zamijenjen snažnijim, ali i smislenijim duom: The Voice  + Smash. Na upit zašto je stavio Playboy Club iza Sing-Offa, Greenblatt je u svibnju izjavio kako i u Playboyu ima nekoliko glazbenih nastupa u svakoj epizodi. Sasvim logično, ne? Playboy Club od samog je začetka bio osuđen na propast i činjenica da to čelnici mreže nisu vidjeli apsolutno je sramotna. Pretile Amerikanke u krizi srednjih godina nisu gledale seriju iz feminističkih razloga, ali i zbog iskrivljene slike o sebi, dok muškarci nisu željeli sjediti pred ekranom 60 minuta gledajući primetime sapunicu kako bi vidjeli PG-13 soft porn. Ako ga se može i tako nazvati.  Playboy Club je skinut s rasporeda nakon tri epizode, a za studenske sweepse zamijenjen je news magazinom Briana Williamsa logikom: “Znamo da će imati smiješnu gledanost, ali je jeftin za producirati, pa što nas briga”, što je bila praktički ista logika iza debelog promašaja zvanog The Jay Leno Show. U zimskom dijelu sezone NBC će iskoristiti isti taj show da barem nečime popuni raspored srijedom, gdje je sat od 21h do 22h izmasakriran smijurijom zvanom Harry’s Law, koja je uspijevala uz 1.2 A18-49 rating privući preko 7-8 milijuna gledatelja. (Usporedbe radi, za isto toliki rating Vampire Diaries ima 3 milijuna gledatelja, pa vi povucite paralelu o prosječnoj starosti gledatelja.) No, NBC neće maknuti Harry’s Law s rasporeda – serija će se od ožujka emitirati nedjeljom u 20h. Koja je logika iza toga? Ne vrijedi ni nagađati.

Stanje sa sitcomima na NBC-u, pogodili ste, nije tako bajno. U ne tako davnoj prošlosti, blok četvrtkom sastojao se od dva vrhunska i dva solidna sitcoma: Community, Parks & Recreation, The Office i 30 Rock. Ove smo sezone dobili Up All Night, koji se pokazao kao jedno od najvećih razočarenja sezone (uspjeti stvoriti dosadan sitcom kad na raspolaganju imaš Willa Arnetta i Christinu Applegate poseban je talent), Free Agentse (koga?), i najljepši dar od svih – Whitney. Whitney se u zimskom dijelu sezone seli na srijedu, gdje će biti u paru sa sitcomom Chelsee Handler, koji će, vjerujemo, biti jednako smiješan, dok je povratak 30 Rocka i selidba Up All Nighta na četvrtak izgurao Community sa rasporeda. Je li serija otkazana? – pitali su se brojni fanovi. “Ne, vratit će se negdje na proljeće” – uzvratili su s NBC-a, uvjeravajući ljubitelje serije kako narudžba od 22 epizode i dalje stoji.

Jednako misteriozna, ili jednostavnije rečeno – glupa odluka mreže, jest skraćena sezona za Parenthood, jednu od dvije drame na mreži koja uspijeva preći magični prag od 2.0 u A18-49 demografiji.  Možda bismo mogli i preći preko toga da je serija zamijenjena Awakeom, koji je po mnogima potencijalno najboljom novom dramskom serijom sezone. No, Awakea nema na rasporedu za zimu. Kad će, i hoće li se uopće pojaviti na rasporedu – to nitko ne zna.

NBC još ove veljače ima Super Bowl, najgledaniji televizijski program u SAD-u, no i to će ga teško progurati na treće mjesto među mrežama. Svake godine čelnici mreže puni ambicije i samouvjerenosti predstave novi raspored tvrdeći kako je to “onaj raspored koji će nas izvući iz govana.” To se nije dogodilo ni ove sezone. A nekako sumnjamo da će tako biti i sljedeće.

CBS – Nedostatak novog dramskog hita

CBS je, kako se vole hvaliti, već godinama mreža #1 u SAD-u, no samo u ukupnoj gledanosti, zbog čega im se nerijetko lijepi status mreže koju gledaju samo starci. No, usprkos činjenici što im je prosječna starost gledatelja abnormalno visoka, zadirkivanja od strane drugih mreža očit su znak ljubomore, jer CBS ima najstabilniji raspored od svih mreža. Prošle su sezone digli prašinu s neočekivanim promjenama rasporeda (selidba Big Banga na četvrtak i Survivora na srijedu, između ostalog), a nakon što su te promjene urodile plodom, mreži ove sezone nije ostalo puno rupa za zakrpati. Međutim, jedino je blok sitcoma doživio preporod ove sezone, s novopridošlicom 2 Broke Girls i Two and a Half Men 2.0, dok nove dramske serije nisu uspjele privući publiku koja je za CBS standardna.

Person of Interest, jedna od najvećih nada mreže, podbacila je u iznimno zahtjevnom timeslotu, četvrtkom u 21h. Kao nasljednik CSI-a, koji se nakon godina i godina emitiranja u tom slotu prebacio na srijedu, POI je jedva uspio dostići gledanost ostarjelog forenzičarskog serijala. S druge strane, klasični procedural Unforgettable rijetko će tko proglasiti gubitnikom. Redovito završava na prvom mjestu u svom slotu nasuprot Parenthooda (NBC) i Body of Proof (ABC), te je popravio prosjek koju je u tom slotu lani imala The Good Wife, no gledanost je konstantno na granici tolerancije za CBS, zbog čega će vrlo vjerojatno tijekom cijelog svog emitiranja biti na listi serija čiji je nastavak upitan. Za A Gifted Man priča je puno jednostavnija – serija je od samog starta emitiranja bilježila iznimno slabu gledanost. CBS se emitirati svih 16 epizoda (dodatne tri naručene su naknadno), te će to vrlo vjerojatno biti sve što ćemo vidjeti od serije, ukoliko gledanost na mjestu CSI:NY-a u siječnju ne doživi značajan skok.

Sitcomi, kako biva i na ostalim mrežama, su ti koji CBS-u donose rast prosječne gledanosti u usporedbi s lanjskom sezonom. Duo How I Met Your Mother i 2 Broke Girls redovito bilježi A18-49 rating iznad 4.0, čak i 4.5, što u prvom satu primetimea za rukom polazi još samo Big Bang Theoryu četvrtkom. Two and a Half Men doživio je renesansu u devetoj sezoni, barem što se tiče gledanosti, a Mike & Molly sasvim je solidan partner seriji u 21.30h. The Big Bang Theory klasičan je primjer serije koju je zadesio virus obrnute proporcionalnosti između kvalitete i popularnosti. Sitcom je nezaustavljiv div za CBS, ali više nije ni približno ona serija u koju smo se zaljubili na početku emitiranja. Četvrtak u 20.30h jedini je polusatni problem za CBS, kojeg će mreža pokušati popraviti s Rob!-om (obrnuti uskličnik nećemo ubaciti iz principa), nakon što je propali How to be a Gentleman zamijenila s Rules of Engagement, da bi na koncu i ROE završio na klupi ni deset epizoda nakon starta sezone, usprkos solidnoj gledanosti.

Jedine drame koje trenutno funkcioniraju na CBS-u su procedurali, i to uglavnom veteranske serije koje su već nekoliko godina na vrhu ljestvica gledanosti. Originalni NCIS u svojoj devetoj sezoni najgledanija je dramska serija u A18-49 demografiji i jedina igrana serija na televiziji koja uspijeva premašiti brojku od 20 milijuna gledatelja. Dvije serije u drugim sezonama, Hawaii Five-0 i Blue Bloods, sasvim su solidni igrači za mrežu u svojim slotovima, dok je nedjelja ponovno problematična točka. Nekoliko sezona unatrag, serije poput Cold Casea, Without a Tracea i The Unita nisu zadovoljavale standarde gledanosti, te je CBS lani uspio donekle stabilizirati nedjeljnu postavu sparivši The Amazing Race s novopridošlicom Undercover Boss te premjestivši veteranski CSI:Miami u 22h. Ove su sezone u 21h smjestili The Good Wife, miljenicu kritičara, koja je najslabije gledana dramska serija na mreži, ne računajući postavu petkom. CSI: Miami također pokazuje znakove starosti, kao i cijela CSI franšiza. Ted Danson je puno bolji predvodnik vegaške ekipe forenzičara, za razliku od Laurencea Fishburnea, te mnogi tvrde kako je serija procvjetala u svojoj dvanaestoj sezoni. No, originalni CSI daleko je od svojih dana slave, a skori odlazak Marg Helgenberger zasigurno neće pomoći gledanosti. AMC je dobio prava za prikazivanje repriza CSI: Miamija u sindikaciji (slogan “Story matters here.” odjednom dobiva jednak kredibilitet kao TNT-jev “We know drama.”), povećavši time izglede prvog spinoffa franšize da doživi još koju sezonu (u izvješću za novinare suptilno stoji kako je AMC dobio prava i za potencijalnu jedanaestu i dvanaestu sezonu serije), što ostavlja njujorško izdanje serije kao najizglednijeg kandidata za otkazivanje nakon osam sezona emitiranja.

ABC – Znakovi života u obliku sitcoma i novih drama

Ovog je svibnja ABC uvjerljivo digao najviše prašine s kolekcijom novih serija, čiji je široki spektar, između ostalog, obuhvatio tradicionalni sitcom (Last Man Standing), horor-triler (The River), povijesnu dramu (Pan Am), remake (Charlie’s Angels), ali i uvjerljivo najveću WTF?! narudžbu sezone (Work It). Mreža je željela ponoviti uspjeh famozne jeseni 2004., kada su televizijskim svijetom zavladali Lost i Desperate Housewives, a naredno im se proljeće pridružila i Grey’s Anatomy. No, kada su odlučili sačuvati svoje najveće adute za zimski/proljetni dio sezone (GCB, The River), postalo je jasno da će uspon mreže – ako ga uopće i bude – biti spor.

Iako su Charlie’s Angelsi, Pan Am i Man Up podbacili, ABC je presretan ove sezone jer su jedina mreža koja je uspješno lansirala dva dramska hita – Once Upon a Time i Revenge. Taj podatak zvuči još ljepše kad u priču ubacite činjenicu da ABC nije uspio pronaći dramski hit u prethodne tri sezone (najmlađa drama koju nisu otkazali nakon dvije sezone je Castle). Kontrargument da je i CBS uspješno lansirao dramske serije (Unforgettable, Person of Interest) je valjan, no po CBS-ovskim standardima gledanost tih serija nije sjajna, te bi obje mogle završiti na listi otkazanih do svibnja.

Ipak, još veći uspjeh od dvije dramske serije ABC-jev je blok sitcoma srijedom, koji je po prvi put od svog začetka 2009. godine snažan dvosatni blok bez ijedne slabe karike, i to uglavnom zahvaljujući iznenađujućem hitu Suburgatory, koji se svojim šarmom i modernim humorom odlično uklopio između The Middlea i Modern Family. Happy Endings, koji je proljetos lansiran kao ostatak ostataka sada je vrlo solidan igrač iza Modern Familya, koji mreži donosi zavidnu gledanost u demografiji A18-34. Naravno, kao i sve druge mreže, ABC je htio iskoristiti novu popularnost sitcoma otvorivši novi blok utorkom, no zasada nije urodio plodom. Katastrofalno loši Last Man Standing jedva se drži na nogama, i to uglavnom zbog snage imena Tima Allena, a već propali Man Up u siječnju će biti zamijenjen sitcomom s najglupljim konceptom od Cavemena – Work It. No, usprkos tome, favorit fanova Cougar Town i iščekivana novopridošlica Apartment 23 još uvijek nemaju datum premijere.

