Summer Glau zadnja je u nizu primjera kojima Whedon pokazuje da je Dollhouse zabava za njegove prijatelje i rodbinu. Je li ona uspjela učiniti čudo i učiniti Dollhouse odličnim?

Ne, naravno da ne. Mislim da se tome više nitko ne nada, čak se i pitam gleda li je uopće netko od čitatelja? I, ako ste odavno odustali, trebate li joj dati drugu priliku? Da ne duljim s odgovorom, reći ću: možda.

Nešto je fundamentalno krivo sa samom premisom serije, pretpostavljam da je razlog u tome što je i nastala kao nešto što je smislio za i zbog Elize Dushku. Koja je i najveći problem Dollhousea, zapravo i velika ironija da je serija čija je namjena bila pokazati njene glumačke sposobnosti, učinila upravo suprotno pokazavši nam koliko je užasno, užasno nesposobna i jednodimenzionalna, do razine negledljivosti. Upravo zbog nje mi se i čini da svakom epizodom seriji dajem novu priliku, tako da do sada nije imala dvije, već njih osamnaest.

Nevjerojatno je i što ju Joss još uvijek brani i hvali – je li zaluđen, slijep ili samo iskrivljava istinu (ne bi mu bilo prvi put), vjerojatno nećemo nikad znati. Mogu samo biti prilično siguran da nije potpuno poludio, jer u međuvremenu je napravio Doctora Horriblea. Zašto se onda taj njegov prepoznatljiv stil i “glas” (a pod time ne mislim samo na dijaloge) ne čuju u Dollhouseu?

Na to pitanje ne znam odgovor, no mogu navesti nekoliko razloga zašto bi je možda trebali pogledati.

Ponekad, među silnim guest starovima nađe se neki koji dobije odličnu ulogu ili odličnu priču – počevši od Pattona Oswalta u “The Man on the Street” (1×06), prvog traga whedonizma, dirljivog i moralno sivog, no na žalost samo traga. Slična situacija bila je i sa Amy Acker (dr. Saunders), čiji je lik, situacija i njena izvedba (pogotovo u 2×01 i odnosom s Topherom) jedan od rijetkih bisera. Pokazala mi je i opet koliko sam bio u krivu kada sam u Angelu mislio da užasno loše glumi.

Alan Tudyk također je odlično pokazao što zna i umije (transformacija iz potheada u 1×11, uf, prvi OMG WTF moment u seriji – ne zbog neočekivanog twista, već zbog izvedbe), čak je i Fran Kranz (Topher) postao simpatičan, nakon što je dugo bio nepodnošljivo iritantan.

Ali, prave zvijezde serije i jedini pravi razlog zbog kojeg ju vrijedi pogledati su Dichen Lachman i Enver Gjokaj (Sierra i Victor). Oni su sve ono što Eliza Dushku nije, i sve što je ona trebala biti. Oboje zaslužuju barem nominacije za neke nagrade, a još više od toga, da ih netko primijeti i stavi u seriju koja ih je vrijedna. Lachman je u prethodnoj epizodi (”Belonging”) imala svoj tour de force, no to nije ni blizu jedinom slučaju kada me zadivila – uključujući i onaj kada bolje glumi Elizu Dushku od nje same. Kad nju imprintaju nekom osobom, ona JE ta osoba.

Gjokaj je još i bolji. Doduše, on je više puta imao priliku glumiti nekog od poznatih likova – prvo Dominica Reeda, a u ove dvije epizode i Tophera. Netko u bespućima interwebova je komentirao kako je mislio da su nasinkronizirali glas Frana Kranza na njegov, ali ne, TOLIKO je dobar. Čak je i on odglumio Elizu Dushku (imprintanu kao glupavu plavušu Kiki) bolje od nje.

Vrijede li njih dvoje gledanja serije? Prosudite sami, ja ne mogu. Mogu samo reći da uživam u njihovim izvedbama.

S druge strane, ako do sada niste gledali ništa drugo Whedonovo, for the love of God and everything that’s holy: Buffy, Angel, Firefly, Doctor Horrible.

Umalo sam zaboravio i na same epizode: ni Alexis Denisof, Ray Wise i Summer Glau ne pomažu previše kada vas nije briga za likove, radnju i samu seriju. Nadam se još samo kojem biseru poput “Belonging” do kraja i da nas prestanu iritirati “tko je lutka, a tko nije” zvizdarijama. Sve više od toga mislim da je nedostižno, jer samu premisu i pitanja kamo idu sa serijom već su pokušali (i to solidno) opravdati sa “Epitaph One” (Feliciu Day također je uvijek lijepo vidjeti), i meni je to dovoljno.

Najviše od svega, koliko god je volim i teško mi je to reći, ovaj two-parter zabrinuo me da Summer Glau ima isti problem kao Dushku. Nadam se da je to samo zato što joj uvijek daju slične uloge.