4 tjedna je ostalo, 28 dana je do početka šeste i posljednje sezone serije koja je promijenila TV. Ne želimo preuveličavati (a volimo preuveličavati), ali Lost je upravo to. 22. rujan 2004. dan je kada se televizija promijenila. Tada je prvi put prikazana pilot epizoda, jedna od najskupljih pilot epizoda u povijesti ABC-a. Cifra pilota koji je trajao sat i pol, a emitiran je kao dvije epizode kroz dvije srijede, varira od izvora do izvora, ali recimo da se kreće između deset i četrnaest milijuna dolara.

ABC je tad bio u problemima, ali zahvaljujući nekoliko hrabrih poteza te godine, ABC se izvlači iz njih i odjednom ima tri najpopularnije serije u Americi (i šire). Naime, u TV sezoni 2004/05 ABC je premijerno prikazao Lost, Desperate Housewives, a nešto kasnije i Grey’s Anatomy. Dovoljno je za reći da te tri serije i sad, skoro šest godina poslije, još uvijek haraju malim ekranima. Ono što Lost (između ostalog) odvaja od Kućanica i Anatomije je odluka o konačnom kraju. Prije tri godine donesen je jedinstveni ugovor za neku TV seriju, u kojem je Lost dobio točan broj sezona i epizoda koje ima do kraja. Hvala im na tome, jer ako se sjećate, ta odluka nije mogla doći u boljem trenutku pošto je baš tada negdje emitiran niz od šest najgorih epizoda koje je Lost imao. Da, onaj famozni početak treće sezone.

Malo je za reći da smo uzbuđeni i nestrpljivi i da brojimo sekunde do početka šeste sezone, jer kao što i znate, Lost je u izboru uredništva izabran za najbolju seriju 2009. godine. Zadnja sezona nam se bliži, nemamo pojma što će se dogoditi, svakakve ideje nam padaju napamet, svatko ima neki svoj kraj u glavi, što je prilično neobično za seriju koja ima svega 18 epizoda do kraja. Ne znamo hoće li biti hepi end, tko je čovjek u crnom, što je Smoke Monster, čime se DHARMA inicijativa točno bavila, što brojevi predstavljaju, kvragu, ne znamo ni tko će preživjeti eksploziju nuklearne bombe na kraju pete sezone, ako je ona stvarno eksplodirala.

Mnoštvo je pitanja ostalo, malo je vremena, Damon i Carlton nam obećavaju već nekoliko godina da kraj znaju još od samog početka serije. Hoće li nam se svidjeti kraj, hoćemo li slati prijeteća pisma producentima jer nam se kraj ne sviđa… Ne znamo, i u tome je upravo čar ove serije. Dok pomislimo jedno, Lost nas u sekundi lupi nogom u jaja, baci s petnaestog kata, udari kamionom i u tom trenutku krećemo ispočetka, sve dok nam to ponovno ne napravi. Sjećate se onog trenutka na samom početku druge sezone?

Ono kad smo im četiri mjeseca psovali majke i očeve jer nismo saznali što je u Hatchu kojeg su otvarali pola prve sezone? Sjećate se onog momenta kada u premijeri druge sezone zasvira Mama Cass Elliot i “Make Your Own Kind of Music”, pa nam se samo minutu poslije okrene cijeli svijet naglavačke kada saznamo da ne gledamo flashback, već real time događaje iz Hatcha? Kada na kraju treće sezone potpuno demoralizirani (i bradati) Jack sretne Kate i počne se derati “We have to go back!”? Kada mladi Ben u džungli upoznaje Richarda Alperta koji ne stari? Kada Michael ubija Anu-Luciu i Libby, te potom puca u sebe?

No, Lost nije samo skup cliffhangera, šokantnih trenutaka i nevjerojatnih događaja. Ono zašto smo se iz sezone u sezonu vraćali i što nas je tjeralo da gledamo dalje su likovi. Onaj cijeli bataljon likova. Odmah smo u prvih 45 minuta serije, u cijeloj onoj makljaži nakon pada Oceanicovog leta 815, upoznali mali milijun likova koje smo odmah zavoljeli ili zamrzili. Niti jedan lik nije nas ostavio indiferentnima, a to je najvažnije. Sjećate se kako smo plakali kada je Charlie umro? Kada smo se nadali da će se ipak izvući i u jednom od gorespomenutih nogom-u-jaja trenutaka Charlie umire, ostavljajući nas potpuno shrvanima (da ne kažem nešto gore). Kada Desmond uspije nazvati Penny, nakon obećanja koje je dao prije osam godina? Kada Juliet pada u rupu, nakon što je konačno pronašla sreću na otoku?

To sve (i više) očekujemo u zadnjoj sezoni, u nadi da nas završetak priče ipak neće razočarati. Očekivanja su golema, možda čak i najveća za neku seriju još od Sopranosa, kasnije i Battlestar Galactice. A ako su nas te dvije serije nečemu naučile, to je da krajevi nisu uvijek savršeni. Da svatko ima nešto za reći, da nisu svi uvijek zadovoljni. Ne dvojimo da će tako biti i s krajem Losta, ali ipak se potajno nadamo da su Damon i Carlton nešto naučili i da nas neće ostaviti na cjedilu. Ne očekujemo odgovore na ama baš svatko pitanje koje je serije postavila, jer postavila ih je puno, jako puno. Očekujemo odgovore na najvažnija pitanja, očekujemo da nas likovi ne razočaraju, očekujemo da ćemo nakon finala još moći razgovarati još dugo godina, očekujemo da će Lost zaslužiti još jedan Emmy i još jedan Zlatni globus za najbolju seriju.

Mnogo očekujemo, ali kvragu, tome su nas i naučili. Sudbina čeka, početak kraja počinje 2. veljače, vidimo se tada, a u narednim tjednima, čitajte nas u mnogim tekstovima vezanim uz Lost, a kasnije i u tjednim recenzijama svake epizode.