ABC ima sasvim dovoljno razloga za slavlje ove sezone, ali ima i razloga za zabrinutost. Mreža je ove sezone po gledanosti na istoj razini kao i lani, i to uglavnom zbog pada gledanosti nekadašnjih velikih hitova. Dancing With The Stars je, vjerojatno zbog iznimno loše ekipe “zvijezda”, imao jednu od najslabije gledanih sezona, a veteranske dramske serije Desperate Housewives i Grey’s Anatomy, bilježe rekordno lošu gledanost. Ni činjenica da je riječ o posljednjoj sezoni Housewivesica nije uspjela podići interes za seriju.

FOX – New Girl je traženi X Factor

FOX-ove serije predstavljene proljetos na upfrontovima bile su među najrazvikanijima – nije se prestajalo pričati o tome koliko je Zooey Deschanel “adorkable” u New Girl, napokon je određen datum premijere dugoočekivanog spektakla Terra Nova, a par godina nakon što je najavljen, američki X Factor također je dobio svoje mjesto na rasporedu. Rezultati su bili miješani – New Girl je startala fantastično, Terra Nova je podbacila, a iako bi X Factorom bilo koja mreža bila zadovoljna, 4.5 A18-49 rating, nakon što je Simon Cowell poručio medijima kako očekuje gledanost bolju od American Idola, rijetko koga nije razočarao.

New Girl je za FOX bila najveća nada ove jeseni, s obzirom da je mreža očajnički željela pronaći (igrani) hit sitcom – nešto što nije imala od dana Malcolm in The Middlea i That 70′s Showa. Girl je u premijeri uspjela nadmašiti i premijeru popularnog Gleea, koji ove sezone pokazuje drastičnu eroziju gledatelja. Repetitivni, konfuzni i nelogični storylineovi, smotano ubačeni nastupi i fokusiranje na brodvejske pjesme koje rijetko tko poznaje doveli su do brze zasićenosti serijom. Raising Hope, s druge strane, ove godine zadržava jednako neimpresivne brojke kao i prošle sezone. Jedan od rijetkih lanjskih “hitova” u moru propalih serija, nikada nije imao zavidnu gledanost, no zasada barem FOX-u osigurava stabilan jednosatni blok sitcoma.

Iako je FOX zakrpao rupe sredinom tjedna sa dva i pol, tri sata The X Factora tjedno, novi veliki problem otvorio se ponedjeljkom. Terra Nova nije uspjela privući ni približan broj gledatelja koji se od nje očekivao – 3.0 A18-49 rating sasvim je pristojan rating za premijeru bilo koje serije na bilo kojoj mreži, no nakon brda novca utrošenog u promociju serije i usavršavanje specijalnih efekata (te višemjesečno usavršavane efekte, usputno rečeno, još uvijek čekamo), Terra Nova je FOX-u ostavila gorak okus u ustima. Sada na kraju svoje prve sezone, serija uglavnom bilježi A18-49 rating između 2.0 i 2.5, i iako daleko od sramotnog nastupa zvanog Lone Star, Terra Nova će morati pretrpjeti žestoki rez u budžetu ako će doživjeti novu sezonu. Veteranski House u svojoj osmoj sezoni više ni ne sliči seriji koja je osvojila publiku diljem svijeta, s odlascima gotovo svih originalnih ženskih likova koji su zamijenjeni blijedim, jednodimenzionalnim novopridošlicama. Pad kvalitete odrazio se i na gledanost, a o sudbini serije, odnosno, o njezinom privođenju kraju, raspravlja se već mjesecima – iako definitivnog odgovora još nema.

Petak je za FOX posebna priča. Kombinacija Kitchen Nightmares / Fringe vrlo je neobična, no FOX-u donosi kompetitivne brojke. Barem u prvom satu primetimea. Nightmares zahvaljujući vjernim fanovima Gordona Ramsaya nerijetko završava na prvom mjestu u 20h, no osipanje gledatelja Fringea nastavlja se i ove sezone. Kontroverzan potez mreže da premjesti Fringe na petak prije godinu dana rezultirao je praćenjem gledanosti serije pod povećalom iz tjedna u tjedan. Narudžba četvrte sezone serije iznenadila je mnoge, no peta je sezona sve neizglednija jer gledanost polako počinje tonuti na razinu koju FOX neće moći tolerirati.

Jedan od dana s kojim mreža nema puno problema jest nedjelja. Blok animiranih serija nazvan “animation domination” upravo to i radi – dominira gledanošću nedjeljom. Serije Setha MacFarlanea (Family Guy, American Dad, The Cleveland Show) i veteranski Simpsoni FOX-u donose mladu publiku, a dodatnim vjetrom u leđa u obliku iznimno popularnog američkog nogometa (koji se u jesen emitira taman prije primetimea), animation domination bilježi vrlo visoke brojke u A18-49. FOX eksperimentira i s novim animiranim serijama, a rezultati su miješani. Ovog su proljeća uspješno lansirali iznimno simpatične Bob’s Burgerse, no ove je jeseni vrlo brzo propao Allen Gregory Jonaha Hilla. Idući je na redu Napoleon Dynamite, a sudeći po najavama, sudbina serije vrlo će vjerojatno biti slična onoj Gregorya.

CW – Gleda li itko ovu mrežu?

The CW polako, ali sigurno, pada u zaborav. I dok svi upiru prstom u NBC kao Nelson iz Simpsonsa, CW je taj koji ima najviše razloga za sjesti i plakati – gledanost mreže pala je za drastičnih 25% u odnosu na prošlu sezonu. Pad popularnosti teen sapunica Gossip Girl i 90210, zasićenost Tyrom Banks i njezinim Top Modelom te završetak Smallvillea samo su neki od faktora koji su krivi za katastrofalnu jesensku sezonu. Pa zaigrajmo igru “How low can you go?”. Tyra Banks u 17. je sezoni Top Modela dovela prijašnje natjecateljice u nadi da će time natrag dovesti i gledatelje. Rezultat je bila sramotna samopromocija iritantne Banksice, jeftini reality show kojeg bi se i Bravo postidio, a koji tijekom sezone nije uspijevao preći ni 1.0 rating u A18-49 demografiji. Usporedbe radi – u jesen 2007. ANTM je bilježio 2.4 A18-49 rating – o kojem danas i NBC sanja. Nadalje, Beauty and the Geek, još jedan reality show transfer sa WB-a/UPN-a, bilježio je 1.5 rating i 3 milijuna gledatelja, ono što sada na CW-u uspijeva isključivo Vampire Diariesu. Beauty and the Geek nakon te je sezone ukinut. Smallville je u jesen 2007. (kada više ni nije bio na vrhuncu slave) bilježio 1.9 A18-49 rating i čak pet milijuna gledatelja, a nikad prežaljena Veronica Mars sezonu ranije privlačila je preko tri milijuna gledatelja i bilježila 1.4 A18-49 rating.

A ovogodišnje nove serije? Ringer, Hart of Dixie i The Secret Circle ne prelaze rating od 1.0 u traženoj demografiji, a sve su tri serije dobile narudžbe za kompletne sezone od 22 epizode. Ringer je trebao privući novu, stariju i zreliju publiku na CW, Hart of Dixie je trebao predstavljati kvalitetnu, klasičnu obiteljsku seriju, a The Secret Circle je trebao biti savršen lead-out iz Vampire Diariesa. No, ništa od toga nije se dogodilo. Činjenica je da je CW-ova publika poprilično mlada i da većina njih serije prati na internetu, ili ih snima na DVR-u te gleda kasnije. Nažalost, gledanost originalnog emitiranja i dalje je primarni faktor i pokazatelj uspjeha neke serije, a ni povećanje gledanosti kada se doda naknadna publika nije pretjerano velika – stoga ta utjeha/izgovor za CW ne drži vodu. Postavlja se pitanje – a kako dalje? Paul Lee, novopridošlica na mjestu čelnika mreže, startao je poprilično loše, no uzimajući u obzir kakav mu je kaos ostavila kolegica Dawn Ostroff, dat ćemo mu još iduću sezonu da se pokaže dostojnim svoje pozicije. Jedno je sigurno – bit će itekako zanimljivo na idućim svibanjskim upfrontovima. Hoće li Lee pootkazivati 90% serija i ostaviti samo Vampire Diaries, Supernatural i Top Model? Ili će kukavički ostaviti većinu serija i sastaviti još jedan mizeran raspored?

Prije otprilike godinu dana, u našem širem izboru za najbolje serije 2010. godine, uz The Walking Dead stajalo je sljedećih nekoliko rečenica:

The Walking Dead je imao odličan pilot. To mu nitko ne bi smio osporiti. Nakon njega je počeo nepotrebno izmišljati storylineove i likove kojih nema u stripu, pa nas je i malo razočarao u svojoj kratkoj prvoj sezoni. No bez obzira na to, jako se veselimo drugoj i nadamo se da će Walking Dead biti u deset najboljih sljedeće godine.

Sa velikom sigurnošću (dobro, vidio sam glasove, s potpunom sigurnošću) mogu vam reći da The Walking Dead neće biti u naših najboljih deset serija ni ove godine. Jedan od kolega napisao je ovaj kratki osvrt na tih šest epizoda prve sezone, koje ja do tada još nisam bio pogledao. Nakon fantastičnog pilota, kvaliteta serije naglo je opadala da bih do četvrte epizode uopće i zaboravio na seriju. Nije to čak ni bilo usko vezano za silne promjene u odnosu na strip, koliko iz nemaštovite televizijske adaptacije. Strip, koji je još uvijek bolji od serije, reciklira priče svakih dvadesetak brojeva, ali dosadu koju serija trenutno pruža ipak ne dostiže. Nekoliko tjedana prije početka druge sezone uspio sam dostići i pogledati te dvije-tri epizode što sam bio u zaostatku. Na moje iskreno čuđenje ostao sam prilično iznenađen koliko mi zapravo nije išlo na živce. Što je točan razlog tome još uvijek nisam dokučio, ali u ovom trenutku nije ni bitno jer druga sezona opet ponavlja neke greške zbog kojih sam i odustao nakon četvrte epizode. Znakovi pobošljanja su vidljivi, ali duboko zakopani ispod nekoliko tona dosade i glupih dijaloga. Ovisno o kutu gledanja serija će vam i dalje ići na živce ili ćete je i dalje voljeti. Ili ćete voljeti koliko vam ide na živce, nešto kao ja.

The Walking Dead se u svojoj dugoj pauzi između sezona našao u nekoliko kontroverznih situacija, između ostalog, kada je Frank Darabont otpustio svoj scenaristički tim do onda kada je i sam dobio pedalu s AMC-ja. Glen Mazzara je preuzeo kormilo, ne znam točno nakon koje epizode, i pokušao izvući najbolje iz cijele te zavrzlame. Nevjerojatno je jedino koliko se AMC trudio osakatiti svoju najgledaniju seriju iz razloga poznatih samo njima. Sedam jesenskih epizoda prošlo je prilično brzo, a da li sam zadovoljan viđenim objasnit ću ispod.

Nisam.

Norman Reedus, dežurni seljak sa samostrelom.

Nakon, sada već trinaest epizoda, The Walking Dead i dalje frustrira. Djelomično izvrsna, djelomično užasna, serija većinu vremena ubija u pojam šokantnom količinom bespotrebnih dijaloga, predugačkih scena i dosadnjikavih likova. S druge strane, ti izvrsni dijelovi, kao što je sam kraj posljednje epizode i dalje me vraćaju nazad iz tjedna u tjedan u nadi da će se situacija poboljšati. Mora se odati počast Mazzari da od većinom dosadne serije, uspijeva zadržati svoje gledatelje tim malim trenucima dramaturške savršenosti. Zato ću se i ja, spuštene glave i ramena, vratiti u veljači kada nam slijedi nastavak druge sezone.

Od likova i dalje nitko ne impresionira previše. Rick je i dalje junak, Shane je dobio dimenziju-dvije više da bi na kraju opet sve bacio u blato i pretvorio se u loše napisan komad kartona. S novom frizurom. Postupci likova krajnje su upitni i gotovo uvijek u svrsi daljnjeg tijeka već predodređene radnje, što nije uvijek loše, međutim ovdje ne funkcionira. Kada scenarist nije siguran kako će određenog lika dovesti u situaciju koju želi, on ga karakterno potpuno osakati, ne mareći za skup osobina koje je taj lik prethodno posjedovao. Pored masakriranja likova, neki sporedni se potpuno zaboravljaju pa se iznenadite kada se odjednom pojave na ekranu. Karakterni arcovi većinu vremena su dosadni i želite da što prije završe jer ne možete više gledati i slušati o njima. Primjera radi, posebno mi je teško bilo gledati šerifovu ženu te njeno cmizdrenje i trudnoću. Nepotrebno odugovlačenje i predugački razgovori počeli su me brzo umarati kao i potraga za malenom Sofijom. No, taj drugi arc je barem na kraju ove mini-sezone opravdan, koliko god sumnjiv bio put do te zadnje scene. Sve to dovodi do frustracija koje ovakva jedna serija ne bi trebala pružati.

S pozitivne strane, glavna seljačina iz prve sezone, Daryl, pretvoren je u meni trenutno najzanimljivijeg lika, što je uspjeh nevjerojatnih proporcija. Od klasičnog rednecka, Darylova (Norman Reedus, čovjek čak i ima seljačko ime) metmorfoza u lika za koji sam počeo glasno navijati ostavila me najugodnije iznenađenim. Pored njega, zanimljivo mi je gledati mladog Glena i njegove napore unutar cijele te skupine dosadnjakovića.

The Walking Dead se trudi biti pop-kulturno relevantna serija, ne na razini svojih sestrinskih serija s mreže (Mad Men, Breaking Bad), već barem kao HBO-ov True Blood. Iako je moja mržnja prema True Bloodu golema, The Walking Dead ponekad zabljesne pa mi je i stoga nemjerljivo draži od vampirske prometne nesreće s najdraže televizijske mreže. Gledajte ili nemojte, ja ću se vratiti u veljači, s nadom da će Mazzara pronaći pravi balans u ovoj zombi drametini.

Tako nekako pjeva Zoe Hart, odnosno Rachel Bilson, u svom novom domu na jugu Amerike. Četiri godine prošle su od njenog ozbiljnijeg televizijskog angažmana u uspješnoj tinejdžerskoj sapunici The O.C. Ove godine mlada televizijska mreža CW nadala se velikom uspjehu s njenim povratkom na male ekrane u ulozi liječnice Zoe Hart koja ulice New Yorka zamijenjuje gradićem na jugu SAD-a. Mreža, koja se s glavnim zvijezdama poput Gossip Girl, The Secret Circle ili The Vampire Diaries prvenstveno fokusira na mlađu i žensku populaciju između 18 i 34 godine starosti, opredijelila se za jedan noviji pothvat te u veljači ove godine naručila pilot. Dakako s nadom da će ovo postati njihova najveća zvijezda.

Usuđujem se reći da ako volite Zooey u New Girl, voljet ćete Rachel u Hart of Dixie. Bar je tako u mom slučaju. Unatoč ne baš naročitim glumačkim sposobnostima nije iznenadila niti šokirala, ako se prisjetimo njene karijere, uloga Zoe uistinu je bila stvorena za Rachel Bilson i teško mi je zamisliti tko bi drugi mogao zamijeniti njeno mjesto.

Nakon toliko željenih, ali i propalih snova o ostvarenju karijere kardiotorakalnog kirurga, te na poticaj tajanstvenog dr. Harryja Wilkesa, Zoe Hart odlučuje ostaviti svoj život u New Yorku te se preseliti u Alabamu, točnije gradić Bluebell te tamo nastaviti karijeru, ovoga puta lokalne liječnice. I tako je jedna djevojka s Manhattana koja voli Jimmyja Chooa i Valentina započela “borbu” za poziciju u Bluebellu, svakodnevno se suočavajući s predrasudama sa svih strana. Postupno će se početi gomilati poslovni, ljubavni i ostali društveni problemi koji će se naći u samom središtu nastavaka ove serije. Iako je činjenica da je ovdje riječ o liječnici dala naslutiti da se na popisu serija našla još jedna s “bolničkim temama”, u Hart of Dixie liječenje pacijenata izgurano je u drugi plan, a ono što gradi većinu zapleta odnosi se na međusobne odnose stanovnika Bluebella i Zoe koja se svim snagama želi uklopiti, iako to na prvi pogled i ne izgleda tako.

Click here to view the embedded video.

Bluebell je mali gradić u Alabami koji na stvarnoj geografskoj karti ne možemo pronaći. Čitava povijest i smiješna, ali i zabavna tradicija koju njegovi stanovnici održavaju, zapravo je plod mašte tvoraca serije. Tako umjesto Thanksgiving imamo Planksgiving i cijeli grad nalikuje na gusarske brodove, na Božić možemo vidjeti naoružanog Djeda Božićnjaka u saonicama koji uz podjelu darova vjerojatno ide i – loviti jelene, a i neizostavne godišnje utrke kornjača u kojima je svake godine pobjednik – isti. Stanovnici imaju svoj način života koji nastoje zadržati netaknutim, što posebno ostavlja utjecaj na shvaćanje da žele držati svojevrsnu distancu od ostatka svijeta. Tko zna što je sve moguće kad im je već jedna Zoe Hart uspjela unijeti pomutnju.

Ipak, predrasude koje su očite već u pilotu kojima se Jug, kako to obično i jest, prikazuje primitivnim, zadrtim i presmiješnim, u konačnosti stvaraju sliku da je Bluebell jedno idilično mjesto – bar što se tiče međuljudskih odnosa i pristupa životu. Pomalo je i još uvijek neuobičajeno da je Afroamerikanac gradonačelnik jednog malog mjestašca u srcu Alabame, uz činjenicu da je i bivši igrač američkog nogometa. Uz to, vjerojatno jedini i najveći problem stanovnika jest kako svima osigurati električnu energiju. Predrasude i podsmjehivanje Bluebellu koji je ionako sav u paradama, natjecanjima ljepote, praznicima i sl. ostaju i više nego vidljivi.

No, vratimo se Zoe i ostatku društva. Dr. Hart je svojim dolaskom automatski etiketirana neželjenom osobom, a činjenica da je liječnica, samo je pridonijelo sukobu s Brickom, nekadašnjim Wilkesovim partnerom koji ne prihvaća da je naslijedila njegov posao. Pojavljuje se i ljubavni trokut bez kojeg je više nemoguće zamisliti radnju neke serije. Ovaj je poseban po jednoj činjenici, odnosno osobi- Lemon.  Pretjerano isforsiran južnjački naglasak, razmaženost, sebičnost, te gotovo utjelovljenje jedinog polunegativca ostavljaju dojam da ovo pomalo nalikuje na sapunicu. Pridodamo li tome i vizualnu stranu, zaključak je potpuniji. Ostaje jedino nejasno kakvu istinsku sliku da stvorimo jer se Leila Gerstein kroz nastavke poigrava s njenim likom u toj mjeri da se na kraju sve svede na to da je i ona samo čovjek. A George, posljednja osoba u trokutu… George je veliki zaljubljenik u New York i život izvan Bluebella te predvidljivo i očito pretpostavljamo kako će se taj trokut raspasti i u konačnosti svesti na njega i Zoe. Niti lik Wadea neće vjerojatno utjecati na to.

Pilot serije nije bio veoma primamljiv, no kroz nastavke Hart of Dixie razvio se u ugodnu zabavu. Naglasak je na zabavu jer to je ono što u principu ona nudi. Nema akcije, kompliciranih zapleta i sukoba, već jednostavno zabava. I nekako je cjelokupan dojam da je ovo, kao i Gossip Girl, uistinu serija namijenjena pretežito mlađoj ženskoj populaciji. Jedini problem koji se može pojaviti jest monotonost same radnje.

Od onoga što je CW ove godine ponudio, ovo je vjerojatno najbolji uradak jer me se, primjerice, The Secret Circle nije uopće dojmio. Od ove serije su i mreža i cjelokupan tim predviđali uspjeh, no unatoč odluci da će biti prikazana puna sezona od 22 nastavka, brojke i gledanost joj ne idu u prilog. Nastavak sezone očekuje se sljedeće godine, a što će biti nakon toga, ostaje na gledateljima da pripomognu u toj odluci.

Dan je parlamentarnih izbora i trebamo obaviti svoju građansku dužnost u punom sjaju demokracije. I dok mi biramo predsjednika Vlade i ministre te sedmi saziv Sabora, prigodno se osvrnimo na jednu od najpoznatijih britanskih političkih satira koju su voljeli svi: i publika i političari.

Click here to view the embedded video.

Yes, Minister je BBC-jeva humoristična serija koju su kreirali Antony Jay i Jonathan Lynn, a prikazivala se u tri sezone od 1980. do 1984. godine. Serija prati novoizabranog ministra uprave Jima Hackera (Paul Eddington) koji useljava u svoj kabinet u Whitehallu. Tamo ga dočekuje tajnik ministarstva sir Humphrey Appleby (Nigel Hawthorne), a pratimo još i ministrovog osobnog tajnika Bernarda Woolleya (Derek Fowlds). Serija se temelji upravo na njihovim odnosima i situacijama koje iz toga proizlaze. Ministar Hacker je u vladi zapravo oporbeni ministar (ušao je u vladu jer je jako dobro prošao u svom okrugu na izborima) i dodijeljeno mu je naočigled manje važno ministarstvo. Pun je novih ideja (pomoću kojih je i dobio mnogo glasova) i želi ih sprovesti jer to od njega očekuju njegovi glasači, ali i njegova stranka. Stalni tajnik sir Humphrey tu je kako bi provodio svoj program i program svih stalnih tajnika u vladi: ne dopustiti ministru da išta napravi na svoju ruku, jer mišljenje stalnih tajnika je da su ministri nesposobni i promjenljivi, a oni su ti koji su stalno u ministarstvu i zapravo vode to ministarstvo. Ministrov osobni tajnik Bernard se tako uvijek nalazi između njih dvojice.

Ministar je neiskusan i često ispada naivan kada su poslovi vlade u pitanju, a sir Humphrey je majstor dvostrukih značenja i nerazumljivog govora, a po potrebi stvara verbalni labirint iz kojeg nitko ne može pronaći izlaz.

Humphrey: It is characteristic of all committee discussions and decisions that every member has a vivid recollection of them, and that every member’s recollection of them differs violently from every other member’s recollection; consequently we accept the convention that the official decisions are those and only those which have been officially recorded in the minutes by the officials; from which it emerges with elegant inevitability, that any decision which has been officially reached would have been officially recorded in the minutes by the officials, and any decisions which is not recorded in the minutes by the officials has not been officially reached, even if one or more members believe they can recollect it; so in this particular case, if the decision would have been officially reached, it would have been recorded in the minutes by the officials and it isn’t so it wasn’t.

Bernard, uhvaćen između njih dvojice, ima dar za sarkastične osvrte na britansku birokraciju, ali i na nastale situacije te ga karakterizira lingvistička pedantnost. Odan ministru, ipak je oprezan pred sir Humphreyjem kako si ne bi ugrozio karijeru i njezin napredak. I tako nastaju komične situacije: ministar izloži prijedlog, sir Humphrey, odlučan održati status quo, “obrazlaže” zašto prijedlog ne može proći ili, ako je ministar jako uporan, obeća da će se pozabaviti njime unatoč birokratskim preprekama ili hrabrosti prijedloga (a hrabrost je sinonim za političko samoubojstvo) – što znači nikad. Ponekad ih vidimo kako i zajedno surađuju, najčešće u situacijama koje se tiču položaja obojice. Sir Humphrey često uspije uvjeriti ministra zašto njegov prijedlog nije prihvatljiv kreirajući situaciju koja bi samom ministru mogla naštetiti kod glasača ili u stranci. Nakon što to ministru postane jasno, traže kompromisno rješenje ili biraju manje zlo. Ipak, ministar ponekad uspijeva i nadmudriti svog tajnika.

Click here to view the embedded video.

Zanimljivo je da je većina scena snimljena u samom ministarstvu (treba napomenuti da Ministarstvo uprave ne postoji, već je izmišljeno za potrebe serije), posebice ministrovom uredu. Jedan od autora serije, Jonathan Lynn, obrazložio je to sljedećim riječima:

“Niti jedna scena nije smještena u Donji dom skupštine (House of Commons) jer se vlada ne nalazi u Donjem domu. Tamo svoje mjesto pronalazi nešto politike i mnogo teatra. Vlada se odvija privatno. Kao u svim javnim izvedbama, pravi posao je obavljen u probama, iza zatvorenih vrata. A zatim javnost i Dom vide ono što vlada želi da vide.”

I dok ministar, da bi zadržao posao, mora misliti na svoje birače, stranku i premijera, sir Humphrey mora održavati svoj položaj u javnoj upravi – ogromnom birokratskom tijelu koje se rijetko mijenja i koje je puno njemu sličnih birokrata koji vjeruju da su oni ti koji vode državu, a uz to imaju razne privilegije te, osim bonusa, raznih drugih časti i dobre mirovine, uživaju i visok status u društvu.

Kroz seriju upoznajemo i obitelj ministra Hackera; njegovu suprugu Annie (Diana Hoddinott) i kćer Lucy (Gerry Cowper). Annie se teško privikava na novi život u kojem je njen suprug ministar, iz čega proizlaze cinične primjedbe na njegovu politiku, položaj i stvarnu moć. Kći mu je studentica sociologije i u jednoj epizodi ju vidimo kako prosvjeduje protiv odluke koju donosi kabinet njenog oca. Uz ministrovu obitelj, jedini stalni sporedni lik je tajnik Kabineta sir Arnold Robinson (John Nettleton), koji je po karakteristikama jednak sir Humphreyju.

Click here to view the embedded video.

Kako su autori došli na ideju teme ove humoristične serije? Jonathan Lynn se na studiju priključio debatnom društvu na Cambridgeu (Cambridge Union Society) jer ga je zanimala politika. No, ubrzo je shvatio da je društvo činio niz pompoznih, samozadovoljnih dvadesetogodišnjaka s jakim osjećajem vlastite važnosti, koji su se ponašali kao da se već nalaze u prvim redovima vlade, a mnogi od njih, dvadeset godina poslije, su se i našli. Tada je shvatio da će se moći baviti politikom samo ako će joj se ismijavati. S druge strane, Antony Jay je dugo vremena bio producent programa koji su se bavili javnim poslovima te je tako stekao određeni uvid u političare i rad vlada. Nakon razmišljanja o humorističnoj seriji o odnosima između ministra i njegovog tajnika, pristupio je Jonathanu Lynnu kojem se ta ideja jako svidjela. Scenarij se predali BBC-ju 1977., ali Odjel za komediju je želio pričekati dok ne prođu nadolazeći izbori. Tako je tek u veljači 1980. godine humoristična serija Yes, Minister imala svoju uspješnu premijeru. Fascinantne su ažurnost i realnost, ali i hrabrost serije, a opet omotane u humorističnu, a ne dramsku seriju. Autorima serije su pomagali određeni povjerljivi izvori blizu samog vrha vlasti kako bi se što vjernije portretirao život britanske vlade iza scena dostupnih javnosti. Čak ni producent Peter Whitmore nije znao tko su bili ti izvori.

Ono što ovu seriju izdvaja od ostalih sitcoma je scenarij pun velikih i kompliciranih razgovora i replika. Ponajbolji primjer je prva epizoda treće sezone, “Equal Opportunities”, u kojoj razgovor ministra i sir Humphreyja traje punih sedam minuta!

Nakon što bi Lynn i Jay napisali epizodu, scenarij bi pokazali nikome od njihovih tajnih izvora koji bi pokrivali određenu temu, a zatim bi im dali još pokoji savjet kako bi sve bilo realističnije. Snimanja epizoda izgledala su otprilike ovako: ponedjeljkom bi se glumci sastali u BBC studiju North Acton, gdje bi dobili scenarij za epizodu. Tada bi, zajedno s autorima, prolazili kroz scene. Utorak bi proveli učeći ga, a od srijede bi uvježbavali bez scenarija u rukama. U petak bi se opet sastali s autorima te zajedno prolazili scenarijem i usavršavali ga cijeli vikend, a tijekom cijelog tjedna scenarij je dorađivan i “peglan”. Probe su trajale i petkom i subotom u istom studiju, a u nedjelju bi svi otišli u BBC Television Center gdje bi bilo snimanje pred publikom. A u ponedjeljak opet sve iznova.

Nakon tri sezone praćenja ministra uprave Hackera, slijedio je božićni specijal 1985. godine u kojemu je došlo do promjena funkcija glavnih aktera. Glavni tajnik, sir Arnold Robinson, odlučio je umiroviti se, a istovremeno postaje jasno da se povlači i premijer. Sir Robinsona na mjestu glavnog tajnika nasljeđuje sir Humphrey te se na “Broju 10″ (Number Ten Downing Street) počinje razmišljati tko bi bio najbolja opcija za novog premijera. Nakon raznih premišljanja i uz pomoć sir Humphreyja, odlučeno je da to bude upravo ministar uprave Hacker. I tako se serija transformirala iz Yes, Minister u Yes, Prime Minister, koja je trajala dvije sezone.

Yes, Prime Minister

Serija na satiričan način kritizira britansku politiku i birokraciju, ali ne daje nikakve indicije o kojoj bi opciji ili stranci bilo riječ. Tako tijekom cijelog serijala ne znamo kojoj to stranci pripada ministar Hacker. Izbjegavaju se i termini karakteristični za britansku politiku, kao što su laburisti, torijevci i sl. te se umjesto njih koriste neutralni: stranka, vlada, opozicija. Zanimljivo je da je Armando Iannucci, škotski komičar, pisac, redatelj, u jednoj svojoj emisiji ovu seriju usporedio s Orwellovom knjigom 1984. zbog načina na koji je utjecala na javnost u pogledu na funkcioniranje države, tvrdeći da je serija javnost naučila kako razotkriti trikove kojima se političari služe u svojim govorima. S druge strane, političari su mogli vidjeti iz nove perspektive kako se gleda na njihove javne nastupe te koju ulogu može imati ministar (MP) ili premijer (PM). Primjerice, u epizodi “The Ministerial Broadcast” savjetuje se ministru koju odjeću bi trebao odabrati i, ovisno o čemu će govoriti, kakvu pozadinu bi trebao imati. Epizoda “A Conflict of Interest” slikovito donosi mišljenje o čitateljima pojedinih britanskih novina:

Click here to view the embedded video.

Adam Curtis, britanski redatelj i scenarist, najpoznatiji po svojim dokumentarnim filmovima, kritizirao je seriju govoreći da je poslužila u propagandne svrhe tzv. nove političke ekonomije (public choice theory) i Margaret Thatcher. S tom kritikom se složio djelomice i sam Jay.

Click here to view the embedded video.

Iako je autorima serije često predbacivano da imaju visoka očekivanja od publike, oni su smatrali da su gledatelji mnogo inteligentniji nego što je to bila većina humorističnih serija koje su se prikazivale.

Serija je portretirala razne probleme i pitanja s kojima se suočavala Velika Britanija tada: stvaranje nacionalne integrirane baze podataka, sindikati, odnos s Europskom unijom, diplomatske misije, korupcija, smanjivanje državne uprave, naftna politika, naoružanje.

Yes, Minister/Yes, Prime Minister bila je omiljena serija tadašnje premijerke Margaret Thatcher. No, ne može se reći da je ministar/premijer Hacker, odnosno Paul Eddington, bio njen veliki ljubitelj jer je često kritizirao njenu konzervativnu politiku. Ipak, 1984. godine na dodjeli  NVLA nagrada, Margaret Thatcher je izvela kratki skeč s glavnim glumcima. Tijekom 1980-ih godina, Paul Eddington posjetio je i Australiju te ga je tadašnji australski premijer, Bob Hawke, predstavio riječima: “Ne želite slušati mene, želite čuti pravog premijera.” Sam je Eddington jednom izjavio kako mu se neki ljudi ponekad, za svaki slučaj, obraćaju sa sigurne distance i tretiraju kao ministra. Na kraju, Derek Fowlds je rekao kako su obje vodeće strane britanske politike mislile da se serija satirički odnosi prema onoj drugoj, a da su ju državni službenici obožavali jer ih je prikazivala moćnijima od bilo koga drugog.

Hawthorne (lijevo) i Eddington (desno) zajedno s bivšom premijerkom Margaret Thatcher (1984.)

Ipak, Graham Allen, britanski laburist i zastupnik u Parlamentu, u svojoj se knjizi The Last Prime Minister: Being Honest About the UK Presidency (2000.) prisjeća kako je jednom u sobi za čaj u Donjem domu govorio kako uživa u seriji Yes, Minister, posebice u scenama kada uglađeni stariji javni službenik manipulira političarom kojem služi kako bi uradio ono što on želi te da je na to Joe Ashton, također britanski laburist, rekao kako se on nikada tome ne smije, jer ga previše podsjeća na prethodnu laburističku vladu (misleći na vladu Jamesa Callaghana koja je prethodila onoj M. Thatcher).

O popularnosti serije i utisku koji je ostavila, svjedoči i činjenica da je službena mačka “Broja 10″ od 1986. godine dobila ime po sir Humphreyju – Humphrey. Također BBC dokumentarac o “najmoćnijem neizabranom članu vlade – tajniku Kabineta” prigodno je nazvan The Secret World of Whitehall: The Real Sir Humphrey, iako serija nije štedjela ni BBC:

Humphrey: Does he watch television?

Hacker: He hasn’t even got a set.

Humphrey: Fine, make him a governor of the BBC.

Kao što je slučaj i s nekim drugim popularnim britanskim serijama, tako je i iz ove proizašla knjiga istih autora, The Complete Yes, Minister, u formi dnevnika ministra Jima Hackera s dodacima njegovih prepiski sa sir Humphreyjem i Bernardom, kao i kopije pisama, izjava za medije i sl. Antony Jay napisao je i How to Beat Sir Humphrey: Every Citizen’s Guide to Fighting Officialdom 1997. godine. Zanimljivo je i da je serija 2001. godine prikazana na indijskoj televiziji i to u indijskoj verziji, dakle s indijskim glumcima pod nazivom Ji Mantriji (Yes, Minister) i Ji Pradhanmantriji (Yes, Prime Minister). Također, od 2010. godine izvodi se i istoimena predstava, a hrvatska verzija je na repertoaru kazališta Komedija. Serija već spomenutog Armanda Iannuccija, The Thick of It (2005.-), nazivana je odgovorom 21. stoljeća na Yes, Minister, a 2009. snimljen je spin-off, film In the Loop (hrv. U banani). No ne treba zaboraviti ni seriju The New Statesman (Državnik novoga kova), koja je prikazivana od 1987. od 1994. godine s izrazitom kritikom britanske konzervativne vlade. Iako dosta popularna, serija se više temeljila na crnom humoru i slapsticku, a često je nazivana i vrlo okrutnom.

Yes, Minister je bila prva humoristična serija koja je tri godine za redom nagrađivana BAFTA-inom nagradom za najbolju humorističnu seriju. Iako je uspjeh serije ogroman i gotovo univerzalan, jedan od tvoraca, Antony Jay, objasnio je jednu stranu toga izjavom kako nije iznenađen uspjehom serije u zemljama s izrazito razvijenom birokracijom te da smatra kako će jednog dana serija zato biti jako popularna i u Kini. U popisu najboljih britanskih humorističnih serija, Yes, Minister/Yes, Prime Minister zauzima visoko šesto mjesto. Sasvim zasluženo, jer niti jedna epizoda kvalitetom ne opada pa čak i kako prolazi sve više vremena od početka emitiranja, a ministar Hacker predstavlja univerzalnu osobu koja se stalno želi poboljšati, ali često ne uspijeva u tome.

Stoga, ako poželite promijeniti program, a ne možete pobjeći od procjena rezultata današnjih izbora, svakako preporučujem ovu seriju – politika će postati manje ozbiljna i tmurna.

Click here to view the embedded video.

Literatura:

• Allen, Graham. The Last Prime Minister: Being Honest About the UK Presidency. Imprint Academic, 2003.
• Berman, Garry. Best of the Britcoms: From Fawlty Towers to the Office. Taylor Trade Publications, 2011.
• BBC.co.uk
• Television Tropes & Idioms
• uktv.co.uk
• Wikipedia
• Yes, Minister

Karibi, pješčane plaže, more, sunce… Mnogi bi rekli- raj na Zemlji. No ne i DI Richard Poole, čangrizav i ukočen Britanac, glavni protagonist nove krimi-drame Death in Paradise. BBC One odlučio se poigrati te tmurnu i sivu londonsku svakodnevnicu zamijeniti nečim posve različitim, a odluka je pala na “stvaranje” otočića Saint Marie. Nakon uspješnog političkog trilera Hidden te, između ostalog, oproštaja od omiljenih obavještajaca u seriji Spooks, Britanci su odlučili da treba unijeti nešto novo u svijet zločina koji je već postao jednoličan i gotovo istrošen. Jesu li pronašli novi recept uspjeha? Pa, i da, i ne… Zapravo, ne.

Ben Miller, nesuđeni fizičar koji se ipak odlučio posvetiti glumačkoj karijeri, utjelovio je lik glavnog junaka Richarda Poolea koji na Saint Marie dolazi istražiti ubojstvo tamošnjeg inspektora, također Britanca Charlieja Hulmea, nakon čega i preuzima njegovu poziciju u policiji. Uskoro dobiva i partnericu te tako naš mali tim postane tim heroja koji će riješiti slučajeve ubojstava na ovom fiktivnom otoku.

Problem kod cjelokupne ideje, pa tako i tima jest- Poole. Očigledno je da je tvorac serije Robert Thorogood pokušao iskoristiti duhovitu stranu rivalstva Francuza i Britanaca te igrati na kartu stereotipa, ali ono što je uspio postići gotovo da je prešlo granice pretjeranosti i iritantnosti. Da, “znamo” svi da su Britanci hladni, ukočeni, rezervirani, da baš i ne podnose Francuze najbolje, a sve to nastojalo se upakirati u jednom inspektoru koji je napustio londonske ulice i završio u jednom sasvim drugačijem svijetu.  Ono što je pritom također uočljivo- ispada više nego naporan i dosadan. Unatoč 50 stupnjeva u hladu, Poole je zakopčan do grla 24 sata, žali se bez prestanka na vrućine, na okolinu, na hranu…na gotovo sve. No ni otok ni njegovi stanovnici nisu idealni- “ipak ih je 30% Francuza”. I prilično je primitivan; mala nedovoljno opremljena policijska postaja u kojoj koza bez vlasnika čeka iza rešetaka, kućica koja jedva nalikuje na dom u kojem su smješteni inspektori koji završe na otoku.

Sve to ponavlja se iz nastavka u nastavak, iako je, dakako, onaj prvi taj koji je najviše “patio”. Vjerojatno najprimamljviji je poirotovski pristup otkrivanja ubojice i rješavanje slučaja okupljanjem svjedoka i osumnjičenih za zločin, no gotovo pedeset minuta potrebno je da bismo došli do samog raspleta. Dojam je stoga razočaravajući. Možda je sve trebalo biti nekako simpatično zamišljeno, prije svega tu mislim na kulturne i druge razlike Britanaca i Francuza, ali snažan fokus na Poolea izgurao je radnju u drugi plan. Ostatak glumačke ekipe, Sara Martins u ulozi Camille te “Mačak” Danny John- Jules kao Dwayne Myers nisu zakazali, kao ni sam Miller, pri čemu mislim na samu glumu i utjelovljenje Poolea. Zaključak bi bio da je ovo jednostavno moglo biti bolje. Očito provjerena formula forenzičara, brutalnih zločina i serijskih ubojica u sivilu Britancima bolje leži.

Teško biste saznali da sve televizijske vijesti dobivate isključivo od nas, ali Beavis i Butt-head vratili su se prošlog mjeseca nakon četrnaest godina izbivanja. No, radi se o prilično bitnoj stvari i red je da pokrijemo i reinkarnaciju MTV-jevog animiranog hita iz devedesetih. Nisam gledao original – zapravo, bio sam u prvim razredima osnovne škole kada je 1997. serija završena. Kasnije nikad nije došlo pod ruku, iako daleko od toga da dosad nisam imao blage veze o najpoznatijim animiranim nejebima i metalcima devedesetih.

Beavis and Butt-head u svoje doba bila je u neku ruku revolucionarna serija, definitivno kulturalno relevantna. Infantilna i prizemna, da, ali i subverzivna, satirička dekonstrukcija tadašnje tinejdžerske popularne kulture. Naslovni dvojac, Beavis i Butt-head, seksualno ugroženi idioti svoje vrste, kroz sedam sezona i pet godina emitiranja ismijavali su glazbenu industriju komentirajući video spotove na MTV-u, u vremenu kad je MTV čak emitirao video spotove. S druge strane, autor, scenarist i glas glavnih dvaju likova, Mike Judge, kroz Beavisa i Butt-heada hiperbolirano je ismijavao američko društvo, i to ne samo tinejdžersko. U godinama nakon završetka serije, Judge se zabavljao na nešto drugačijoj animiranoj seriji, King of the Hill, a kultni status stekli su i njegovi filmski uratci, kao što su Office Space i Idiocracy.

Judge je Beavisa i Butt-heada odlučio vratiti, ponovo na MTV-u, čak četrnaest godina nakon završetka, a prilično sam siguran da je to najduži period pauze između dviju sezona neke serije na američkoj televiziji, pri čemu ne računam spin-offove i remakeove. Iako nisam točno siguran zašto, MTV povratničku sezonu označava kao devetu, dok se kronološki radi o osmoj. Pogledao sam nekoliko doslovce nasumično izabranih epizoda iz originalnih sezona, iako znam tko su Beavis i Butt-head te što su predstavljali, ali čisto da imam referencu za usporedbu.

Mnogo se toga promijenilo u desetljeću i pol njihova izbivanja, u društvu, kulturi, a posebice na televiziji. MTV-jevo “M” iz naziva tek je puki relikt prošlosti, a televizija se uvelike razgranala i počela producirati masu reality smeća, što Beavisu, Butt-headu i Mikeu Judgeu olakšava pronalaženje novih meta. No – začudo – Metallica i AC/DC, hard rock / metal bendovi s majica naslovnih junaka, još uvijek su aktivni, a format serije praktički je identičan. Čak je serija ostala u arhaičnom 4:3 formatu. Iako imam tek površnu bazu za usporedbu, čini se kako se zapravo malo toga promijenilo u samoj srži serije te će oni koji su je ranije voljeli prihvatiti ponovo, iako je ta generacija već okotila vlastite “Beavisove” i “Butt-headove.”

Ne, više nisu jedako invoativni i revolucionarni – i u ovom formatu to teško mogu biti – danas, kada su granice prihvatljivog tokom posljednjih 14 godina debelo pomaknute. Ali zato mogu biti, a dojma sam i da jesu, jednako infantilni i bezobrazni te su kao takvi i više nego dobrodošli da ismijavaju Twilight, Jersey Shore i aktualna MTV-jeva reality smeća.

Workaholicsi su nastali na temeljima komičarske skupine “Mail Order Comedy” koju je Comedy Central primjetio i očito uvidio potencijal u trojici neambicioznih, lijenih i počesto glupih predstavnika generacije rođene kasnih osamdesetih / ranih devedesetih. Anders Holm, Blake Anderson i Adam DeVine su uz Kylea Newachecka, koji je i glumac i redatelj, glavni glumci i producenti serije.

Single-cam komedija o trojici najboljih prijatelja u ranim dvadesetima, koji iako rade u telemarketingu (što je valjda u Americi samo korak iznad rada u McDonaldsu – zatupljujuće i bez velike perspektive) stanuju u kućerini sa bazenom, uživaju u drogama, alkoholu i pretjeranom partijanju te u pokušajima da nekako bezbolno prođu kroz čudnu fazu prestanka školovanja i početka zrelog života. To je otprilike i sva radnja serije. Srećom, to je i jedini veći prigovor sitcomu koji ulogu male, duhovite, često ekstremne i politički nekorektne serije uspješno igra pred svojom malom, ali vjernom publikom (gledanost serije je na CC-u stabilna dok primjerice na Facebooku ima oko 200,000 fanova, što nije loše za seriju ovoga tipa i reputacije).

Anders “Ders” Holm najstariji je i na prvi pogled najodgovorniji od trojca. Ders je jedini koji je barem na prvi pogled spreman preuzeti ulogu odgovornog člana trojca. No Ders, je bahat i tek osrednje inteligentan, a svoje mogućnosti često zna pomiješati s ambicijama. Što serija odmiče dalje “Ders” vam postaje ili draži ili puno iritantniji nego prije. Blake Anderson je lik odvratne frizure kombinirane s još gorim brčićima. Blake je, nakon što naviknete na njegovu pojavu, u biti svijetla točka serije. Neodgovoran, neambiciozan, ali jedini koji je pomiren s tim da nije odrastao, a osim toga je i ekscentrična spona između Andersa – koji se doima odraslo, ali nije – i Adama, koji je totalni debil, ali si to ne može priznati. Kemija medu glavnim glumcima je sjajna, što je nekako logično kada se poznaju cijeli život, a zanimljivo će biti vidjeti može li ijedan od njih nakon Workaholicsa imati neki uspješan projekt. Ni sporedni likovi nisu loši – Talentirana Jillian Bell glumi Jillianu Belk pomalo šizofreničnu radnu kolegicu i prijateljicu našeg trojca koja bi mogla u sljedećim epizodama dobivati i više vremena na ekranu. Newacheck glumi Karla, dilera dobre duše, a svakako su spomena vrijedni i Jet Set te Waymond, totalno sporedni, ali presmiješni stariji likovi. Rade isti posao kao i naši junaci; iako ne sudjeluju u previše dijaloga, svakako doprinose atmosferi. Zgodna su bila i gostovanja trenutno vodećeg hipster-repera “Tyler the Creatora” kao i Mitcha Hurwitza, autora jedne od najboljih televizijskih komedija ikada, Arrested Developmenta.

Serija je jednostavna i nepretenciozna, a upravo je to čini zabavnom. Red dangubljenja na poslu, red zabave, bilo kod kuće, bilo negdje po gradu, red zabune i dezinformacija, zapleti ne prestaju biti jednostavni. Glavni likovi nemaju gotovo nikakve pozitivne karakteristike, često ispadaju glupavi i neinformirani (blaga sličnost sa It’s Always Sunny in Philadelphia, ali po meni posve slučajna). Politički su i društveno nekorektni, lijeni i nezreli što je zapravo odlika njihove generacije, odrasle na Nintendu, Nindža kornjačama, Power Rangersima i Jeanu Claude Van Dammeu.

Dolaze hladni dani, a vani vas čeka samo kiša i politika. Ostanite doma shuhajte si čaj, isključite mozak u koracima po 20-ak minuta i pogledajte Workaholicse.

Dana 27. rujna ove godine umro je David Croft, britanski producent, scenarist, redatelj i autor mnogih popularnih britanskih humorističnih serija. Tko nije upoznat sa slavnim rečenicama You rang m’Lord ili Listen very carefully, I shall say this only once?

David Croft rođen je 7. rujna 1922. godine u glumačkoj obitelji: majka mu je bila slavna kazališna glumica, a otac radijski glumac u Hollywoodu. I sam je započeo s glumačkim poslom, ali on nije dugo trajao, a industriji zabave, kao povremeni glumac, pjevač i producent, vratio se po svršetku Drugog svjetskog rata (u kojem je i sam služio). Bio je zaposlen na Tyne Tees Television, gdje je radio kao producent na raznim njihovim programima, ali i svojoj prvoj humorističnoj seriji Under New Management, smještenoj u zabačenom pubu na sjeveru Engleske. Sredinom 1960-ih prešao je na BBC. U početku je producirao razne popularne humoristične serije, kao što su Hugh and I (1962.-1965.), Beggar-My-Neighbour (1966.), Further Up Pompeii! (1970.). Dok je radio na seriji Hugh and I, upoznao je televizijskog scenarista Jimmyja Perryja koji mu je dao scenarij za seriju pod nazivom The Fighting Tigers o britanskim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata. Ideja mu se svidjela, vjerojatno jer je i sam imao ratnog iskustva. Zajedno su preradili scenarij i seriju nazvali Dad’s Army, (1968.-1977.). Još za vrijeme snimanja te serije, počeo je s Jeremyjem Lloydom pisati scenarij za seriju Are You Being Served? (1972.-1985.), a zajedno su radili još i na:  It Ain’t Half Hot Mum (1974.-1981.), Hi-de-Hi! (1980.-1988.), ‘Allo ‘Allo! (1982.-1992.) i You Rang, M’Lord? (1988.-1993.). Posljednju autorsku seriju, Oh, Doctor Beeching! (1995.-1997.), napisao je s Richardom Spendloveom. S Lloydom je 2007. počeo pripremati pilot za seriju Here Comes The Queen, u kojoj je glavnu ulogu imala Wendy Richard, no zbog njene smrti dvije godine kasnije, nije snimljena cijela sezona.

Godine 1978. postao je Officer of The Most Excellent Order of the British Empire, 1981. BAFTA (British Academy of Film and Television Arts) mu je dodijelila Desmond Davis Award za izvanredan doprinos industriji, a 2003., zajedno s Jimmyjem Perryjem, British Comedy Award dodijelila im je Nagradu za životno djelo. Od njegovih serija, jedino je 1971. godine Dad’s Army dobio BAFTA-inu nagradu, dok su druge bile nominirane za razne nagrade još 13 puta.

Dad's Army (1968. – 1977.)

Kako su nastajale Croftove humoristične serije? Većinu svojih serija Croft je napravio s dvojicom suradnika: s Jimmyjem Perryjem i Jeremyjem Lloydom. Jednom prilikom je opisao proces nastajanja epizoda u suradnji s Jimmyjem Perryjem. Naime, obojica bi se sastajali dva-tri dana i razgovarali o dvije epizode koje bi trebali napisati. Pisali bi bilješke o scenama koje bi mogle ući u epizodu i onda bi obojica napisala po jednu epizodu neovisno o onome drugome. No, koliko je snažna bila njihova suradnja i međusobno povjerenje, možda najbolje svjedoči činjenica kada je Croft priznao da se nakon nekog vremena više ne bi sjećao koju je točno epizodu on napisao, a koju Perry. Kasnije su pisali zajedno u sobi i isprobavali napisane dijaloge. Slična iskustva imao je i s kasnijim suradnicima. Komedije koje je Croft napisao s Perryjem imaju jednu značajnu karakteristiku: sve su radnjom smještene u prošlost i sve zapravo odgovaraju njihovom posrednom ili neposrednom životnom iskustvu. I Perry je, baš kao i Croft, sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, što je utjecalo na njihovu seriju Dad’s Army. Dad’s Army je jedna od omiljenijih britanskih humorističnih serija, emitirana mnogo puta, čak i danas. Također je i jedina Croftova serija koja je nagrađena (BAFTA 1971.). Zatim, Perry je bio dijelom vojnog zbora koji je u Burmi zabavljao birtanske vojne odrede, a upravo je to pozadina sitcoma It Ain’t Half Hot, Mum (sam Croft je, dakle, bio u Sjevernoj Africi, Indiji i Singapuru). Kasnije je Croft rekao kako upravo tu seriju smatra svojim najsmješnijim uratkom. Dok je Perry učio glumu nakon rata, zarađivao je radeći u ljetnim kampovima, što je bila inspiracija za Hi-de-Hi. Ovim poveznicama može se pokriti i You Rang, M’Lord?. Naime, Perryjev djed je radio kao batler i često je pričao anegdote o životu „ispod stepenica“ (below stairs), odnosno životu i dogodovštinama posluge.

It Ain't Half Hot Mum (1974. – 1981.)

Ne razlikuju se mnogo ni nastanci sitcoma koje potpisuje s Jeremyjem Lloydom. Are You Being Served? je komedija o skupini zaposlenika u jednom trgovačkom centru. Sam Lloyd je radio kao prodavač u londonskom trgovačkom centru. Iako prvu sezonu serije publika nije najbolje prihvatila, te je prošla gotovo nezamijećeno, druga je sezona – u koju je uskočio i novi redatelj – prošla mnogo bolje i ubrzo postala hit. Zanimljivo je možda napomenuti i to da je upravo Are You Being Served? jedina Croftova serija smještena u vrijeme u kojem zapravo i nastaje (dakle u 70-e i 80-e godine).

Are You Being Served? (1972. – 1985.)

Zasigurno veliki hit bio je i sitcom ‘Allo, ‘Allo!, čija se radnja samo rijetkima mora opisivati. Možda je manje poznato da je serija djelomično nastala i kao satira na seriju Secret Army koja je bila aktualna od 1977. do 1979. godine, i koja je prikazivala opasnosti života u Pokretu otpora u okupiranoj Francuskoj, a u središtu radnje bio je vlasnik kafića Albert. No, svaka sličnost staje s ovime.

Croftove humoristične serije karakteriziraju određene zakonitosti. Epizode se oslanjaju na cijeli ansambl likova, koji su vrlo raznoliki i živopisni te se temelje upravo na njihovim interakcijama i situacijama koje se tako stvaraju, a prouzrokuju ih njihovi specifični karakteri. Iz toga proizlazi cijeli niz smiješnih replika, zbog čega nestaje potreba za definiranim zapletom te njegovim rješavanjem. Upravo zbog toga, sve se situacije raspliću prije kraja svake epizode kako bi nova epizoda mogla započeti potpuno neovisno o prethodnoj. Često se znalo reći da britanski sitcomi, ili Britcomi, počivaju na tri „c“:  character, catchphrase, class, odnosno na likovima, poštapalicama i slojevima. Neke daljenje karakteristike zasigurno bi bili brojni klišeji, često na nacionalnoj bazi (najbolji primjer je ‘Allo, ‘Allo!), te igra riječima i jezicima.

‘Allo, ‘Allo! donekle mijenja te zakonitosti. Na početku svake nove epizode, René nas upoznaje s događajima koji su se dogodili u proteklom tjednu. To je u neku mjeru i potrebno, jer ova serija ima radnju koja se linearno odvija, a René nas stalno upozorava kako je on jedini lik koji vidi komičnost u cijeloj situaciji u kojoj se našao. Sam je David Croft priznao kako je ponekad i on imao problema u praćenju priče! Brojne situacije dovele su likove u razne nemoguće, a ponekad i apsurdne situacije. Mnoštvo puta likovi su prisiljeni prerušavati se zbog raznih razloga i planova koje moraju provesti, čime je dodatno naglašena bizarnost situacije u kojoj se nalaze. Najpoznatiji po tome je svakako LeClerc sa svojom slavnom rečenicom: Pssst! It is I, LeClerc. Specifičnost ovog sitcoma je i snimanje mnogih scena izvan studija, na otvorenom. Gotovo svaka epizoda imala je barem jednu takvu scenu. Koliko je serija uspjela, pokazuje i činjenica da je ‘Allo, ‘Allo! najprodavanija britanska humoristična serija svih vremena.

'Allo 'Allo! (1982. – 1992.)

Zadnja serija koju je Croft napravio s Perryjem bila je You Rang, M’Lord? Ova serija je bila na neki način humoristična verzija britanskog klasika iz 1970-ih, Upstairs, Downstairs, a prati život gospode i posluge 1920-ih. Novost su bile epizode koje su trajale pedeset minuta, a ne standardnih trideset, te stvaranje kompleksnijih zapleta i drame, također neuobičajeno za Croftove i Perryjeve serije. Iako serija nije primljena s velikom gledanošću kao ostale njihove humoristične serije, i Croft i Perry su rekli kako im je to zapravo najdraži njihov zajednički sitcom. Možda su razlog tome bili likovi koji zbog svojih antipatičnih karakteristika nisu lako dopirali do publike, iako je ova serija imala sve ono što se inače smatralo da nedostaje u Croftovim proizvodima: pitanje sloja, roda, seksualnosti. Čak je uveden i lezbijski lik, prvi takav u britanskim sitcomima.

You Rang, M'Lord? (1988. – 1993.)

Posljednja Croftova serija bila je Oh, Doctor Beeching! (1995.-1997.), koju je napisao s Richardom Spendloveom. Radnja je smještena u 1960-e godine u seoski kraj i vrti se oko radnika na lokalnoj željezničkoj postaji. Slučajno ili ne, Spendlove je bio zaposlenik na jednoj britanskoj željezničkoj postaji. Vremena su se promijenila i željeznica nije više toliko značajna kao transportno sredstvo, a sve zahvaljujući tzv. Beeching Axe ili Beeching Cuts, odredbama britanske vlade o zatvaranju manjih, lokalnih željezničkih postaja kako bi se smanjili troškovi Britanskih željeznica. Naziv je stvoren prema dr. Richardu Beechingu, autoru studije The Reshaping of British Railways. Serija je doživjela samo dvije sezone, a njome se Croft donekle vratio svojim početnim pravilima gdje se epizode temelje na situacijama nastalima iz brojnih nesporazuma i, kako bi se reklo, gegova. No, možda je za sredinu 90-ih serija djelovala zastarjelo pa zato nije naišla na bolji odaziv publike.

Oh Doctor Beeching! (1995 – 1997.)

Croft je, iako ponekad nazivan politički nekorektnim, izbjegavao u svojim komedijama reference na događaje iz njegove sadašnjosti, kao i šokiranje publike, te je volio prikazivati interakcije između različitih društvenih slojeva. Volio je reći da njegove komedije pripadaju nježnijem vremenu te da piše obične, nimalo kontroverzne komedije koje mogu dobro nasmijati cijelu obitelj te da ne trebaju šokirati, niti biti u trendu; samo trebaju smješne replike i zabavne ljude koji će ih prenijeti. Često je kritizirao moderne komedije jer su opsjednute seksom kako bi privukle mlade gledatelje te se prisjećao svojih stvaralačkih dana, kada je za pridobivanje publike bio dovoljan samo dobar humor. No, može se ipak primijetiti da je ‘Allo, ‘Allo! primjer serije pune seksualnih aluzija, šala i situacija. Croftovo obilježje zasigurno je kraj svake epizode koji bi nam predstavio glumce u toj epizodi, a započinjao bi natpisom „Gledali ste“ (You have been watching), što će biti i naziv njegove autobiografije. Nekrolozi će ga nazivati i genijem koji je čak i Nijemce uspio nasmijati (MailOnline). Pet je njegovih serija završilo unutar 50 najboljih na ljestvici sto najboljih britanskih sitcomova svih vremena, a najbolje pozicionirana je Dad’s Army, koja je četvrta.

Click here to view the embedded video.

I hrvatska publika imala je priliku upoznati se s humorističnim serijama Davida Crofta. HRT je često prikazivao britanske humoristične serije i čini mi se da su ih starije generacije prigrlile i radije gledale nego neke američke, pa odatle i emitiranje raznih drugih britanskih humorističnih (ali i dramskih i sl.) serija. Tako su se kod nas prikazivali ‘Allo, ‘Allo!, You Rang, M’Lord? kao Zvonili ste, Milorde? i Oh, Doctor Beeching!, odnosno Stiže dr. Beeching!. Također, zanimljivo je kako u seriji Downton Abbey, sve do posljednje epizode kada se Jane zadnji put obrati lordu Granthamu, nijednom ne izgovori: You rang, my Lord. Slučajno ili ne, ne znam, a budući da nigdje ne mogu pronaći podatak u kojem je periodu snimljena ta epizoda, volim misliti kako je ta rečenica hommage Davidu Croftu.

Literatura:

• Berman, Garry. Best of the Britcoms: From Fawlty Towers to the Office. Taylor Trade Publications, 2011.
• Morgan-Russell, Simon. Jimmy Perry and David Croft. Manchester University Press, 2004.
• Wikipedia
• The British Comedy Guide
• Guardian, Independent, MailOnline, Telegraph

Nakon lanjske putopisne komedije An Idiot Abroad, Life’s Too Short je sljedeći televizijski projekt Rickyja Gervaisa, ovog puta povratak na poznati teren, kao svojevrsni križanac njehovih prethodnih dvaju komedija, The Office i Extras. Ponovo u faux-dokumentarističkom stilu, Gervais je ovog puta u naslovnu ulogu gurnuo patulj— “malu osobu”, Warwicka Davisa, koji glumi pomalo iskrivljenu verziju samog sebe.

Warwick se predstavlja kao patuljak u show businessu, a zapravo je patuljak show businessa. Portretira razvodnjenu verziju Davida Brenta, Gervaisovog lika iz Officea – pomalo taštog te nesvjesnog svoje okoline i realnosti, ali nedovoljno da pokreće gomulu onih famoznih sramitis momenata po kojima je Brent, a kasnije Michael Scott, bio poznat.

I to je najveći problem i mana ovog sitcoma – barem u prvoj epizodi, Warwick i serija oko njega jednostavno nisu smiješni tako dugo dok ga, tek u drugoj epizodi, Gervais ne uvali u neku uvrnutu i poremećenu situaciju – poput stajanja u WC školjci ili u kostimu medvjedića. Prve dvije epizode dva su vrlo različita lica ove serije. Prva je prilično neupečatljiva i zaboravljiva, sve do gostovanja Liama Neesona, u skeču gdje Gervaisu i njegovom kreativnom partneru Stephenu Merchantu neuspješno pokušava prodati sebe kao stand up komičara. Do tada tek upoznajemo Warwicka kao bankrotiralog glumca posrnule karijere, pred rastavom braka. Ali problem je – jako je malo toga uopće smiješno.

U drugoj se već uvaljuje u spomenute neugodnosti, kada pristaje gostovati na tematskom Star Wars vjenčanju kao Ewok te pomaže Johnnyju Deppu uživiti se u ulogu patuljka Rumpelstiltskina. Ti su momenti već na tragu Brentovih neugodnih scena u kojima poželite zabiti glavu u jastuk jer vas lovi pasivna neugodnost zbog suosjećanja s Warwickom. Druga se epizoda u potpunosti iskupljuje za mlaku premijernu i zbilja, ako niste ostali impresionirani na početku, nemojte odustati, barem ne još.

Serija, dakle, postaje zabavna kada su u fokusu slavne zvijezde kao gostujući glumci te parodiraju sebe u stilu holivudskih egotripera krhkog ega. Neesonova i Deppova kratka konfrontacija s Gervaisom i Merchantom garantirani su instant YouTube hitovi. Ricky i Stephen zapravo se pojavljuju tek nakratko i nisu toliko bitni ovdje, osim da zbunjeno pogledavaju u kameru dok Neeson i Depp drže pomahnitali monolog. Kaže Wikipedija, u narednih pet epizoda, između ostalih, gostovat će Helena Bonham Carter, Sandra Bullock, Steve Carell, Cat Deeley i Sting, tako da poznatih lica neće nedostajati.

Ako će ostatak kratke sezone od sedam epizoda biti u stilu druge epizode, Life’s Too Short bit će više nego zabavna komedija, na momente histerično smiješna. Znajući Rickya, Warwicku je pripremio još hrpu neugodnih momenata poput onog u medvjedićevom odijelu, tako da nastavak ne može biti dosadan kao prva epizoda. Ne?

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Mjesecima prije premijere, Hell on Wheels bila je jedna od par novih serija koja me najviše veselila ove, ali i unazad posljednjih par godina. I to sve na temelju običnog dvominutnog trailera. Imao je sve što jedan trailer mora imati – grandioznost, napetost, dinamiku i potencijalno intrigantne likove. Zapravo, sve ono što prvim dvjema epizodama nedostaje. Iskreno, svaki put se naježim kad gledam trailer, čak i sad nakon odgledane dvije epizode pomalo razočaravajućeg uvoda u seriju.

Ogromna crvena ocjena sa strane već viče da je moj dojam serije zasad pozitivan i daleko od bilo koje definicije riječi “loše”, pa neću žuriti s pojašnjenjem…

Hell on Wheels, AMC

Hell on Wheels je šesta po redu AMC-jeva originalna serija, a pišući recenzije premijernih epizoda prethodnih uradaka, Rubicon i The Killing, dosta sam se zadržavao na mreži koja ih producira, pitajući se nastavljaju li besprijekoran niz odličnih premijera. Opravdano ili ne, ali činilo mi se kao bitno za kontekst nastanka serije. Pa ću ponovo. Bio sam oduševljen ili u najmanju ruku vrlo zadovoljan premijerama njihovih serija i Hell on Wheels je u toj, vrlo respektabilnoj i sjajnoj konkurenciji, ipak na posljednjem mjestu, a američki kritičari dosta su je loše primili. Na stranu ono u što su se te serije kasnije razvile (khm, The Killing i, u manjoj mjeri, The Walking Dead), piloti su uglavnom bili vrhunski.

Hell on Wheels (još) nije vrhunska serija.

A kad smo kod vrhunskih serija, sigurno ću uzgubiti onaj preostali kredibilitet kod čitatelja čije omiljene serije još nisam okrznuo, ali… Nisam gledao Deadwood. Znam, moram. Budem. Jednostavno nije došlo na red. No, s druge strane, nisam opterećen usporedbama sa serijom koja je, kažu ljudi kojima vjerujem, jedna od pet-deset najboljih u prošlom desetljeću (dakle, ikad). Deadwood je definicija modernog televizijskog vesterna, kao što je Mad Men definicija povijesne drame 60-ih, i svaka serija koja ambiciozno pokušava zagaziti u taj teritorij proći će kroz neizbježne usporedbe. Opravdano i zasluženo ili ne.

Autori, braća Tony i Joe Gayton, relativno su nepoznat i mlad dvojac, u smislu da sigurno niste čuli za njihov raniji rad. Usto, ovo im je prvi televizijski uradak, a prethodno su napisali scenarije za par filmova.

Anson Mount (Cullen Bohannon)

Radnja je smještena u razdoblje nakon završetka američkog Građanskog rata, dakle potkraj 60-ih godina 19. stoljeća. Prati izgradnju prve transkontinentalne željeznice, koja će spojiti američki istok i zapad. Cullen Bohannon je glavni antiheroj serije. Bivši Konfederacijski vojnik koji je posjedovao robove, ali ih oslobodio prije Lincolnovog proglašenja njihove emancipacije. U ratu je ubijena njegova supruga, te nakon pobjede Sjevera kreće prema zapadu u potrazi za poslom na izgradnji željeznice, ali ima i druge motive… Osvetu! Anson Mount je u ovoj ulozi otprilike ono što Jim Cavizel pokušava biti u Person of Interest, a da pritom ne djeluje kao mamurna drvena letva. Hladan i staložen samotnjak koji vjeruje u svoj pištolj, više nego u išta drugo.

S druge je strane, u drugoj najvažnijoj ulozi, Thomas “Doc” Durant, pohlepni i korumpirani investitor koji preko željeznice izvlači golemi novac iz državne sise. Antagonist s kojim se Bohannon susreće u drugoj epizodi. No, podijeljen sam oko načina na koji ga Colm Meany portretira. Teatralno i možda čak neuvjerljivo. A s druge strane, volim ga promatrati u ovoj ulozi, tim više što se radi o dragom mi, prilično podcijenjenom glumcu. Možda je razlog što jednostavno ne “pušim” njegov nastup i lik to što sam ga navikao gledati kao dobričinu u ST: Deep Space Nineu?

Thomas "Doc" Durant (Colm Meaney)

U preostaloj bitnoj ulozi je Elam Ferguson, oslobođeni rob i Bohannonov novostečeni i atipični osvetnički partner, kojeg glumi Common, jedan od uspješnijih repera koji su se okušali u glumi. U drugoj epizodi pojavljuje se možda najintrigantniji lik dosadašnjih dviju epizoda, norveški čuvar zakona “The Swede”, kojeg glumi kanadski glumac Christopher Heyerdahl. Njegov monolog u drugoj epizodi jedna je od najboljih scena dosadašnjeg dijela serije.

Negdje otraga u zapećku je Lily Bell, udovica kartografa koji je radio na projektu željeznice. Njega su, a zamalo i nju, zajedno s čitavim selom pobili Indijanci, prilično željni da se dokopaju misterioznih karata. Još uvijek ne znam(o) koja je njihova važnost i svrha, iako očito poprilično znače i Durantu, kao ni koja je uopće svrha Indijanaca, daleko najdosadnijeg dijela radnje. Tu leži i jedan od zasad najvećih problema, a to je gotovo prazni hod u tim scenama, nefokusirana radnja koja pokušava biti na previše mjesta od jednom. I dok, primjerice, The Sweede zaokuplja vašu pažnju prilikom prve pojave, a do kraja druge epizode već imate dobru predodžbu obrisa njegovog lika, svrhe i motiv Indijanaca još uvijek su upitni. Stoga je teško uopće mariti za njihovu radnju, tim više što zasad djeluju kao obični stereotipni negativci.

The Sweede (Christopher Heyerdahl)

“Hell on Wheels” je gradić, putujuće naselje koje prati radnike pri izgradnji željeznice; Wikipedija kaže da se radi o brzo sastavljenim kockarnicama, plesnim dvoranama, saloonima i bordelima, no u startu vidimo jako malo ili ništa od toga. A bilo bi zabavno vidjeti razne sorte ljudi bankrotirana morala koji se vuku po tim mjestima. Svejedno, ne mogu reći da sam u ijednom trenutku poželio odustati od serije. Ono što radi vrlo dobro je atmosfera, što je uvijek bila odlika AMC-jevih serija. Centralni likovi zasad funkcioniraju dobro, a serija ima jezgru i temelj.

Ovo nije dovršen proizvod, dosta toga tek polovično funkcionira i možda u startu pokušava previše za vlastito dobro, pa ispada relativno obična serija koja želi biti odvažna i kompleksna kabelska drama. Iako ima gotovo sve uvjete da postane ono što može i želi biti.

Snimanje Igre prijestolja u Dubrovniku završilo je pred mjesec dana, popraćeno komplimentima od strane HBO-ovih producenata. Hrpa domaćih statista sudjelovala je na snimanju druge sezone, koja se počinje emitirati idućeg travnja, a od Marija, jednog od statista sa snimanja, dobili smo lijep, podugačak i prilično zanimljiv tekst. Sa zadovoljstvom ga prenosimo i usput se zahvaljujemo.

Zapala me uloga plemića, ni više ni manje, što mi se dopalo jer je bilo puno komotnije nego uloga kakvog stražara pod teškim oklopom. Snimao sam ukupno 5 dana, a svaki dan je počeo jednako: s obilatim doručkom, oblačenjem kostima, sređivanjem frizure, šminkanjem i postrojavanjem za završna dotjeravanja (farbali su nam i nokte da ne izgledamo sasvim uredno niti u jednom trenutku!). Od jutra pa do kraja snimanja smo kroz stanke bili vječito okruženi kostimografkinjama i šminkericama (bilo je muških, da ne bi bilo zabune) koji su se zajedno brinuli da sve bude na svom mjestu, da imamo vode za piti i uvijek kreme za sunčanje na licu te da nam podijele kišobrane da nam prave hladovinu (jer bilo je pakleno).

Stigli bi na set autobusom iako smo bili udaljeni možda 5 minuta hoda, ali sve je moralo proći u tajnosti. Barem većina scena. Stigli bi prije samih glumaca i od naših koordinatora dobili napomene za taj dan – koja scena se snima, tko gdje stoji, kojim redom prolazi i kako da se ponašamo u tim scenama. To se također nastavilo kroz cijeli dan snimanja jer su se ti dogovori i mijenjali, kako bi na snimci ipak sve bilo savršeno.

Prva dva dana su za mene bila dosta statična (što valjda i je primjereno za statista), ali već mi je od samog početka sve krenulo puno bolje, bolje nego što sam uopće mogao zamisliti. Nakon što su me prvo odmah povukli sa snimanja kako bi mi obrijali bradu koju su me na castingu bili tražili da ju zapustim dobrih 3 tjedna, što je kod mene dosta, pomislio sam – “Što sad? Povukli su me sa snimanja i sad ću stajat sa strane i gledati!?” Međutim, vratili su me natrag u samu vrevu zbivanja – tik do glavnih glumaca. Od tada se tako i nastavilo – možda su jednostavno prepoznali moj talent :)

A onda se za treći dan počelo govorkati da će uzeti samo mali broj statista za snimanje, pa smo se počeli tiho nadati da će uzet upravo nas, a ne nekog drugoga. Snimala se posebna scena u poluzatvorenom prostoru kule Lovrijenac. Srećom, u tom malom broju odabrali su i mene, a dodatno, odabrali su me i od tog manjeg broja statista da “panično uletim u scenu, pronađem svoju suprugu s desne strane scene, priđem joj i stanem ju tješiti”… Niti sam znao kako scena izgleda, niti tko je ta moja surpuga, niti što se ovaj put snima – ovaj put nisam znao ništa. Samo su mi rekli “Kreni!” pa sam krenuo, sav u panici, i svidjelo mi se – zadržao sam tu istu paniku na licu do kraja dana i vjerujem prenio strah koji smo trebali odglumiti. A smještaj supruge (koja se ispostavila jako JAKO simpatična djevojka) i mene bio je ponovno u kadru s glavnim glumcima. Zbilja nije moglo bolje!

Posljednja dva dana snimanja snimala se scena koja se kronološki događa prije ove scene od dana ranije – scena s oko 100 statista na otvorenom (Pile ulaz u Stari grad), dok ljudi dolaze i odlaze iz Starog grada. Kako sam prethodni dan glumio plemića, tako sam ostao i sada, ponovno sa svojom suprugom. Neki su “plemićki statisti” sada glumili seljake u gomili – masi koja nas pokušava ubiti. Ovo je bila savršena scena i preslika stanja u državi – narod koji gladuje pobuni se pred kraljevskom obitelji i bogatašima – nama plemićima – koji dobro živimo. I što seljaci rade? Gađaju nas govnima, kamenjem i svime što im padne pod ruke, dok mi pokušavamo pobjeći (onako u panici) u utvrdu. I opet, moja supruga i ja sad panično bježimo u zaklon, trčeći iza kraljevske obitelji ni više ni manje, a u masi pobješnjelih seljaka. Ovo je bilo jako zabavno i komično, makar smo na licima morali imati prestravljene izraze. Iz gomile se čulo svakakvih dovika, od standardnih hrvatskih domišljatih poveznica bliže rodbine i domaćih životinja, do “Jaco!”, “Ukrast ćemo vam patuljka!” i “Jebali vas lunch paketi!” (Taj dan su nam statisti seljaci u pauzi pojeli sve sendviče iz svih lunch paketa, pa smo mi plemići umalo ostali gladni… :-/)

Na kraju snimanja smo svi dobili pohvale jednog od dvojice glavnih producenata, a i cijele ekipe (nikad ljubaznijih ljudi). Megafonom su nam rekli kako do tada nisu s boljim statistima radili i kako smo sve odlično i maksimalno brzo odradili. A i mi smo njih nagradili velikim pljeskom, jer su zaista profesionalno odradili svaki dan snimanja i jer su bili neopisivo ljubazni prema nama. Pohvale s moje strane idu i našoj ekipi koja nas je odlično koordinirala i zbilja su dali sve od sebe da nam ničega ne fali kroz cijele dane svaki dan.

Svi su glumci (nažalost, osim jednoga) bili dragi, ljubazni i redovito nasmijani. Ulovio sam fotku na samom setu s kraljem i kraljicom koji su vrlo simpatični (kad im se nasmiješ, oni ti uzvrate osmijehom), s kraljevom zaručnicom, koja je zapravo toliko slatka i vrlo, vrlo visoka sa svojih 15 godina, sa zapovjednikom gradske straže, koji je vječito nabacivao šale, a jadan se ispod svog oklopa toliko znojio, te s jednom i jedinom “kraljicom preko vode”, Emiliom Clarke, na koju sam naletio dva puta iako nismo snimali s njom – jednom kada je navratila na set te jednom kasnije u gradu. Mislim kako nema draže i prirodnije slavne ličnosti od nje i nadam se da joj slava neće nikad udarit u glavu (kao nekima). S njom sam i popričao, dobio sam autogram u knjigu te se fotografirao (svojim, ali i njenim fotoaparatom), a vjerujem kako je ta slika konačno stigla i do samog pisca, jer je jedna gospođa koja je bila s njom u pratnji bila oduševljena ilustracijom prvog dijela pete knjige hrvatskog izdanja te je rekla kako će fotografiju, s nama dvoma kako držimo knjigu s tom lijepom ilustracijom na naslovnici, mailom poslat piscu. :) Genijalno! (Da stvar bude još bolja, kasnije tog dana je pisac na svom službenom blogu objavio ilustracije obiju naslovnica hrvatskih izdanja i s trona “tko je prvi preveo peti nastavak s engleskog jezika” uz ispriku skinuo Portugal (koji se tamo eto greškom našao), i na prvo mjesto postavio Hrvatsku).

I naravno, upoznao sam zabavne i drage ljude koje se nadam možda i dogodine vidjeti, budem li imao sreće ponovno iz Zagreba doći snimati u Dubrovnik. A mislim da bi i bilo fer – ipak mi je lik preživio kroz drugu sezonu :)